P. 1
Europski Sud Za Ljudska Prava - Seminarski

Europski Sud Za Ljudska Prava - Seminarski

|Views: 1,447|Likes:
Published by anon_352716913

More info:

Published by: anon_352716913 on Jun 07, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

09/01/2013

pdf

text

original

SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET VITEZ U TRAVNIKU FAKULTET PRAVNIH NAUKA U TRAVNIKU TRAVNIK

ANTE DABO

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
SEMINARSKI RAD

TRAVNIK, 2012.

SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET VITEZ U TRAVNIKU FAKULTET PRAVNIH NAUKA U TRAVNIKU TRAVNIK

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
SEMINARSKI RAD

Predmet: Pravosudni sistem Mentor: Doc. dr. Slađan Ajvaz Student: Ante Dabo Broj indeksa: 0157-10/DOP Smjer: Opće pravo Travnik, siječanj 2012.

2

SADRŽAJ: 1. UVOD ……………………………………….……………………… 3 2. EUROPSKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA ……………….……………………….. 4 2.1. Što se štiti konvencijom ……………….……………………… 5 3. DJELOVANJE EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA …... 7 . 3.1. Individualne mjere ……………………..……………………. 8 3.2. Opće mjere ……………………………………….………….. 8 3.3. Djelovanje Europskog suda nakon usvajanja Protokola 11. …. 10 3.4 Postupak pred sudom …………………………………………. 11 4. ZAKLJUČAK ….………………………………………………….. 14 5. Literatura ……………………………………………………….….. 15

3

1. UVOD

Razvoj prava u Europi u smislu Europske unije, ali i povrh toga u Vijeću Europe i daljnje pripreme za članstvo u Europskoj uniji, koje se može očekivati u skoroj budućnosti, i nadalje će ostati važne teme za zemlje europske unije a posebno za mlade demokracije koje su na putu ulaska u europske integracije. Među važne i po rezultatima najbogatije pravne temelje Europe spada Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine i to u tumačenju kakvo joj od njenog postanka dao Europski sud za ljudska prava. Europski sud za ljudska prava koji je osnovan 1959. godine, a od 1998. godine kao stalni sud stoji na raspolaganju svim građanima država potpisnica Konvencije i to kao posljednja instanca nakon iscrpljenja nacionalnih pravnih sustava i institucija na odlučujući je način pridonio razvoju i oblikovanju demokratskih i državno-pravnih temelja i granica prava u Europi. Bez dugogodišnje pravne prakse Europskog suda za ljudska prava ne bi bila ostvariva ni Povelja temeljnih prava u novom Europskom ustavu za koji je nacrt izradio konvent. Brojna rješenja koja je ovaj sud iznašao u sporovima između građana i sudova, te drugih organa njihovih država imala su usmjeravajući utjecaj na daljnje djelovanje nacionalnog zakonodavstva i sudova, a takav utjecaj će vjerojatno imati i u budućnosti. Znanje o državno-pravnim i postupovnim načelima ovog suda vrlo je važno za države srednje, istočne i jugoistočne Europe, a posebno za zemlje ovog našeg prostora nastale raspadom bivše Jugoslavije, njezine pravne znanstvenike i praktičare na njihovom daljnjem putu u europski pravni prostor. Europski sud za ljudska prava ustanovljen je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i djeluje u okviru najstarije europske organizacije, Vijeća Europe. Sjedište Europskog suda za ljudska prava je u Strasbourgu, u Francuskoj, a službeni jezici Suda su engleski i francuski jezik. Pravila postupka pred Sudom regulirana su Poslovnikom Suda i Konvencijom. Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju 24. listopada 1997. godine a Bosna i Hercegovina 12.07.2002. godine te s tim činom prihvatile nadležnost Europskog suda za ljudska prava da odlučuje o aplikacijama/zahtjevima bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije, skupine pojedinaca ili druge države članice koji tvrde da su žrtve povrede prava utvrđenih u Konvenciji što su ih počinili nacionalni pravni sustavi. Ratifikacijom Konvencije zemlja potpisnica obvezuje se da će se podvrgnuti konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava u svakom sporu u kojem sudjeluje kao stranka.

