P. 1
Petar Kocic 'Jazavac Pred Sudom- Pripovetke

Petar Kocic 'Jazavac Pred Sudom- Pripovetke

4.26

|Views: 63,793|Likes:
Published by volsebnik
,Jazavac pred sudom, Jablan, Vukov gaj, Grob slatke duse, Zulum Simeuna djaka, Istiniti zulum Simeuna djaka, Mejdan Simeuna djaka, Iz starostavne knjige Simeuna djaka, Rakijo majko, Sudanija
,Jazavac pred sudom, Jablan, Vukov gaj, Grob slatke duse, Zulum Simeuna djaka, Istiniti zulum Simeuna djaka, Mejdan Simeuna djaka, Iz starostavne knjige Simeuna djaka, Rakijo majko, Sudanija

More info:

Published by: volsebnik on Jan 03, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/20/2015

pdf

text

original

Petar Kočić

JAZAVAC PRED SUDOM *** PRIPOVIJETKE

JAZAVAC PRED SUDOM

(Edition Slawica, Wien, 1904.)

JAZAVAC PRED SUDOM

Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.

P. Kočić

Čista, svijetla sudnica. Po zidovima vise slike velikih ličnosti. Na desnoj strani od vrata, kraj prozora, sto, na lijevoj takođe sto. Na stolovima protokoli i nekakve debele knjižurine. DAVID (malen, nizak, suv kao grana, lagan kao perce. Lijeva mu je noga malo kraća od desne, te se gega kad ide. Oči mu se svijetle i prelijevaju kao u mačke iz mraka. Sav sijed, preko pedeset godina. Mijenja glas. Umije zaplakati kao malo dijete, zalajati kao pašče, a zakukurijekati kao pijetao. Često puta udari zgodno rukama o bedre kao pijetao krilima i zakukuriječe te prevari pijetlove, pa se prije

vremena raskukuriječu po selu. Zato ga ruže pomlade žene. Pretvara se i da je stidljiv. Ne vjerujte mu. – Ulazeći u sudnicu, krsti se i drži jazavca svezana u vreći. U jazavca viri samo njuška iz vreće): Dobar dan, glavati gospodini! SUDAC (na desnoj strani kraj prozora, zagnjurio glavu u knjigu pa nešto mrmlja). PISARČlĆ (na lijevoj strani, pognuo se po stolu pa brzo i oštro piše). DAVID: Dobar dan, glavati, carski gospodini!... E, čekaj, blentavi Davide! Što si posrljo ko prase u surutku? Zar ne vidiš da gospodini imaju posla? Osloni se na zid, pa malo pričekaj. (Jazavcu) A ti, lopove jedan, došo si đe treba! Istina Bog, vođe nema kuruza, ali ima nešto drugo, jazo. Ima paligrapa1, dupli', kabasti' paligrapa, jazo! Jadna li ti i prežalosna majka tvoja! Zar izjesti čitavu njivu kuruza, pa ne zasladiti s paligrapom, e to bi bilo Bogu plakati. SUDAC: Ko je to?! DAVID: Dobar dan, glavati i velevlažni carski gospodini! Sluga sam prepokorna!... Ama, kakva je ovo kuća đe se ni Bog ne prima? SUDAC: Šuti, marvo jedna! DAVID: Šuti, marvo jedna! To je lako reći. Eto i ja velim. Ama, to nije u najmanju ruku u redu da reče jedan, rećemo kaz'ti, carski službenik. SUDAC: Ti ćeš mene zar učiti? DAVID: Ne dô Bog! To ne bi mogô ni u snu sanjati. Zdravo svanô, gospodine? SUDAC: Ti da se sa mnom rukuješ i zdraviš?! DAVID: Zdravo smo, 'vala Bogu! Kako si ti, kako je gospoja? Je l' ona zdravo? SUDAC: Da tebi ne fali što? Jesi li ti potpuno zdrav? DAVID: I mi smo, 'vala Bogu, svi zdravo i mirno, a tebi 'vala koji se ti raspituješ za me, i za me i za moju vamiliju. (Okreće se pisarčiću). Jesi li ti zdravo svano, dijete? SUDAC: Ama, šta je tebi, budalo?! Oklen si? Kako se zoveš? DAVID: Ja se zovem, slavni sude, David Štrbac, selo Melina, kotar Banja Luka, okružje Banja Luka, a zemlja, mislim, glavati gospodine, da će biti Bosna. Kućna mi je lumera 47. Tako me slavni sud piše i tako mi pozovke šalje.

SUDAC: Dobro, dobro, Davide. Vidim da znaš red. A šta ti je to u toj... No, kako se to zove? DAVID: Vreća! Vreća se ovo zove, a ovo u vreći, ovo se jazavac zove. SUDAC: Jazavac! Šta ćeš s jazavcem ovdje? DAVID: Tužim ga slavnom sudu, jer mi je izio čitavu njivu kuruza. Tužim ga i tužiću ga što se dalje i teže more! SUDAC: O-ho, ljudi, ljudi! Što još čovjek neće doživjeti u ovoj budalastoj Bosni! Jazavca tužiti! E, ovo je prava budala, budala nad budalama. Ama, otkud ti je došlo u glavu da jazavca tužiš? DAVID: Otkud mi je, veliš, došlo u glavu da jazavca tužim? Nije niotkud, već znam današnji red i zakon. Zar ti, bolan, misliš da ja ne znam da ovaj vaš car ima za svašto zakon? Zna to David, zna. Nemoj misliti da ne zna! U svašto se on pomalo razbira i uvijek zna šta je po zakonu, a šta jope2 nije. SUDAC: Dobro je to i lijepo sve, Davide, ali jazavca tužiti! To... to... DAVID: Ti misliš, glavati gospodine, đe sam ja rođen za turskog suda, da ne znam današnjeg reda. Znam ja današnji red, znam. Istina Bog, mlogo sam se i promučio dok sam to sve u glavi uredio i, rećemo kaz'ti, sredio... Šjedemo 'vako ja i ona moja babetina, uveče kraj ognjišta, pa počnemo, štono vi velite, študijerati: ovo je, ženo, po zakonu, ovo jope nije; ovo bi moglo biti po 'vom paligrapu, ovo jope ne bi. I tako do neko doba noći študijeramo. SUDAC: Baš tako študijerate? DAVID: Da, dugo i mnogo študijeramo. SUDAC: Pa zna li ti baba što? DAVID: Moja je, velevlažni gospodine, pa se bojim da ćeš pomisliti da je 'valim, a ne 'valim je, već ti po pravdi kažem: da se počem turski zeman povrati, ona bi mogla sa svojom pameti nasred Banje Luke kadija biti. Ja velim: kadija. Kakav kadija! Na moju dušu, da zna samo još pisati, mogla bi ti, mirne duše reći: "Ustani sa te carske stolice da ja narodu pravdu dijelim!" Tako je to pametna i učevna žena! SUDAC: Baš tako učevna? DAVID: O, ne pitaj, gospodine, to je čudo jedno! Da ti se, kojom srećom, jutros bilo oklen prikrasti, pa da čuješ njezine pameti i nauke: "Ti ideš, veli, Davide?" "Pa vidiš, ženo, da sam pošô" "Kako ti ideš, sudu?" "Pa idem kô i ostali svijet, na dvije noge." "Dobro, kaže, ama jesi li ti sredio u glavi kako ćeš tog jolpaza tužiti?" "Jesam.