4

2. EUROPSKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda temeljni je i najstariji instrument zaštite ljudskih prava koji se ostvaruje u sustavu Vijeća Europe1. Konvencija je potpisana u Rimu, 4. studenog 1950. godine, a stupila je na snagu nakon što ju je ratificiralo osam europskih zemalja (3.rujna, 1953. godine). Postupno Konvencija je nadopunjena s trinaest Protokola koji su nadopunili odredbe konvencije. Krug zemalja koje su ratificirale konvenciju brzo se širio, a poseban podstrek bilo je prihvaćanje većeg broja novih demokracija nakon 1990. godine. Hrvatska je Konvenciju i njene protokole, na prijedlog Vlade ratificirala 24. listopada 1997. i time postala 39 zemlja koja je ratificirala Konvenciju. Hrvatska ratifikacija imala je i posebno međunarodnopravno značenje. Na temelju rezolucije 1. Europske ministarske konferencije o ljudskim pravima (Beč, 1985), Preporuke 1194 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (1992), te Bečke deklaracije sastanka šefova država i vlada (9.listopada 1993), sačinjen je (11. svibnja 1994), te su osigurani uvjeti da na snagu stupi i Protokol 11. Konvencije koji u velikoj mjeri dopunjuje i mijenja izvorne odredbe konvencije u nastojanju da se poboljša djelotvornost mehanizma međunarodne zaštite ljudskih prava. Protokol stupa na snagu prvog dana u mjesecu koji slijedi nakon isteka godine dana od dana kada su sve stranke konvencije izrazile pristanak da budu vezane Protokolom. Ovo po mišljenju mnogih predstavlja najznačajniju novinu od stupanja na snagu Europske konvencije. Protokol 11. zahtijevao je ratifikaciju svih država stranaka kako bi stupio na snagu i izmijenio odredbe konvencije koje se odnose na rad Komisije i Suda. Namjera je sastavljača 11. Protokola bila utemeljiti tijelo koje će stalno zasjedati i biti sastavljeno od sudaca potpuno neovisnih i nepristranih kako bi se dao dodatni poticaj sve razvijenijoj praksi i tumačenju Europske konvencije te omogućilo brže odlučivanje u sve brojnijim predmetima, posebice nakon učlanjenja zemalja Istočne i Centralne Europe. Na sastanku šefova država i vlada u Strasbourgu 10. i 11. listopada 1997. godine konstatirano je da je ta obveza ispunjena, te je ustanovljen jedinstveni Sud za ljudska prava za područje na kojem živi 800 milijuna stanovnika. Osim toga podržana je i komplementarna inicijativa stvaranja Ureda povjerenika za ljudska prava radi stalnog nadzora njihove zaštite i ostvarenja. Istodobno zbog povećane osjetljivosti prema pojavama diskriminacije i netrpeljivosti u zemljama Europe, u Vijeću Europe postoje inicijative da se Konvencija
1

Vidi: Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, (prijevod J. Kregar; D. Šimonović) , Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (1998);

5

nadopuni novim protokolom (Protokol 12) koji bi štitio u slučajevima diskriminacije sva ljudska prava i slobode a ne samo ona predviđena Konvencijom (članak 14.), a što bi proširilo nadležnost i povećalo broj slučajeva pred Sudom. Jedinstveni Sud za ljudska prava započinje s djelovanjem 1.studenog 1998. godine. Komisija za ljudska prava koja je provodila prethodni postupak i odlučivala o dopuštenosti tužbe nastavlja s radom još godinu dana, a predmete koje nije riješila rješavati će Sud u skladu s člankom 5. Protokola 11. 2.1. Što se štiti konvencijom Konvencija zapravo kodificira i štiti ljudska prava koja su postala prihvaćeni civilizacijski, demokratski i pravni standardi modernih država. Prije navođenja osnovnih prava i sloboda čovjeka, treba podsjetiti na to da sam izričaj Konvencije nije dovoljan za tumačenje odredbe Konvencije - uostalom, u pravilu i radi se o pravnim pitanjima kojima tek (sudska) praksa daje konačni oblik i značenje. Tako se, na primjer, člankom 2. štiti se pravo na život (zabrana smrtne kazne, eutanazija, prekid trudnoće), slijedećim člankom zabranjuje se mučenje, nečovječan ili ponižavajući postupak ili kazna, člankom 4. zabranjuje se ropski ili prisilan rad, štiti se pravo na osobnu slobodu i sigurnost, (zakonito uhićenje - članak 5. te Protokol 4. članak 1.), pravo na pošteno suđenje ("pravo da neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom rok ispita slučaj" - članak 6. i Protokol 7, članak 2, 3, 4.) štiti se pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, pravo na brak (članak 12 i protokol 7. članak 5), pravo na obrazovanje (Protokol 1.) Konvencija vrlo pozorno štiti osnovna politička ljudska prava kao što su sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi (članak 9.), sloboda izražavanja (članak 10.), sloboda okupljanja i udruživanja (članak 11), pravo na slobodne izbore (protokol 1. članak3.). Konvencija također jamči i pravo na djelotvoran pravni lijek ("pravo na djelotvorna pravna sredstva", članak 13), nepovredivost prava vlasništva (Protokol 1, članak 1.). Prihvaćanje Konvencije ne odnosi se na puku deklaraciju prihvaćanja formulacija i sadržaja teksta Konvencije, već i pristajanje na to da konačnu odluku o povredi ljudskih prava, dakle i tumačenje značenja odredbi, daju Komisija i Sud za ljudska prava u Strasbourgu 2. U takvim tumačenjima praksa Suda i Komisije za ljudska prava predstavlja bogat3 izvor različitih
2