Tužiću ga što se dalje i teže more." "U koji misliš sud?" "Pa ja mislim, ženo, u okružni, jer je šteta velika." "Eto, Bog te ne ubio!" vrisnu ona, ko da je nešto ujede za srce. "Uvijek se 'vališ: ja ovo, ja ono; pametan sam, učevan sam, znam zakon! Jadna ti tvoja nauka i znanje!" "Čekaj, ženo, nauči me, slušaću te. U koji ti misliš sud da bi trebalo ići?" "Najprije 'ajde dolje u 'naj naš, mali, seljački sud, budalo jedna budalasta! Kako bi tražio suda preko suda? Znaš li ti, bolan, da bi se zamjerio carskoj gospodi? Najprije, velim ti, 'ajde u naš mali seljački sud, pa ako ga ne osude, onda, istom onda 'ajde na okrugli sud. Ako i tuj ništa ne bude, odma' se vrati, pa ćemo viditi šta ćemo raditi. Vidim ja, veli, da će to doći i do samog cara." – "Ama, ženo, oklen ti tolika pamet, krst ti tvoj ljubim?!" čudim se ja, glavati gospodine. "Pa kako ćeš odati čest carskoj gospodi?" pita me i ispituje ko pop na ispovijedi. "Pa kazaću: Pomozi Bog, carski suci na Banjoj Luci!" "Eto, eto, eto! O, jadna ti sam ja i čemerna s tobom! O, jadna ti sam ja i čemerna s tobom po sto puta!" stade vrištati ko bijesna i čupati kose. "Slušaj, Bog te ubio, kako ćeš odati carskoj gospodi čest. Kad uđeš u naš mali, seljački sud, vikni: Dobar dan, glavati gospodini! A kad uđeš u veliki, okrugli sud, duboko se pokloni..." "Nijesam ja, ženo, mlada, pa da se poklanjam. Šta je tebi? Da ti nećeš prećerati s tom tvojom naukom!" velim joj ja. "Šuti, sunce te nebesko spržilo, kad ništa ne znaš! Slušaj: kad uđeš u okrugli sud, duboko se pokloni i odma', s vrata, 'nako iz dubljine podvikni: Dobar dan, velevlažni gospodini! A ne bi, veli, zgoreg bilo kad bi u malom sudu i jedno i drugo reko: "Dobar dan, glavati i velevlažni gospodini!" i dodô: "Sluga sam prepokorna!" Taki je danas red i tako se carskim službenicima odaje čest." "Ama, ženo, oklen ti tolika pamet i nauka, postove ti tvoje ljubim!" zapanjio se ja od čuda. SUDAC: Boga mi, Davide, baš ti je učevna žena. A gdje nauči ona toliku nauku? DAVID: Đavo bi je znao, glavati gospodine! Druži se mlogo s kneževom ženom, i idu tamo žandarskoj kasarni, pa ja ne znam... More biti da je naučila i od carski oružnika i od knjeginje, a knjeginja je baš zorli3, kabasto4 učevna žena. Kršna, naočita, mlada kô kap, pa je carski oružnici od dragosti na rukama nose, a sve zbog njezine pameti i nauke! A moja stara sjela nasred kasarne, izvalila se na carske dušeke, pa pije, puši i prima nauku. Bože moj, Bože, čudne ljepote u vašeg cara! Bože moj, Bože, ali vi usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra i miline, pa jedva diše. Svak vesô, zadovoljan, svak pjeva, samo se pjesma niđe ne čuje. Jedini sam ja (plače) nezadovoljan, jadan i čemeran. SUDAC: Šta ti je, Davide? Što plačeš? Što je tebi krivo i nepravo u ovoj zemlji? DAVID: Nije mi ništa krivo na slavni sud, već na 'vog prokletog lopova, sjeme mu se umelo! (Tuče jazavca po njušci.) Da Bog da ti, dušmanine i zlotvore moj, vješala omastio kô što ćeš i' i omastiti ako u 'voj zemlji bude još imalo pravde i zakona! SUDAC: Što ga toliko tučeš i kuneš? Šta ti je učinio?

DAVID: Zar ti nijesam maloprije kazô?... Izvoli, gospodine, da ga povrgnem na zemlju? Težak je ko mlinski kamen, saprela ga moja krvava muka i sirotinja! Izvoli, gospodine? SUDAC: Izvolim, izvolim, Davide. Spusti ga. DAVID: Kako bi bilo, glavati gospodine, da ga izvadim iz vreće, pa da ga privežem za 'vu jednu nogu od astala, da vidite mog zlotvora i dušmanina, kosti mu u Zenici sagnjile! Izvoli, velevlažni gospodine? SUDAC: Izvolim, de, priveži ga. DAVID (vadi jazavca iz vreće): Čuvajte se, gospodini moji, jer ako mi se izmakne, zlo će biti. Za rđavo, da prostite, mjesto jazavac leti. Čekaj, lopove jedan, što se toliko otimaš i koprcaš! Još sam ja snažan, iako sam se rodio nekako kad se prvi put počela trećina od naroda kupiti; još ja imam snage i kuveta, iako se već dvadeset godina nemam čim ni na Uskrs omrsiti. 'Vala carevini, našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i slavnom sudu što sam i ovo malo snage očuvo! 'Vala im đe čuli i ne čuli!... Vidi ga, gospodine, vidi kako njuši: šušte li oklen kuruzi. O, nebo te (udara ga po njušci) ubilo! (Vrisne.) Čuvajte se, gospodini moji, izmače mi se! O, jadan ti sam, šta učini'! (Jazavac se zaoštrljio, nakostriješio, pa trči kroz sudnicu. Sad poleti jednom prozoru, sad drugom, sad se zatrči pod jedan sto, sad pod drugi; sad opet poleti vratima, sad opet među noge)... Eto ga uprav među krake! Čuvaj se, gospodine! Joj, jadan ti sam, ako ti što bude, nikad ti gospoji ni ja ni ti nećemo smjeti izići pred oči! (Jedva ga uhvatiše i svezaše.) PISARČIĆ (sav blijed): Što si ga pustio, magarče? DAVID: Kome ti to veliš, magarče? SUDAC: Što si ga driješio, budalo? DAVID (smije se): Ama, čekajte, ljudi, da se malo priberem! Ja sam tebe pito: "Izvoli, gospodine?" Ti kažeš: "Izvolim, izvolim, Davide". E, ko je sad kriv? Ja bèli5 nijesam, jer slušam što stariji izvoli i naredi. SUDAC: Ti si, Davide, i budala, i nisi budala. DAVID: 'Vala ti na takvoj riječi ko starijem i učevnijem! SUDAC: Što si vodio ovog lopova pred sud? Što ga nisi odma na njivi ubio? DAVID: Kako sam budalast, more biti da bi i to učinio da ne znam današnjeg reda i zakona. Ama, što bi ti, glavati gospodine, duljio, otezô i natezô: znam zakon, pa neću preko zakona. Neću preko zakona, pa ubi me!... Neke godine, dok još nijesam bio svještio vašeg zakona, ubio sam u toj istoj njivici jednog jazavca. Biće

valjda brat ovog lopova. Uvati me carski šumar i oglobi s pet vorinti. Kad metnu pare u džep, oštro mi zaprijeti: "Ne smiješ to više činiti, jer i jazavca današnji zakon brani". E, kad ga brani, nek mu i sudi kad štetu počini!... Samo imam ono nešto krezube babetine, i tu njivicu kuruza što sam imo, pa mi ovaj lopov satra i sa zemljom sravni. Osušili se jadni kuruzi, pa kad prođem pokraj njivice, obuzme me tuga i žalost. O, kako tužno šušte čemerni, slomljeni kuruzi! Rekô bi čovjek da uzdišu za osvetom i pravdom... Samo (plače), samo sam tu njivicu kuruza imô, pa... PISARČIĆ (zajedljivo): A kako ti se zove njivica? To treba slavni sud da zna. DAVID (tare suze): Čudnovato se, dijete, zove njivica. Zove se: Ni Davidova, ni carska, ni spaiska6. Tako joj je ime i tako je, čini mi se, i 'vođe7 u sudu zapisato. SUDAC (smije se): U tebe, Davide, sve to nekako zapetljano. Kako se to zove njivica: Ni Davidova, ni carska, ni spaiska? Kako to? DAVID: E, lako, gospodini moji. Sve ću vam kazati po redu i zakonu. To je njivica krčevina. Ja sam je iskrčio, pa velim: moja je. Oko te je njive carska šuma. Nakraj njivice, upravo kad se pođe dolje Markanovom točku, stoji dirjek, uboden u zemlju, s one dvije kô kantarske kuke (C.Š.) To vele kô piše: carska šuma. Bože moj, Bože, čudne ljepote u vašeg cara! Bože moj, Bože, svakom li se danas odaje čest: carska šuma! Za turskog suda: svačija, ničija šuma, a danas: carska šuma. Pa kažem vam, oko te je njivice carska šuma, te gruntovnik veli: "Istina, Davide, ti si je iskrčio, ali to je carska šuma. Pošto si iskrčio carsku šumu, ostala je carska zemlja. Šuma je carska, pa i zemlja mora biti carska". Sad dolazi spaija: "Lažeš, Vlaše! Nisi je iskrčio, već je to, bivokarce8, od davnina ziratna9 zemlja, a svaki komadić ziratne zemlje moj je!" Na čijoj je strani pràva, ne znam. Samo znam da zato svijet tu njivicu zove Ni Davidova, ni carska, ni spaiska. A ja bi rekô da svijet u jednu ruku ima i pravo, jer ta njivica, kako ste čuli, nije ni moja, ni carska, ni spaiska, već ovog prokletog lopova i brezakonika. Dok se mi 'vamo svađamo i prepiremo čija je, a on se poistija sladi i deblja, štono vele, ko šokački pratar10. Zato vas molim i preklinjem da ga što teže osudite. Meni je ovaj slavni sud mlogo dobra učinio. Od mloge me je bijede i nevolje oslobodio... SUDAC: Baš od mnoge te nevolje oslobodio? Kako to? DAVID: Da, da, od mloge me je bijede i napasti oslobodio. Sve ću vam, gospodini moji, kazati po redu i zakonu. Imô sam sina. Snažno, mlado i vitko momče kô jela. Nije bio nimalo na me nalik. Bacio se bio na đeda, moga oca, što je u posljednjoj buni u Crnim potocima poginô. Snažno i vitko momče, ali naopako i zločesto, da Bog milostivi sačuva. Uzeše ga u vojsku, poslaše ga u Grac i ja dánu dušom. Lani, oko Časni' veriga, donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta: "Davide, umro ti sin, pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti je nagrada". "O, dobre carevine, krst joj ljubim!" lijepo ja jauknu od radosti, a žena i djeca zaplakaše. "Brate, kneže, vrati ti ta tri vorinta carevini. Pravo će biti i Bogu i ljudma da to carevina uzme sebi ko, rećemo kaz'ti, neku nagradu, jer ona je mene od napasti oslobodila." – Onda sam imô jednu kravu,