Usporedi na primjer: D.Gomien, Kratak vodič kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Organizator, Zagreb, 1996. 3 Zanimljivo je analizirati strukturu presuda prema zemljama. Daleko najviše presuda bilo je protiv Italije (28,99%), zatim Francuske (11,66%), Velike Britanije (10,99%) i Austrije (9,85%). Organizator, Zagreb, 1996.

6

tumačenja. Recimo ne možemo se držati same opće odredbe o slobodi izražavanje, budući da postoje deseci slučajeva u kojima je Sud definirao svoja tumačenja slobode tiska, dodjele radijskih koncesija, odgovornosti novinara, slobode umjetničkog izraza, komercijalnog oglašavanja i slično. Sud je praksom utvrdio i sadržaj mnogih pravnih standarda i kriterija, kao što su na primjer kriterij "nužnog u demokratskom društvu", "derogiranje u vrijeme izvanrednih stanja" i drugo. Uloga sudske prakse slijedom toga ne odgovara klasičnom naučenom obrascu kontinentalnog europskog prava, već većim dijelom tradiciji i metodama "case law" sustava. Praksom i tumačenjima Suda doseg odredbi znatno je proširen. Svakoga tko je već postao neosjetljiv na formulacije koje podsjećaju na političke, pa smatra da se ništa naročito neće promijeniti u stvarnosti, treba podsjetiti da se radi o pravnom dokumentu za kojega postaje određeni postupci prisilne provedbe, naknade oštećenim strankama i politička volja i suglasnost država koje su prihvatile Konvenciju i obvezu da domaće pravo usklade s Konvencijom, a osobito obvezu "osigurati svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode" zajamčene u Konvenciji. Izraz "svakome" znači da se ostvarenje tih prava ne odnosi samo na građane, niti se uvjetuje prebivalištem ili boravištem, već doslovno odnosi na sve osobe pod jurisdikcijom neke države. Svaka država prihvaćanjem Konvencije prihvaća i obvezu da prihvati odluke Suda i da zajamči "svakome pod svojom jurisdikcijom" pravo da zatraži takvu zaštitu. Stvaranje takvog sustava u velikoj mjeri posljedica je kritičkog razmišljanja o efikasnosti i efektivnosti međunarodnog prava, odnosno shvaćanja da se stvara sustav u kojem je nadzor i konačan sud o ljudskim pravima prepušten transnacionalnim institucijama na koje se ugovorno prenosi djelatnost koja je bila ranije dio nacionalnog suvereniteta. Posebno ističemo strogi stav o tome u kojim slučajevima je dopušteno ograničenje ljudskih prava i sloboda navedenih u Konvenciji. Na samom početku Komisija za ljudska prava i Sud priklanjali su se logici suverenog prava države da šire tumača uvjete ograničenja u reguliranju i primjeni ljudskih prava. Vremenom kriteriji su izoštreni: svako ograničenje prava i sloboda mora biti zakonito i mora biti "nužno u demokratskom društvu". Logika demokracije je logika slobode i svako ograničenje - dakle reguliranje - podvrgnuto je tim uvjetima. Nema više mogućnosti da ijedna zemlja uključena u mehanizam zaštite ljudskih prava ignorira taj konačni kriterij zakonskog reguliranja (ograničenja) primjene. 3. DJELOVANJE EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA

7

Danas je uvriježeno mišljenje u međunarodnoj zajednici da je od svih međunarodnih sudova najefikasniji Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, i to naročito zbog mehanizma izvršenja presuda. Građani zemalja članica Vijeća Europe imaju mogućnost zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda pred Sudom od trenutka ratifikacije Europske konvencije o ljudskim pravima temeljnim slobodama i njenih protokola4. Sud djeluje po načelu supsidijarnosti5, od čega postoje iznimke koje dolaze do izražaja upravo u postupku izvršenja. Države članice obvezale su se da će osigurati svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene Konvencijom, što u konačnici znači i izvršenje presuda. Međutim, države su se Konvencijom i izričito obavezale da će se podvrgnuti konačnoj presudi Suda u svakom sporu u kojem su stranke. Time su države preuzele odgovornost u ispunjavanju triju obaveza: zaustaviti ili spriječiti povredu utvrđenu presudom, dati pravičnu naknadu žrtvi i spriječiti buduće slučajeva. Sud je svoj stav jasno izrekao u presudama te utvrdio obvezu države u slučaju povrede, ne samo u plaćanju satisfakcije nego također u usvajanju individualnih odnosno općih mjera unošenjem pravnih normi u nacionalni pravni sustav zaštite ljudskih prava kako bi se zaustavile povrede utvrđene presudom odnosno spriječile buduće slične povrede, u skladu s odlukama iz presude. Izvršenje presuda nadzire Odbor ministara Vijeća Europe. Radi lakšeg rada Odbora ministara u Vijeću Europe osnovan je Odbor za izvršenje koji prati izvršenje presuda u državama članicama i o tome obavještava Odbor ministara. Odbor ministara donio je Pravila o primjeni članka 46. stavka 2. Konvencije od 10. siječnja 2001. godine po kojima se nadziru izvršenja: Pravilo 3.b glasi: „Prilikom provedba nadzora nad izvršenjem presude od strane tužene države, na temelju članka 46. st. 2. Konvencije, Odbor ministara će ispitati je li: plaćena pravična naknada dodijeljena od Suda, uključujući i iznos mogućih kamata; te ako je potrebno, i uzevši u obzir ovlasti tužene države da odabere potrebne mjere radi poštovanja presude, jesu li: poduzete individualne mjere radi osiguranja prestanka povrede i radi vraćanja oštećene strane u položaj u kojem je bila prije povrede Konvencije, u onoj mjeri u kojoj je to moguće; usvojene opće mjere radi sprečavanja novih povreda sličnih onoj ustanovljenoj ili onima ustanovljenim, ili radi prestanka povreda koji traju.“

4 5

Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 6/99 i 8/99 (u daljnjem tekstu Konvencija) N. Vajić, Europski sud za ljudska prava, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb 1999.

8

U skladu s Pravilom 3.b, osim što Odbor ministara kontrolira je li isplaćena pravična naknada podnositelju zahtjeva, od države članice traži se izjašnjavanje o tome je li poduzela individualne i opće mjere. 3.1. Individualne mjere Kad nije moguće postupiti po načelu restitutio in integrum, država donosi individualne mjere, što znači da će se ta mogućnost kompenzirati satisfakcijom6, pa Sud smatra vrlo često da čim je utvrđena povreda prava iz Konvencije, ona u sebi sadrži i pravo na satisfakciju podnositelja zahtjeva. Učinci takve obveze nastupaju ex tunc. Dakle, ispunjenje individualne mjere znači da je država poduzela sve što je potrebno da se ukloni povreda koja je utvrđena u presudi, a ne odnosi se samo na plaćanje pravične naknade, kao npr. u presudama Suda u kojima je utvrđena povreda prava na donošenje presude u razumnom roku što znači da postupci zbog kojih je bio pokrenut postupak pred Sudom trebaju biti pravomoćno završeni i izvršeni u razumnom roku.7 Tako je npr. u predmetu Rajak protiv Hrvatske Hrvatska u roku od tri mjeseca od konačnosti presude ispatila iznos od 38.500,00 kuna koji je podnositelju zahtjeva bio dosuđen na ime satisfakcije, međutim, time nije ispunjena tzv. individualna mjera. Ona će biti ispunjena tek kad se pravomoćno završi postupak u predmetu Rajak koji se vodi pri Općinskom sudu u Rijeci te kada presuda bude izvršena. 3.2. Opće mjere Država je dužna poduzeti mjere prevencije da se povrede utvrđene nekom presudom ne bi ponovile odnosno da bi prestalo trajanje takve povrede. Za državu to najčešće znači ili usvajanje nove sudske prakse koja će se temeljiti na presudi Suda ili promjene zakonodavstva. Promjene sudske prakse na temelju presude Suda najčešće su u državama koje svoj pravni sustav temelje na sistemu case law, kao što su npr. Velika Britanija, Irska ili npr. Nizozemska. Normativne izmjene mogu se odnositi na zakone i druge propise. Mnoge države članice Vijeća Europe mijenjala su svoja zakonodavstva temeljem prakse Europskog suda. Tako je npr. svoje kazneno zakonodavstvo uskladila sa Konvencijom Francuska nakon rezolucija donesenih
6