dobru, debelu kravu. Od usta sam svoji otkidô, pa sam njoj davô. Kažem vam, dobra, debela krava, ali zijanćarasta11, da Bog zakloni! Preskoči ti preko plota i ograde kud zanese! Satra mi svake godine ljetinu. Doču to nekako slavni sud. Eto ti jednog dana onog šikucije12 što kupi miriju13 i porez: "Davide, veli, dočuo sud da te snašla bijeda, pa me je poslô da... Kako bi bilo da mi tu nesretnu kravu preteslimimo14 carevini, pa nek se ona tamo s njom muči i devera15?" "'Vala, velim ja, carevini koja se toliko za me brine! Vodi, brate, vodi odma!" – Onda sam imô četiri koze. Za turskog suda mirne ko ovčice, a kad zastupi ukopacija, ošjetiše i one slobodu, Bog i' ubio, pa se ne daju snositi! Počne i' ona moje krezuba babetina musti, a posljednja nogom u kabô, pa prolije vareniku16. Doču jope nekako carevina. Eto ti šikucije: "Pomozi Bog, Davide! Zdravo, mirno?" "Dobro, 'vala Bogu, kako si ti?" Tuj se upitasmo za zdravlje, dok šikucija poče: "Tebe, Davide, zar jope snašla napast: nemirne ti koze, pa prolijevaju vareniku? Kako bi bilo da i' predamo poreznom uredu, pa nek se on š njima muči?" "O, da dobre carevine, milostivi Bože!" zaneso se ja i lijepo jauknu od nekakve silne miline, a žena i djeca od velike radosti zajecaše. "Goni, brate, ljubim ti stope tvoje, goni!" I, Boga mi, čovjek – 'vala mu, 'vala i njemu i premilostivoj carevini! – oćera nesretnice i oprosti me napasti. – Od svega mala17 i imaća ostade mi još jedan prasac, dobar, debo prasac, ali zijanćarast i nesreća jedna! Potra kuruze, pojede tikve i misirače18, sve pojede i poždra, da oprostite, ko kakav šikucija. Napravim mu jarmac19 i metnem 'vako ko sad tebi (sklapa ruke i pokazuje na pisarčiću), ne budi primijenjeno, oko vrata, ali ne pomaže. Skočio svijet na me kô na bijelu vranu: "Tvoj prasac, Davide, upropasti i tebe i nas!" Od usta do usta dok i carevina ne doču. Eto ti šikucije: "E, baš si, veli, Davide, baksuz! Ni u čem ti se ne da!" "Dosta, brate! Znam!" viknu' ja, pa ga zagrli i poljubi. "Dosta! Goni! 'Vala ti, 'vala i tebi i premilostivoj carevini koja se ona za me toliko brine? 'Vala vam đe čuli i ne čuli!"
PISARČlĆ: Ne znate vi, gospodine, još ovih bosanskih seljaka. Danas ovaj David hvali i uznosi carevinu do neba, a sjutra bi se, onako sakat, digâ u bunu i pošâ protiv ovog slavnog suda. Znamo se, Davide, znamo. Svi ste vi jednaki.

DAVID (unosi se pisarčiću u oči): Ko?! Ko, bolan? Zar da se ja dignem u bunu?! Drago moje dijete, vidim, pametan si i učevan si, ali nemoj me, tako ti carskog kruva, musavediti20 i bijediti kod ovog carskog suda! Zar da se ja dignem u bunu? Bolan, bolan, ja bi glavu svoju položio za 'vaj sud!... Nego, preklinjem te, glavati gospodine, da ovog lopova što teže osudiš. Svega me upropastio. Skini mi ga s vrata, tako ti carske službe! Nas je, seljake, kažem vam, ovaj slavni sud od mlogo čega oslobodio. Ne riču nam više sa plandišta zadrigli21 bakovi niti nam bodu čeljadi; ne taru nam više silne volovodnice22 plotova i usjeva kô u ono staro, blentavo, tursko vrijeme. Danas ne mereš viđeti u svijeta žirovne i bakovite sermije23. Što nam je slavni sud ostavio, to je mirno, ćudevno, pametno; istina, malo mršavo i slabo, ali za nas, blentave Bošnjake, i nije drugo!... PISARČIĆ: E, ta ti je, Davide, na mjestu.

DAVID: Svaka je moja, dijete, na mjestu, svaka! Nemoj misliti da nije. Nego, kažite vi meni, oćete li već početi ovog brezakonika osuđivati ili nećete, da znam na čemu sam?

SUDAC: Ti si, Štrbac, prava pravcata budala. Jazavca osuđivati! Ti si lud, božji čovječe! DAVID (kao uvrijeđen, ljutito): Nemoj ti, gospodine, tako! Dok jadni težak svješti vaš red i zakon, a vi odma: ti si lud, ti si budala... SUDAC: Ti to, Davide, pokazuješ rukom na me? Pazide se!... DAVID (nastavlja mirno): Da sam ja lud, ja bi bio u ludoj kući, a ne bi se danas razgovarô s carskim ljudima. Ama, zar nije tako? Nego vi njega osudite. Ako ga ne osudite, skočiću u Vrbas, jer ženi ne smijem na oči. SUDAC: Zar ti je tako žena naopaka? DAVID: E, moj gospodine, ne do ti Bog š njom živiti! Ništa ti nema gore, glavati gospodine, nego kad se udovica raspali, da Bog milostivi sačuva! Kadra ti je i jednu, štono vele, carevinu zadrmati. Ama, ne znam, glavati i velevlažni gospodine, koji me đavo natenta da se udovicom oženim. I najposlije doći će mi glave. PISARČIĆ: Zar si udovicu oženio? DAVID: Kako reče? PISARČIĆ: Zar si udovicu oženio, pitam te? DAVID: Tako ti mladosti, dijete, ne upleći se u razgovor kad ništa ne znaš. "Zar si udovicu oženio?..." SUDAC: Vas se dvojica ne razumijete. Mene ćeš ti bolje razumjeti. Je li te ta tvoja žena, na ime sadašnja, oženila kao udovica ili kao djevojka? Valjda sad razumiješ? DAVID (začuđeno): Ama, gospodine, nemoj ti barem biti budala! Kako će mene moja rođena žena oženiti24?! PISARČIĆ (napreže se ozbiljno da razjasni Davidu): Je li ta tvoja žena, na ime koju sad imaš, je li, pitamo te, bila prije oženita? DAVID: Žena oženita! (Krsti se začuđeno i hoda po sobi.) Žena oženita! Ama, zar se u vašoj zemlji žene žène? SUDAC (dugo razmišlja): Koliko je stara ta tvoja žena? DAVID: Pa ima jedno trideset godina s jedne strane, a...