Članak 41. Konvencije glasi: „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“ 7 N. Vajić, Duljina sudskog postupka u Hrvatskoj i praksa Europskog suda za ljudska prava, Zbornik PFZ br. 51, Zagreb 2001.

9

u povodu zahtjeva Hakkar protiv Francuske. Italija je donijela tzv. Pinto law čime je uvela pravni lijek zbog dužine trajanja postupka u građanskim stvarima te omogućila podnositeljima zahtjeva isplatu pravične naknade zbog povrede članka 6. st. 1. Konvencije o trajanju postupka. Primjena općih mjera se odrazila i na propise u Hrvatskoj. Kako je prvim presudama kao jedan od najvećih problema u Hrvatskoj utvrđen problem trajanja duljine postupka – povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u čitavom nizu predmeta, 8 to znači da je država dužna poduzeti mjere kojima bi se spriječilo ponavljanje povreda, odnosno omogućilo brže vođenje parničnih postupaka u Republici Hrvatskoj, a također se upozorava na potrebu cjelokupne reforme pravosuđa.9 Svakako najočitiji primjer utjecaja na normativnu aktivnost u Hrvatskoj jest izmjena Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Naime, u predmetu Horvat protiv Hrvatske Sud je utvrdio povredu čl. 6. st.1. Konvencije (duljina trajanja postupka), ali i povredu čl. 13. Konvencije (učinkovito pravno sredstvo). Sud je utvrdio da je postupak na temelju čl. 59. st. 4 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu pokrenut samo ako je Ustavni sud nakon prethodnog ispitivanja tužbe odlučio da je dopusti, dakle formalno pokretanje takvog postupka ovisilo je o diskrecionoj ocjeni Ustavnog suda. Osim toga Sud je utvrdio i ovo: da bi stranka mogla podnijeti tužbu, morala su biti ispunjena dva kumulativna uvjeta: teška povreda ustavnih prava, i rizik nastupanja teških i nepopravljivih posljedica za podnositelja tužbe, što podliježe vrlo širokom tumačenju a praksa Ustavnog suda nije se razvila, što je također upućivalo na nesigurnost rečenog pravnog sredstva te je utvrđena povreda čl. 13. Konvencije. Sud tumači čl. 13. Konvencije na način da jamči djelotvorno pravno sredstvo pred domaćim vlastima. Izmijenjeni Ustavni zakon o Ustavnom sudu omogućava građanima da pokrenu postupak po ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put u Republici Hrvatskoj ako sud nije u razumnom roku odlučio, ako se aktom grubo vrijeđaju ustavna prava i ako bi mogle nastati teške i nepopravljive posljedice za podnositelja. Također je izmijenjen Zakon o parničnom postupku u kojem su između ostalog uvedene novine u pogledu duljine trajanja postupka u smislu da je sucima omogućena veća kontrola discipline stranaka, brža i efikasnija dostava te obveza iznošenja svih dokaza već na glavnoj raspravi.

8

L. Lukina – Karajković, Prikaz Odluka Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu protiv Republike Hrvatske, Zbornik PFZ br. 52, Zagreb 2002. godine 9 I. Crnić, Vladavina prava – stanje i perspektive sudbene u Republici Hrvatskoj, Zbornik PFZ, Zagreb 2001.

10

3.3. Djelovanje Europskog suda nakon usvajanja Protokola 11. Dodatni protokol br. 11 morale su ratificirati sve države članice i stupio je na snagu godinu dana nakon što je dostavljena posljednja isprava o ratifikaciji. Ova isprava dostavljena je Vijeću Europe u listopadu 1997. Uslijedila je faza pripreme u trajanju od jedne godine tijekom koje su birani suci koji su sudjelovali na konferencijama kako bi se poduzele nužne organizacijske i postupovne mjere za osnivanje suda. Suci su osobito birali svog predsjednika, dva potpredsjednika (koji su istovremeno predsjednici jednog odjela), dva daljnja predsjednika odjela, četiri potpredsjednika odjela, jednog kancelara i dva zamjenika tajnika. Osim toga donijeli su novi pravilnik o postupku. Novi Europski sud za ljudska prava počeo je s radom dana 1. studenog 1998. godine stupanjem na snagu 11. dodatnog protokola. Dana 31. listopada s radom je prestao stari sud. Protokol je ipak predviđao da će Komisija nastaviti s radom još jednu godinu (do 31. listopada 1999.) kako bi obradila slučajeve koji su pripušteni na odlučivanje prije stupanja na snagu 11. dodatnog protokola. Novi Europski sud za ljudska prava, koji je osnovan u skladu s izmijenjenom Konvencijom sastoji se od broja sudaca, koji odgovara broju država članica. Broj sudaca koji bi imali isto državljanstvo nije ograničen. Suce na razdoblje od 6 godina bira Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Vrijeme službovanja polovice sudaca koji su izabrani na prvim izborima završava nakon 3 godine, kako bi se osiguralo, da se polovica sudaca svake tri godine iznova bira. Suci kao osobe članovi su suda, a ne predstavljaju pojedine države. Oni se ne smiju baviti djelatnošću koja je nespojiva s njihovom neovisnošću, nepristranošću ili sa zahtjevima koje postavlja posao u punom radnom vremenu. Vrijeme njihovog službovanja završava s navršenih 70 godina života. Skupština svih sudaca na razdoblje od 3 godine bira predsjednika, dva potpredsjednika i još dva predsjednika odjela. Sud je u skladu s pravilnikom suda podijeljen u 4 odjela u kojima je sastav sudaca usklađen zemljopisno i s obzirom na predstavljenost spolova, te vodi računa i o različitim pravnim sustavima država članica. Potpredsjednici suda predsjedavaju svaki po jednim odjeljenjem, a dva ostala predsjednika odjela koje je izabrao sud predsjedavaju dvama preostalim odjelima. Predsjednici odjela podupiru potpredsjednika odjela i po potrebi ih zamjenjuju. Unutar svakog odjela formiraju se na razdoblje od 12 mjeseci odbori od po 3 sudca. Odbori su važan element preuređenja, budući da su oni od sada odgovorni za izbor slučajeva, što je ranije bio posao Komisije.

11

Unutar svakog odjela formiraju se vijeća od sedam članova koja se temelje na principu rotacije, pri čemu vijeću u svakom slučaju pripadaju predsjednik odjela i sudac koji je izabran od strane države članice, koja je ujedno i stranka u sporu. Ukoliko ovaj drugi sudac nije član vijeća, on u vijeću sjedi ex offo. Članovi vijeća koji nisu punopravni članovi jesu zamjenski članovi. Veliko vijeće se sastoji od 17 sudaca i bira se na razdoblje od 3 godine. Pored članova po službenoj dužnosti – predsjednika, potpredsjednika i predsjednika odjela – veliko vijeće se formira rotacijom dvaju grupa, koje se mijenjaju svakih 9 mjeseci. Ove grupe se sastavljaju uzimajući u obzir zemljopisnu ujednačenost, te trebaju odražavati različite pravne tradicije. 3.4. Postupak pred sudom Svaka država članica (tzv. državna tužba) ili svaki pojedinac, koji tvrdi da je žrtva povrede Konvencije (tzv. individualna tužba), može tužbu uložiti izravno sudu u Strasbourgu s tvrdnjom da je jedno od prava zajamčenih Konvencijom povrijeđeno od strane države članice. Formular za tužbu i tiskanica s uputama može se zatražiti od ureda suda. Postupak pred novim Europskim sudom za ljudska prava je kontradiktoran i javan.10 Rasprave su načelno javne, osim ako vijeće ili veliko vijeće zbog posebnih okolnosti slučaja odluči drugačije. Pismena koja su stranke dostavile uredu suda dostupna su javnosti. Individualni tužitelji mogu i sami uložiti tužbu, ali se preporuča zastupanje od strane odvjetnika i čak je takvo zastupanje nužno na raspravama ili nakon odluke, da je tužba formalno ispravna, tj. pripuštena u daljnji postupak. Službeni jezici suda su engleski i francuski. Tužbe se čak mogu dostaviti i na jednom od službenih jezika država potpisnica ugovora. Ali čim je utvrđeno da je tužba formalno ispravna, mora se primijeniti jedan od službenih jezika suda, osim ako predsjednik vijeća ili velikog vijeća dopusti uporabu jezika tužitelja. Svaka individualna tužba dodjeljuje se odjelu, čiji predsjednik imenuje podnositelja izvješća. Nakon prvog preispitivanja slučaja podnositelj izvješća odlučuje treba li slučaj obraditi pred tročlanim odborom ili pred sudskim vijećem. Odbor može bez daljnjeg preispitivanja jednoglasno odlučiti o tome je li tužba formalno ispravna (tj. pripustiva) ili se može brisati iz registra tužbi. Individualne tužbe koje odbor pripusti (tj. formalno ispravne tužbe) ili one koje su izravno dostavljene vijeću, kao i državne tužbe preispituju se pred
10