PISARČIĆ: No, mlada je još. DAVID: Do bogme da je mlada. Još joj prednji zubi nijesu padali. PISARČIĆ: Pa dobro, kad je tako mlada, onda si je morâ djevojkom oženiti. DAVID (uprepastio se od čuda): Ama, šta je tebi?! Kako ću ja ženu djevojkom oženiti? Šta bi onda bilo? Boga mi, dijete, ja bi reko da ti nijesi sastavio oko lijeske... Što ću ja ženi djevojku dovoditi! SUDAC (trže se): A, sad znam! Jesi li je doveo kao udovicu ili kao curu? DAVID: E, sad i ja znam! – dovô sam je kô udovicu. Tri puta se udavala. Ja sam je čak iz treće ruke dobio. (Svi se smiju. Sudac nešto bilježi.) Pa kažem ti, glavati gospodine, napaka je, zločesta, džandrljiva25, a, nema vajde kriti, od popovske je loze, pa je i pametna i zorli26 učevna žena. Kad počne nekakve carske paligrape nabrajati, meni stane pamet. Ali ljuta je, da Bog milostivi sačuva! SUDAC: Što se ne potužiš parohu, pa nek je izgrdi? DAVID: Kome reče da se potužim? SUDAC: Parohu dotičnom? DAVID: Šta je sad jope paroh? PISARČIĆ: Pop, pop, Davide. DAVID: A, pop! Žalio sam se dva-tri puta, pa pop veli: "Davide, kaže, pošto nije vjenčana, ne spada pod crkvenske paligrape. Tuži je, veli, sudu. Naći će se valjda i za nju koji paligrap, jer ovaj njihov car ima za svašta zakon". SUDAC: A što je nisi vjenčao? DAVID: Ište pop mnogo za vjenčanje. SUDAC: Koliko? DAVID: Ište, bolan, četrdeset vorinti, a sva ona moja krezubača u temelj ne valja pet vorinti! SUDAC: E, kad je tako ljuta, a nije vjenčana, otjeraj je. Slobodno je moreš otjerati, Davide. DAVID: Davno bi ja to učinio, ali mi se ne da. Žao mi je. Nešto bi ti kazô, ama me je sramota...

SUDAC: Ništa se ti ne stidi. DAVID: Ti kažeš da je oćeram. Kako ću je oćerati kad mi je, da prostiš, slatka i draga, Bog je ne ubio! Čuješ, glavati i velevlažni gospodine, nevjenčana je, prošćeš, žena i slađa i draža od vjenčane. E, to sam ja nako svještio i u svojoj glavi, štono vi velite, proštudijerô. Nema vajde kriti, draga mi je i slatka, ali neki put razljuti se, pa oće da me udavi. Da mi lanjske godine o Lučindanu ne dade svjèt jedan carski oružnik gore na Kadinoj vodi, ne bi se ja danas s vami razgovarô, već bi trunô u ledenom grobu. Napuni mi čovjek lulu duvana – 'vala mu – pa će na polasku: Davide, veli, pametan si i bistar domaćin... PISARČIĆ (zajedljivo se osmjehujući): E, baš si bistar i pametan! DAVID: Dijete, molim te kô što se Bog i stariji mole, ne prekidaj me u riječi! Ne prekidaj me u riječi, tako ti carskog kruva!... "Pametan si, veli, i bistar domaćin, ali ću ti jope dati jedan svjèt. Kad ti god kaže, dođe do gustog, bilo kod ljudi, bilo na sudu, đe bilo, veli, da bilo, ti samo podvikni nako od srca: Živila naša premilostiva Zemljana vlada! Nemaj brige, sve će na dobro okrenuti." Poče me žena jednom tući. Uvati me za grlo da me udavi. Sjeti se ja svjeta: "Živila naša premilostiva Zemljana vlada! Ostavi ženo, Bog te ubio. Živila naša premilostiva Zemljana vlada! Ostavi, ženo, Ristos27 te ubio. Živila", prodera se iz svega grla, "naša premilostiva Zemljana vlada u Sarajevu!" Ona sva poblijedi, ruke joj obamriješe, i ja se spaso. A da ne bi svjèta, odo ti ja pod crnu zemlju. Jutros mi je zaprijetila! "Ako mi, veli, ne doneseš od suda napismeno da su tog jolpaza28 osudili na vješala ili u Zenicu, ne idi mi na oči živ!! Pa sad vas molim i preklinjem da ga što teže osudite... SUDAC: Ja ovom čovjeku ne znam ništa!
DAVID: Što, gospodine, što sam ja skrivio našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i slavnom sudu, pa da im je draži ovaj brezakonik i odmetnik od mene? On ne priznaje ni suda, ni zakona, ni paligrapa, pa jope mu sud, vidim, ide na ruku. Kakva je to pravda?! Nemojte, gospodini moji, gledati što sam ja čojek siroma seljak, već sudite po pravdi i zakonu. Mi smo seljaci s ovim sudom dosad zadovoljni bili, pa bi željeli i odsad. Ne dižemo se, ne bunimo se, ne tražimo od Zemljane vlade nikakve práve kô gazde.

SUDAC: A kakvu právu traže gazde?... DAVID: Nešto sam načuknô neki dan dolje u čaršiji, da ove naše gazde... PISARČIĆ (pokasno): A što znaju te vaše gazde? DAVID (ljutito): Dijete, očnjeg ti vida i carskog kruva30, ne prekidaj me u riječi! Ama šta je tebi danas?! "A šta znaju te vaše gazde!" A šta ti znaš, vuzle31 jedno vuzlasto, osim tog carskog čina na tebi?! Zelen si, dijete, zelen ko zelena grana u gori zelenoj.

PISARČIĆ Glupi su oni, Davide, ka gluvo doba. Ne znaju oni ništa, ama baš ništa oni ne znaju! DAVID (još ljući, pakosniji): Baš ništa ne znaju? A ko ono zna, vuzle jedno vuzlasto, osim tog carskog čina na tebi, napraviti od aršina32 aršin i po, od oke33 poke34, a od poke, oku – kako kad a?! E, dede sad kaži, nemoj vrdati! E, moj sinko! Zelen si, zelen ko zelena grana u gori zelenoj. PISARČIĆ (zacrvenio se): Ja sam kontâ35 nešto drugo, a i ta ti je na mjestu. DAVID: Svaka je moja, dijete, na mjestu, svaka. Nemoj misliti da nije. SUDAC (hoda po sobi, trlja ruku o ruku i smijulji se): Šta si ti to, Davide, načuknuo dolje u čaršiji? Kakvu pravu traže gazde? DAVID: Znate vi to bolje nego ja. Vidim ja, vi kô ćerate šegu sa mnom. SUDAC: Ne znamo, vjere mi, Davide. DAVID: Baš ne znate? Ne mere biti da ne znate? SUDAC: Ne znamo, ne znamo. DAVID: Ama, kako to da ne znate? E, oćete li osuditi ovog jolpaza, pa ću vam kazati? Kazô ja vami, ne kazô, vi njega po zakonu morate osuditi. SUDAC: Hoćemo, osudićemo ga, samo nam kaži sve što si načuknuo. DAVID: Izvoli, gospodine, da sjednem? Baš sam se mlogo umorio. Izvoli, gospodine? SUDAC: Izvolim, izvolim, Davide. Sjedi, pa nam kaži kakvu právu traže gazde. DAVID (sjeda): Čudnovatu právu, glavati gospodine, traže gazde. Ne znam ti ni kazati. To ti je nekakva varica36, nešto šareno, nešto budiboksnami! Traže od Zemljane vlade da nam izvoli da se više ne zovemo samo Srbovi ko do Kosova, već srpski, prekoslavni, školski, crkvenski i ato-no-to... Ovu posljednju riječ ne mogu izgovoriti, pa ubi me!... Eto, taki Srbovi da budemo. To oni traže, čujem dolje u čaršiji, već punih šest godina, pa ne mogu da nađu. PISARČIĆ: Pomrčina, Davide, pomrčina, pa ne vide od očiju. DAVID: More i to biti... Neki me dan, baš će biti u prošli pazar, pita gazda Stevo: "Priznaješ ti, Davide, da si srpski, prekoslavni, školski, crkvenjski ato-no-to..." O, teške riječi, krst joj ljubim! Prije bi slomio jezik nego što bi je izgovorio... "Jesi ti, Davide, taki Srb?" "Šta je to, gazda? Kakva je to sad nova vjera nastala? Da vi nas, gazde, nećete porimiti?37 Nije vam vjerovati, gazde ste. Ja sam Srb, a taki Srb, bože

sačuvaj i sakloni! On se razljuti, pa podvrisnu: "To je naša, gazdinska práva što tražimo od Zemljane vlade! I ko taki Srbin nije – nije ni Srbin, već Švabo, Šokac, špijun, izdajnik!" Ja sam bogme, velim, gazda, mislio da vi tražite da carevina ukine ovu prokletu trećinu i desetinu, a vi počeli nekakve budalaštine zbijati.