Herwig Roggemann (Hrsg.) Der Europäische Gerichtshof für Menschenrechte, Freie Universität Berlin, 2003. (s njemačkog preveo: Josip Škarpa)

12

vijećem. Vijeća utvrđuju kako formalnu ispravnost tako i utemeljenost tužbe i to u pravilu odvojeno, ali također i skupa, kad je takav postupak prikladan. Vijeća mogu slučaj u svakom stadiju postupka uputiti pred veliko vijeće, ako slučaj postavlja teško pitanje tumačenja ove Konvencije ili ako postoji rizik odstupanja od već donesenih presuda, osim ako jedna od stranaka odbije upućivanje u roku od jednog mjeseca od obznane namjere upućivanja. Odluke vijeća o formalnoj ispravnosti tužbi, donesene većinom glasova, moraju se obrazložiti i objaviti. Čim je vijeće pripustilo tužbu u daljnji postupak, ono može strankama naložiti dostavu dodatnog dokaznog materijala i pisanih prikaza uključujući tu i zahtjev tužitelja za pravednom odštetom, te sudjelovanje na javnoj sudskoj raspravi po pitanju utemeljenosti slučaja. Predsjednik vijeća može u interesu pravosudne djelatnosti svakoj državi ugovornici, koja nije stranka u postupku, ili svakoj osobi koje se slučaj tiče, a koja nije tužitelj, dati prigodu da u pisanom obliku zauzme stajalište o slučaju i da pod posebnim okolnostima sudjeluje na raspravi. Država ugovornica, čiji je tužitelj državljanin, ovlaštena je umiješati se u sudski postupak. Za vrijeme trajanja postupka o utemeljenosti tužbe mogu se uz posredovanje kancelara voditi rasprave o mirnoj nagodbi. Ove rasprave su povjerljive. Vijeća odluke donose većinom glasova. Svaki sudac, koji je sudjelovao u ispitivanju slučaja ima pravo presudi suda dodati posebni glas, koji je bilo u suglasnosti ili u nesuglasju s odlukom većine, ili dati jednostavnu izjavu da nije suglasan s presudom. U roku od 3 mjeseca od donošenja presude vijeća svaka stranka može zahtijevati upućivanje slučaja pred veliko vijeće, ukoliko predmet postavlja neko teško pitanje tumačenja ili primjene Konvencije ili pak dalekosežno pitanje od općeg značaja. O takvim zahtjevima odlučuje odbor od 5 sudaca velikog vijeća. Ovom odboru pripadaju: predsjednik suda, predsjednici odjela, uz iznimku onoga koji pripada odjelu koji je donio presudu, te još jedan dodatni sudac koji se određuje rotacijom onih sudaca koji nisu članovi vijeća koje je odlučilo u konkretnom slučaju. Odluka vijeća postaje pravomoćna istekom tromjesečnog roka ili ranije, ako stranke izjave da nemaju namjeru zahtijevati upućivanje slučaja pred veliko vijeće ili nakon odbijanja zahtjeva za upućivanje od strane odbora. Ukoliko odbor prihvati zahtjev, veliko vijeće donosi odluku o obliku presude. Veliko vijeće odlučuje većinom glasova i njegove su odluke pravomoćne. Sve pravomoćne odluke suda obvezujuće su za one države članice protiv kojih su tužbe bile podnesene. Odbor ministara Vijeća Europe je odgovoran za nadzor nad provođenjem presuda. Njegov zadatak je osigurati da države koje su počinile povredu Konvencije poduzmu potrebne mjere kako bi ispunile konkretne i opće obveze sadržane u presudi. Presuda Europskog suda za ljudska prava je deklaratorne naravi. To znači da Europski sud ne može izravno ukinuti neku pravomoćnu presudu domaćeg suda ili neku zakonodavnu 13