SUDAC: Pa ti kažeš, Davide, da ste vi seljaci zadovoljni? DAVID: O, mi smo zadovoljni! Pritisnulo nas dobro sa sviju strana; od nekakve smo se silne miline umrtvili, pa jedva dišemo... Ali mi je vrlo teško što mi gazde kažu da nijesam Srb. Ja nijesam Srb! (ustaje sa stolice, i živo sijeva i strijelja očima suca). Pogledaj me, gospodine, dobro me sad pogledaj; mjerio sam se na dva carska kantara38, na turskom kantaru i na kantaru ovog vašeg cara, pa ni dram manje ni dram više od dvadeset i pet oka! A kad se Srb u meni napiri i nadme, nema tog carskog kantara na 'vom svijetu koji bi me mogô izmjeriti!!! SUDAC (u sebi): Ovo je čudnovat stvor. DAVID: Tako je to kod mene sve teško, olovno, čvrsto... Još sam ja nešto načukno. Gazda Stevo kaže da sam izdajnik, e pa kad sam izdajnik, ja ću i to izdati. SUDAC: Šta je to, Davide? Dede nam kaži. DAVID (usteže se): Boga mi, ne smijem. Ne smijem, gospodine, ubiće me gazde. SUDAC (živo oblijeće oko njega): Kaži, ne boj se ništa. PISARČIĆ: Kaži, Davide, kaži. Ne boj se kad ti gospodin sudac... DAVID: Krsnog mi imena, ne smijem. Ne smijem, ljudi! Još vi ne znate što su naše gazde. Pametni ste, učevni ste da se dalje ne mere, ali... SUDAC (još življe): Kaži, ne boj se ništa! DAVID: Ama, kazaću, pa nek ide glava!... Ima li u vas škola što se zove terezijanska? SUDAC (govori s pisarčićem njemački). DAVID (skoči sa stolice kao oparen, stade između njih i poče mahati kažiprstom). Niks, niks! Niks, ništa to ne pripoznajem! To se meni o glavi radi! A, niks. SUDAC (umiruje ga): Ne boj se ti ništa. Nešto sam zaboravio, pa pitam gospodina... Ima, Davide, ima taka škola u nas.

DAVID: Pa baš ima u vas taka škola, terezijanska što se zove? SUDAC: Ima, ima. DAVID: U toj se školi vašoj, terezijanska što se rekne, uče barunski, grovovski, a jedan mi gazda reče da se tuj i carski sinovi uče? SUDAC (u sebi): Šta će ovo sada da bude?... Istina je to sve, Davide, pa šta onda? DAVID: A znate li vi čiji se sinovi još u toj vašoj školi, terezijanska što joj se veli, uče? SUDAC: Ne znamo. DAVID: Ne mere biti da ne znate? Kako vi to ne bi znali? Ja sam, bolan, načukno dolje u čaršiji da se u toj školi uče djeca najvjernijih službenika vašeg cara, koja će poslije, kad odrastu, upravljati i drmati cijelom vašom carevinom. A u toj istoj školi, možda pod tuđim imenom, uče se sinovi najduplijeg39 gazde u cijeloj Bosni i Ercegovini. SUDAC: Dobro je to, Davide, za našu carevinu. DAVID: E, moj gospodine, ja sam mislio da si ti pametniji i vjerniji svome caru. Zar ti ne znaš, bolan, da se njiov otac digo protiv carevine, ali s vrlo malo mozga u bašuni40. Pametan je, istina, toliko da zna od oke napraviti poke, ali to je malo, vrlo malo, kažu gazde. Zato je sinove i pošlo, kod toliki naši škola, u tu vašu školu, terezijanska što se zove, pa kad ta djeca, majčin sine, poprime vašu učevinu, povataju vaše planove, spise i protokure, pa se onda vrate u očeve dvore, teško vami! Ode Bosna; ode, vala, ko da je nijeste nikad ni imali! Tako će biti, kunem vam se Bogom živim, i moje vam suze neće pomoći! Bolan, bolan, ja bi krvi svoje utočio ovom sudu i našoj premilostivoj Zemljanoj vladi, pa zato vam ovo i kažem. Nego vi odma, ovog časa udarite tèl41 na carstvo, da se ta djeca odstrane iz te vaše škole, terezijanska što joj se veli. SUDAC: Ja ovog čovjeka ne razumijem. PISARČIĆ: Ja bi rekâ gospodin sudac, da je on bena. DAVID (gleda ga prezrivo): A ja bi jope reka da on nije bena! Kako ti, bolan, moreš reći da sam ja bena? Ja za tebe nijesam nikad čuo niti sam te do danas svojim očima vidio, pa jope znam kako ti je ime. Oćeš da se okladimo; o glavu da se okladimo? SUDAC: Vi ste, gospodine, juče došli ovamo?

PISARČIĆ: Da, juče sam došâ. SUDAC: Nikad niste vidjeli ovog čovjeka, niti on pak vas? PISARČIĆ: Nikad! Nikad ga nisam vidio, a ni on mene. SUDAC: E, Davide, kako je ime gospodinu? Ako pogodiš, odmah ćemo jazavca osuditi, ako ne pogodiš, gubi se! DAVID: Pogodio ja, ne pogodio, vi ovog lopova po zakonu morate osuditi. Ja samo oću da kažem ovom djetetu da nijesam ni bena ni budala. SUDAC: E, dobro je, Davide; pristajem i na to. Samo ti kažem, ako pogodiš kako je gospodinu ime, teže ću tog lopova osuditi. Dakle, kako je ime gospodinu? DAVID (ustade, ustače kapu, opet je skide i pruži ruku pisarčiću): Zdravo mirno, gospođine Dane, ili SUDAC (iznenađen): Sakrament! Pogodi! PISARČIĆ: A, vrag mu babi, pogodi! DAVID (ponosito i malo zajedljivo): Boga mi, i pogodi! SUDAC: E, ovaj mi je čovjek potpuno zagonetan! Ama, otkud ti znaš da je gospodinu ime Dane? To ti je morao neko kazati ili si od nekog čuo? DAVID: Mlogo sam ja, gospodini moji, svijeta prošô, iz mlogo vuruna42 kruva io, sa mlogo vrela vode se napio. Odajući po svijetu i narodu, na svašto sam pazio i ovo sam uverčio: Pođeš li dalje kroz Lijevče, ispod Banje Luke, svakom je gotovo drugom čovjeku ime Ćetoje ili Nedo. Pođeš li gore Glamoču, pa sretneš čovjeka, viči: "Pomozi Bog, Sàva!" Gore ti je sve goli Sàva. Nanese li te put tamo vrletnoj i kamenitoj Lici, skidaj kapu i viči: "Dobar dan, Dane!" ili "Dobar dan, Mane!" Nećeš pogriješiti. Po govoru vidim da je ovo dijete iz Like, pa eto otkud znam kako mu je ime. PISARČIĆ: A, vrag ga odnio, tako je! Mom je bratu, što je u žandarima, ime Mane, a u samom našem mjestu ima pet-šest Dana i Mana. SUDAC: Pa ti, Davide, nisi, kako vidim, budala? DAVID: Ko kaže da sam budala? SUDAC: Ne kaže niko, nego... Kako ti možeš, božji čovječe, tužiti jazavca?

DAVID: A kako ti mene jope moreš tako pitati? Zar ti misliš, bolan, da ja ne znam da ovaj vaš car ima za svašta zakon? Znam ja to, znam; dobro ja to znam. Nemoj misliti da ne znam! SUDAC: Ama, eto, Davide, da rečemo da ima zakon i za jazavce, opet je to nekako nezgodno. Bistar si i pametan čovjek, promisli se....Ti znaš kad sud nekog osuđuje, treba da zna koliko je star, je li oženjen, ima li djece, kako govori, koje je vjere. Sve je to potrebno sudu. Eto, koje je vjere taj tvoj nesrećnik? DAVID: Nikakve! Da je ikakve vjere, ne bi diro u moju sirotinju. SUDAC (smijulji se): Je li oženjen? DAVID: Jest, oženjen je. SUDAC: Po čem znaš? DAVID: Znam vamo po nečem. To ne treba slavni sud da zna. Sramotno je to vođe i pomisliti, a kamoli izreći. Oženjen je, oženjen! SUDAC: Ima li djece, vrag ga odnio, kad je oženjen? DAVID: Ima. O, da mu vidiš djece i vamilije! Puna i' dolina više one moje jadne i jedine njivice što se zove Ni Davidova, ni carska, ni spaiska. SUDAC: Kako govori, Davide, taj lopov; kojim jezikom? DAVID: To ti, glavati gospodine, nako posigurno ne umijem kazati. Brkljači43 ko i ti i ovo dijete kad ste se nešto maloprije dogovarali. Zabrkljačide, gospodine, malo na njeg da vidim oće li... SUDAC (smije se, govori nešto i udara jazavca po njušci). DAVID: Vidi, gospodine, vidi kako diže njušku, kako te razumije! Vidi kurvina sina kako se ko đoja ražalostio. Ne pretvaraj se, lopove jedan! Iako govoriš gospodinovim jezikom, to ti neće pomoći. Slobodno, nemoj se pretvarati. SUDAC: Kad je rođen; koliko je star ovaj tvoj lopov, Davide? DAVID: Nije on ni star. Mlad je on još. SUDAC: Ne pitam te to, već bih rad znati koliko mu je godina. I to mi je potrebno. DAVID: A koliko ima godina otkad ste vi došli u Bosnu? SUDAC: Pa ima tako dvadeset i tri, i četiri godine.

DAVID: O, mlogo, po Bogu brate! Zbilja, kad ćete vi već... E, toliko je godina, otprilike, i ovom lopovu, sjeme mu se zatrlo! SUDAC: Kako ti to znaš? DAVID: Znam vamo po nečem. Piši ti slobodno, toliko mu je. SUDAC: "Piši ti slobodno, toliko mu je!" Ti to meni kao da zapovijedaš, a? Uhvatili smo te, Davide! Ne znaš! DAVID: Ama, piši, gospodine, kad ti kažem, toliko mu je. SUDAC: Ama nije to tako! Moraš kazati po čem to znaš? DAVID: E, kad oćeš da kažem, kazaću ti: dira u tuđu sirotinju, pa ja mislim da je baš za vašeg zemana rođen. Eto po čem znam! SUDAC: Kako, kako? DAVID: Sve polako... Oprosti, gospodine, pomeo sam se. Oprosti, gospodine, molim te, zbunio sam se, pa ne znam ni šta govorim. Kad god uđem u slavni sud, čini mi se da me iz sviju ćoškova bodu u oči one nesretne, paligrapske kuke. Žena me je, Bog je ubio, ustrašila, ona moja krezuba babetina! PISARČIĆ: Ja bih rekâ, gospodin sudac, da se ovaj čovjek pretvara. DAVID (u sebi): E, moj sinko, zar si ti to sad vidio?... Ne griješi, dijete, duše. Ne bijedi me kod slavnog suda!... Eto, gospodine, kazô sam sve što si me pitô. Sad morete tog lopova po zakonu osuditi. SUDAC: A ime? DAVID: Ime mu je Jolpaz Davidov. Tako ga svijet zove, a tako će mu i slavni sud pozovke pisati, ako ga danas ne osudite na vješala. Selo mu se zove Melina, kotar Banja Luka, okružlje Banja Luka, a zemlja, mislim, glavati gospodine, da će i njemu biti Bosna. Kućna mu je lumera, kaže knez, one dvije kantarske kuke (C. Š.). SUDAC (ustade): Davide, čuj sad! Zakon osuđuje... DAVID: A kamo ono: U ime Njegovo? A, ne, gospodine! To ništa ne pripoznajem! Ja se držim reda i zakona! Da sam ćio raditi preko zakona, ja bi njega sam u šumi ubio. Znam zakon, pa preko zakona ne dam ni svom rođenom ocu!... Vi njega morete, ako zakon dopušta, i u svilu i u kadivu obući, pa ga onda pustiti nek se šeće po čaršiji, ne budi primijenjeno, ko kakav prijestolnik. Nećete li po redu i zakonu, ima u ovoj zemlji i Okružni sud, ima naša premilostiva Zemljana vlada, a ovaj isti David, s ovom istom svojom blentavom glavom i s ovim istim lopovom,

mogô bi jednog jutra i u Beču osvanuti. Nemojte vi misliti šta mislite! Ako ne čujem ono: U ime Njegovo, odma idem na Okružni sud. SUDAC: Pa eto, Davide, u ime njegovo zakon osuđuje Jolpaza Davidova na dvadeset... DAVID (pretrže ga): Molim te, glavati gospodine, ko što se Bog i stariji mole, drž se samo reda i zakona! Nije tako, već Vako: Slavni sud u ime Njegovo osuđuje Jolpaza Davidova iz sela Meline, kotora Banje Luke, okružja Banje Luke, zemlje... (okreće se pisarčiću): Šta bi ti reko, dijete, je li i njemu zemlja Bosna, ili je s vami došô uz ovu posljednju bunu? PISARČIĆ: Iz Bosne je on, Davide. DAVID: Ako nije došô iz vaše zemlje, okotio se vođe za vašeg zemana, pa jope je svejedno. Dede, gospodine, nastavi, da čujemo! SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije godine... DAVID: E, Vala vi za to! Sad vidim da si čojek od reda i zakona. Ja sam zaboravio maloprije kazati koliko mu je godina. Čojek nek ide po redu i zakonu, pa da je crni Ciganin, on ti je odma kod mene dobar. E, vala ti za to! Dede, gospodine, dalje. SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije godine, oženjena... DAVID: I za to ti 'vala. I to sam zaboravio kazati. Oženjen je, kosti mu u Zenici sagnjile. Ama, ne znam što se i uplećem u poslove slavnog suda? Ja znam tužiti, ali ne znam suditi. Nije me Bog za to stvorio, pa et'! Dede, gospodine, da čujemo. SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije godine, oženjena, iz sela Meline, kotora Banje Luke, okružje Banje Luke, zemlje Bosne, a kućne numere one kao dvije kantarske kuke (C. Š.), na dvadeset godina teške tamnice u Zenici... DAVID (skače od radosti i udara jazavca po njušci): O-o, jazo! Čujde, jazo! Oćeš još malo kuruza, jazo? Jazo, bolan, što ne govoriš?! Jadna li ti i prežalosna majka tvoja! Ima, ima i za tebe zakona u voj zemlji; nemoj misliti da nema! SUDAC (nastavlja): Isti je Jolpaz Davidov upropastio Davidu Štrpcu čitavu njivu kuruza ... DAVID:... koja se zove Ni Davidova, ni carska, ni spaiska. Samo, molimo, po redu i zakonu!

SUDAC:... koja se zove Ni Davidova, ni carska, ni spaiska, na osnovu čega je gornja osuda i izrečena. Jesi li sad zadovoljan, Davide? DAVID: 'Vala slavnom sudu! Ja sam zadovoljan osudom. Samo još ovo, nako ispred mene, dodaj: David Štrbac iz sela Meline, kotara Banja Luke, okružja Banje Luke, zemlje Bosne, a kućne lumere četrdeset sedme, zahvaljuje se carevini, našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i slavnom sudu što su ga od svega oslobodili i, štono vele, ko prst ogolili. Vala' im đe čuli i ne čuli! To ti dodaj, nako ispred mene, a u ime moje... A sad vas pitam po redu i zakonu, ko će meni štetu platiti što je ovaj lopov počinio? Iz carske je šume, pa ja mlim... SUDAC (smijulji se i pruža mu malo novca): Eto ti Davide, za štetu, a ovaj će lopov sjutra u Zenicu. DAVID: Je li to iz carske kase? Da to nije kakva milostinja, kad je tako malo? Ako je milostinja, ne primam! SUDAC (daje mu još): Nije milostinja. Novci su iz carske kase. Plaća ti se šteta. DAVID (meće novce u kesu): E, 'vala carevini, našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i slavnom sudu! Bolan, bolan ja bi krvi svoje, iako je snažna i otrovna kao zmijski ijed, utočio našoj premilostivoj Zemljanoj vladi... SUDAC: Kako, kako? DAVID: Sve polako ... SUDAC: Čovječe, ne razumijem te! DAVID: Muka je mene i razumjeti, jer sam vrlo ćoškasti čojek. Čuo sam đe govore ljudi da su dvori nekakvog čivutskog cara Solomona bili na dvanest ćoškova, a ja bi se smio svojom djecom zakleti da na meni ima dvadeset i četiri ćoška. Ja nijesam kriv što me dragi Bog takog stvorio da u jednom satu dvadeset govora započnem a nijednog ne dovršim. Muka, živa muka je mene, glavati gospodine, razumjeti! SUDAC: Ja te ne razumijem, ali će te razumjeti jedan drugi gospodin. Pričekaj ti, Davide, sad ću se ja vratiti (izlazi). DAVID (zabrinuto): Kud ovo ode glavati gospodin sudac? PISARČIĆ: Sad će gospodin doći. DAVID (u sebi): Ne sluti ovo na dobro! A, u moj sirac! (odmahnu rukom i stade se šetati po sudnici i razgledati slike). Vidi, dijete, kako se i ja znam šajcati. Na moju