odredbu, za koje je utvrdio da su suprotne Konvenciji. Država koja prekrši Konvenciju je dužna osigurati poduzimanje odgovarajućih korektivnih mjera te dokazati da ih je poduzela. I treba reći da do sada (osim nekoliko izuzetaka) uglavnom nije bilo većih problema s izvršenjem sudskih presuda. Neke države malo otežu, napose ako se radi o vrlo teškim zakonodavnim zahvatima ili o izuzetno velikim sumama novaca. Država je u prvom redu dužna zaustaviti povredu Konvencije u konkretnom slučaju te popraviti posljedice te povrede (to će vrlo često biti novčana naknada, ali ne uvijek samo novčana naknada). Konačno, dužna je spriječiti ponavljanje istih takvih čina odnosno sličnih povreda Konvencije, što znači da će u mnogim slučajevima trebati izmijeniti zakonodavstvo. Ako to ne učini u nekom razumnom roku (Sud najčešće ne određuje taj rok), organi Vijeća Europe koji nadziru izvršenje i na neki način potiču države na provođenje presude Suda, vrše politički pritisak kako bi se presuda izvršila.

4. ZAKLJUČAK Primjena Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kroz sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu izazvati će cijeli niz dubokih promjena u pravnim sustavima europskih zemalja a pogotovo u tranzicijskim zemljama. Neposredna primjena odredbi konvencije koja uključuje i bogatu praksu tumačenja, znači pojavu vrlo relevantnog izvora prava za cijeli niz slučajeva u pravnom suđenju i općem djelovanju javne vlasti. Činjenica da su te odredbe iznad odredbi zakona znači da se Konvencija

14

može primijeniti neposredno a da se neće primijeniti domaća odredba koja je konvenciji suprotna. Znatno će porasti uloga, značenje i opterećenost pojedinih institucija zaštite individualnih prava (na primjer, raste uloga Ustavnog suda u zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda). To je osobito značajno zbog toga što će krajnju odluku donijeti Sud za ljudska prava, naddržavna instanca, koja zacijelo neće imati razumijevanja na meta-pravne i političke interpretacije i koja ima jasnu i utvrđenu sudsku praksu. Ne treba sumnjati da će primjena Konvencije imati i značajne političke posljedice. Pitanja ljudskih prava o kojima se raspravljalo u okvirima ideje o neograničenom nacionalnom suverenitetu sada postaju predmetom transnacionalnog nadzora i rješavanja. Istodobno mijenja se i logika rasprave: umjesto ideje političke volje (političkog voluntarizma) metoda rasprave postaje bezlični, neosobni i depolitizirani pravni mehanizam. Iz temelje se mora mijenjati način promišljanja o pravu i njegovoj primjeni. Treba promijeniti rutine i navike ali i sustavno obrazovati pravnike za rad u novim okolnostima. Umjesto komotnog pozitivizma koji se zadovoljava traženjem dedukcije iz zakonske volje i zakonskog teksta, nužnim postaje poznavanje logike nastanka, sadržaja tumačenja i načina primjene međunarodnih standarda ljudskih prava. Uloga sudova u stvaranju i primjeni kriterija zaštite ljudskih prava postaje uloga stvaranja i kreacije, preuzimanja i implementacije međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava. Najnovija promjena uvođenja novog, jedinstvenog i trajnog Suda za ljudska prava ima dalekosežne učinke na učinkovitost sustava zaštite ljudskih prava utvrđenih Konvencijom.

5. Literatura 1. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, (prijevod J.Kregar; D. Šimonović) , Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1998. 2. D.Gomien, Kratak vodič kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Organizator, Zagreb, 1996. 3. N. Vajić, Europski sud za ljudska prava, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb 1999.

15

4. N. Vajić, Duljina sudskog postupka u Hrvatskoj i praksa Europskog suda za ljudska prava, Zbornik PFZ br. 51, Zagreb 2001. 5. L. Lukina – Karajković, Prikaz Odluka Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu protiv Republike Hrvatske, Zbornik PFZ br. 52, Zagreb 2002. 6. I. Crnić, Vladavina prava – stanje i perspektive sudbene u Republici Hrvatskoj, Zbornik PFZ, Zagreb 2001. 7. Herwig Roggemann (Hrsg.) Der Europäische Gerichtshof für Menschenrechte, Freie Universität Berlin, 2003. (s njemačkog preveo: Josip Škarpa)

16

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->