dušu, umio bi se šajcati ko i svaki carski službenik. Samo mi je lijeva noga malo kraća od desne pa se mlogo gegucam... Čija je ovo štrampa44, dijete? PISARČIĆ: To je car. DAVID: Zar ovo vaš car? PISARČIĆ: I naš i vaš. DAVID: Nije, brate, bogme naš. Je li ovo tvoj škrljak? PISARČIĆ: Jest. DAVID: Pa kako će biti moj? E, moje dijete, da je ovo naš car, ja bi od radosti zaplako. Naši carevi, štono vele, biše i preminuše. Nego sam načukno da mi, Srbovi, imamo jednog kralja i jednog knjaza. Daj mi kaži, tako ti carskog kruva, a vidim pametan si i učevan si: bi li se ikako, ikako mogô od tog našeg kralja i knjaza istesati makar jedan osrednji car, jer smo se mi, Srbovi, odavno zaželjeli careva? PISARČIĆ: Dobar je vami i naš car. DAVID (u sebi): Iz Like si, dijete, ali ne navede na tanak led!... Ne velim ništa, gospodine. Dobar je. Samo još da ukine trećinu, desetinu i, rećemo kaz'ti, ove globe – nikad boljeg cara! PISARČIĆ: Onda bi bio i vaš? DAVID: E, to ti posigurno ne umijem kazati, jer se ne mere svakom reći: Care Lazo, čestito koljeno! Jok, gospodine, to se svakom ne govori... A čija je ovo štrampa? PISARČIĆ: To je ono što vi, seljaci, zovete Zemljana vlada. DAVID: O, čekaj, ljubim je, da je vidim! (Penje se na stolicu, nadnosi ruku nad oči i dugo, dugo gleda.) O, zar ćorava45 naša Zemljana vlada, gôd joj njezin! (Pade sa stolice.) Zato nami, grdna rano, sve ćoravo i ide u ovoj zemlji! SUDAC (ulazi s doktorom): Šta je to?! DAVID (diže se): Ništa, glavati gospodine!... E, ljudi moji, da sam juče umro, ne bi znao da je naša premilostiva Zemljana vlada ćorava! SUDAC: To je taj seljak što tuži jazavca. Molim vas, gospodine doktore, da ga pregledate. Sad mi se čini budala nad budalama, sad opet vrlo bistar i pametan. Čudnovato i zagonetno stvorenje!

DOKTOR (s neke visine): Na prvi pogled to bude bila budala, blodsinniger Kerl, Cretin! (Davidu) Kako se bude zvala? DAVID: Čekaj, čoče, da se ko ljudi najprije upitamo za zdravlje, pa onda... Zdravo, mirno, gospodine? Kako si? Kako je gospoja? Je l' ona zdravo svanula? DOKTOR: No, kako ime, kako se bude zvala? DAVID: Gospodine dokture, nije puklo, već je niklo ... DOKTOR (ljutito): No, kako se bude zvala? DAVID: Ja se bude zvala, ajd kad oćeš tako, Bog te ubio, David Štrbac, selo Melina, kotar Banja Luka, okružje Banja Luka, zemlja Bosna, kućna mi je lumera 47. Tako me slavni sud piše i tako mi pozovke šalje. DOKTOR (cereka se): Taj si uobrazili da graf jest! No, što to jest? To velik ime i titel kako kod jedan graf imala ti? DAVID: A, ja se držim reda i zakona ko i svaki grov! DOKTOR: Imala šena? DAVID: O, imala zorli, kabasto učevna žena! DOKTOR: Imala deca? DAVID: Imala, gospodine doktore dvoje ženske djece, dvije curice kô dvije zlatne jabučice. DOKTOR: No, dva šenska i dva muška deca? DAVID (polagano): E, moj zloglavi vrnto i moj blentavi ćićulajkane46!... Da, tako je, tako. DOKTOR: Što tušila jasavca? DAVID: Tužila... izjela čitava njiva kuruza. DOKTOR: No, ti budala! Ko tušila jasavca, šivotinja tušila? To ništ' drugo već budala! Sa šivotinja, sa jasavac nema sakon... DAVID: A, ima, u vašeg cara! To smo viđeli danas. Nemoj mi kvariti računa! DOKTOR (gleda ga sa sviju strana, unosi mu se u oči, vadi nekakvu spravu i mjeri mu glavu).

DAVID: Šta?! Zar se u vas i pamet na gradi mjeri? Zato ste vi tako i pametni! DOKTOR (šapuće): Četrdeset... DAVID: Zar ja četrdeset gradi budalast?! O, mlogo, po Bogu braćo! Pa koliko ste onda vi? PISARČIĆ: Jest, jest, Davide, četrdeset si gradi budala. DAVID: Šuti, vuzle jedno vuzlasto! (Isprsi se, zatrepta očima, u kojima se zasvijetliše suze neizmjerne mržnje i pakosti.) Nijesam ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami zato čudnovat što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plako ispred milijuna duša koje su se od silnog dobra i miline umrtvile pa jedva dišu! (Svi ga gledaju zabezeknuto.) Zbogom, jazo! Zbogom, gospodini moji! Zbogom i ti, vuzle jedno vuzlasto! Zbogom ostajte svi i ne zamjer'te na eglenu47.

KRAJ

PRIPOVIJETKE

JABLAN

Odavno se uhvatio sumrak. Na strnjištu ispod sela u jednoj zabrdici skupio se Lujo sav pod haljinicu. Samo mu viri pjegavo lice s krupnim, grahorastim očima i nekoliko pramičaka žućkaste kose, rasute po čelu. Pred njim na nekoliko koraka pase Jablan. Svake večeri, otkada su nastale vrućine, do neko doba noći napasa Lujo svog Jablana. Pazi ga kao oči u glavi. Dva puta ga na neđelju soli. I užinu s njime polovi. Voli on Jablana – jer je Jablan najjači bak1 Lujo se ponosi. Ostale govedare i njihove bakove ponošljivo prezire. Usred groblja smio bi on noćiti kad je Jablan s njime. – Samo šjutra! – trže se Lujo kao iz sna, zbaci sa sebe haljinicu, a oči mu sijevnuše od uzbuđenja. Ustade, priđe baku, pa ga stade milovati, maziti i tepati mu: – Dobro se ti, Jabo, naručaj. Ručaj, bate, koliko ti duša podnosi... Samo šjutra! Rođeni moj, mili moj, dragi moj Jabo – samo šjutra! U Lujinom promuklom glasiću drhtalo je meko, nježno preklinjanje. Bak mahnu po navici repom, pa ga uhvati malo po obrazu. – Zar mene, Jabo? – pita ga prijekorno. – Sad ću ja plakati. On se malo odmače u stranu, pa kao đoja2 zaplaka. Jablan diže glavu. – Nije, nije Jabo! Šalim se ja. Nijesi ti mene udario... E, nemoj se, oca mu, odma' za svašta ljutiti! De, da se poljubimo! Poljubiše se. Lujo ogrnu haljinicu, pa se opet spusti na vlažnu travu, da sanja o sjutrašnjem danu. Sjutra će se njegov Jablan bosti s carskim bakom. U njemu već odavno bukti, plamti želja: da se Jablan i s Rudonjom pobode. Preklinjao je kneza3 – seoski starješina da mu ispuni želju. I ostariji su ljudi molili kneza. – Ma, ljudi moji, nije to tako lako – carski je vo! Nego, ja ću baciti molbu. Odredi li carstvo da se bodu, dobro i jest – ne branim ni ja; ne odredi li – nije ništa ni bilo! Je li tako, braćo? – Tako je, kneže. Samo 'ajde po redu, pa se ne boj! Molba je bačena, odgovor je knezu došao: dozvoljava se. Sjutra je Preobraženje, a ujedno i carski dan. Sjutra će se kod kneževe kuće ogledati Jablan i Rudonja.

O tome Lujo budan sanja. Čas vidi kako je Jablan pao, kako uboden izdiše, čas opet kako je nadbo Rudonju, pa ponosito stoji na mejdanu. Čuje kako Jablan gromovito riče, a brda odjekuju. On doliga:4

Volo-lige, dolo-lige! Jače moje milo bače od te vaše jadne krave! Ča kravuljo nagrduljo! Nagrdim ti govedara i u kući kućanicu i na struzi5 strugaricu.6 .................................... .................................... ....................................

– Jabo, je li tebi studeno? – ču se Lujo ispod haljinice. Jablan pase, šuti, ništa ne odgovara. On ustade, pomilova ga, izvuče iz stoga dva snopa zobi, metnu pred baka, pa leže kraj njeg'. Poslije dugog polusanjivog, drhtavog trzanja prevari ga san. Kad Jablan pojede žito, leže i on kod svog dobrog druga. Duboka strahovita tišina. Vlažna svježina širi se kroz noć. Mlak vjetar poduhiva preko kuća, što se u polukružnom, neprekidnom nizu protežu ispod planine. Krovovi, obrasli mahovinom, jedva se raspoznaju, prema mjesečini, od zelenih šljivika kroz koje strše. Samo se gdje-gdje bjelaska nov krov. Selo spava mirno, slatko, kao jedro, zdravo i osorno planinče kada ga mati podoji i uljulja.
Sunce se lagano pomaljalo iza planinskih vrhunaca, koji još umorno počivaju u prozračnom jutarnjem sumraku. Jedan trenutak – pa se sve obli u bjeličastoj svjetlosti! Sve trepti, preliva se. Samo, tamo daleko ispod planina u prisojima, treperi magličasto, timorno plavetnilo. Sve se diže, budi, sve se puši kao vruća krv, odiše snagom, svježinom.

– O, svanulo već! – protegnu se Lujo, protrlja oči i pogleda oko sebe. – Jabo, bate, što me nijesi probudio?

Jablan je rano, vrlo rano ustao i dobro se napasao. Drago bijaše Luji kad vidje kako su u Jablana trbusi zabrekli. – E, kad si se tako, bate, naručao, eto ti pa malo 'nako zasladi! – veli veselo Lujo i baci pred baka nekoliko snopova zobi. Jablan pojede. Krenuše kneževoj kući. Vrane prolijeću iz okolnih šumaraka i padaju na kukuruze, koji su se istom počeli zrnati. Čuvari hajkaju. Strašila na ogradama oko kukuruza lepršaju se. Sermija7 se izgoni na pašu. Vika, dovikivanje na sve strane. Lujo ide zamišljeno za Jablanom. Udubio se u misli – ne čuje on te galame, tog života, koji se oko njega širi. On misli o Jablanu i mejdanu. Vrcnu se kao da se nešto dosjeti. Rasteže pedalj, pa poče mjeriti štap: – "'Oće Jabo nadbosti – neće! 'oće – neće; 'oće – neće; 'oće" – viknu Lujo, a oči mu zasvijetliše od prevelike radosti. Od dragosti stade ljubiti i grliti baka. – Je l' de, Jabo, da ćeš ti njega nadbosti? Neka je on carski! Svejedno je to mom milom, dragom, rođenom Jabi. Je li tako? De, kazi, svome Juji! – poče mu se bezazleno ulagivati. U razgovoru s Jablanom stiže Lujo kneževoj kući, gdje se bijaše dosta svijeta iskupilo. Svetac je8, ne radi se, pa došli ljudi da malo probesjede, a kao planincima milo im je gledati i kad se bakovi bodu.
Luji se steže srce kad ugleda Rudonju. Učini mu se strašan, golem: i deblji i veći od Jablana.

– Jabo, bate, ako danas platiš glavom, ne zažali na me! – uzdahnu Lujo, pripi se uz vola, pa poče opet, krijući od ljudi, mjeriti štap. Iziđe, da će Jablan nadbosti! Razvedri mu se lice. – Jesi se uplašio, mali? – Ti se, sinko, ništa ne boj. Tvoj je bak stari mejdandžija – sokoli ga jedan čičica. – Ne bojim se ja, vala, ništa! – veli Lujo pouzdano. – Bogme ćeš ti, mališane, i jaukati kad Rudonja isuče Jablanu crijeva – zastraši ga poljar. – A i jest mi mlogo dodijo. – E, to ćemo, poljare, istom viđeti! – smije mu se prkosno, zajedljivo Lujo.

– Manite se, ljudi, prazna razgovora! Na stranu djeca i žene! – vikne knez oštro, gotovo zvanično. – Povedite bakove na ovu ravan niže plota! Izvedoše ih. Okoli svijet sa sviju strana. Bakovi se počeše njuškati, kao da se upoznaju. – Trke Jablan! – Trke Rudonja! Bakovi stadoše bukati, kopati prednjim nogama, zanositi se, rebriti, dok silno ne grunuše rogovi o rogove. Stoji prasak, lom! Zemlja se kruni, ugiba pod njima. Lujo dršće, strepi. Svaki mu se živac razigrao. Izbečio krupne, grahoraste oči, ne trepće. Svaki pokret prati; svaki udar odjekne u razigranom srcu. Stisnuo se, pognuo se – pomogao bi Jablanu da može. Zasjeniše mu se oči. Samo nazire kako se nešto pred njim vrti, vijuga, ugiba. Rudonja nasrnu svom silom. – Pod'uvati ga, Jabo! – viknu Lujo, kao izvan sebe. Jablan, stari lukavi mejdandžija, posrnu kao đoja na desno koljeno prednje noge, pa poduhvati Rudonju ispod vrata. – Ne dajte, ljudi, nagrdi vola! – uzviknu preplašeno knez. Ispod vrata Rudonjina šiknu veliki mlaz krvi. Lujo zadoliga. Jablan stoji ponosito na mejdanu i riče, a planinski vrhunci silno – silno odjekuju.

l Bak – bik; (tumačenja svih manje poznatih riječi dao, za potrebe jednog ranijeg izdanja, R. Trifković).
2 Đoja – tobože.

3 Knez – seoski starješina. 4 Doligati – pjevati podvikujući (sa palcem pritiskujući grlo pod grkljanom što izaziva tremolo glasa ako se rukom cijela šaka ritmički pokreće, jedna vrsta jodlovanja). 5 Struga – vratnice na toni na kojima se ovce muzu.

6 Strugarica – ona koja muze ovce na struzi.
7 Sermija – stoka.

8 Svetac je – praznik je.

VUKOV GAJ

Negdje pred Petrovdan, kada je sunce visoko drhtalo na nebu obasjavajući osvježavnom blistavošću sve pod sobom i okolo sebe, banuše1 neki stranjski2 ljudi pred kuću Stanka Bosančica. Najednom bijahu bijele haljine kao snijeg, sa crvenkastim prugama, i na glavi širok, klompav šešir, ispod koga mu se jedva nazirahu oči i nos. Iz džepa, na lijevoj strani ispod pazuha, virio mu je metar, savijen, a na preklopu žutjela se okrugla čivija prelivajući se u suncu. Drugi, mnogo mlađi, podbulih obraza, pomodrela nosa i kao neispavan, bunovan, nosio je šumarsko odijelo: zelenkast šešir sa peruškom naviše, sametne3 pantalone do koljena, a od koljena debele zelene čarape sa teškim, potkovanim cipelama, čiji udarci tupo odjekivahu o skorenu zemlju ostavljajući iza sebe po nabujaloj prašini šaroliki trag. Na leđima mu je visila torba sa kožnim uprtama, ispod kojih je, kroz žućkasto i izanđalo odijelo, probijao znoj. Preko torbe nekako mu se nemarno ispriječila dvocijevka. Stanko je bio sam od muškijeh glava kod kuće sa jednom ženom i starim Vukom, koga je već poodavno obuzela i oborila starost i iznemoglost, te ne može nikud maknuti iz kuće. Žena je spremala jelo za poslenike u polju, a Stanko tesao gobelje4 za kola. Vuk je ležao u kući više ognjišta, nijem i nepomičan. Stanko, kad ugleda stranjske ljude, pometnu bradvu i nekako se teško podiže da ih dočeka. Onaj je prvi šutio, a onaj u šumarskom odijelu, skidajući pušku sa sebe, nazva boga i upita se sa Stankom za zdravlje.
– No, kako komšija? – promrmlja i prvi, nekako bojažljivo, kao natežući.

– Dobro, dobro, gospodine. Kako si ti? – osmjehujući se odgovori Stanko.

Stranac mu ne znade ništa reći već se sav zacrveni. Više nije ni riječi progovorio, nego je neprekidno gledao u krupnu i odraslu šumu u Vukovu gaju, koji se u polukrugu savijao iznad Stankovih staja kao kakav svjež i zelen vijenac, stršeći visoko u nebo povrh niske i zakržljale Šikare što se protezaše nad cijelim selom, čak tamo do steće planine.5
Oni su se još pozadugo odmarali i nešto se između se razgovarali nekakvim jezikom koji Stanko nije razumijevao. To mu je mučno bilo, pa ih je od neko doba počeo krivo, nepovjerljivo pogledati. Šumar to opazi, pa pošto iskapi punu zdjelu kisela mlijeka – onaj prvi nije htio – digoše se i pođoše uz brdo Vukovu gaju.

Na polasku Šumar reče: – Bosančiću, ovog ljeta biće dosta posla i zarade. Vukov gaj je prod'o spa'ija ovom strancu. Kroz koji dan počeće rad... Stanko ga zabezeknuto pogleda, pa se usplahiri: – Kakav spa'ija! Koji gaj?... To ne mere6 biti. Gaj nije spa'ijin već našeg Vuka; to zna sav svijet. To ne mere biti! Stranac, kad vidje nenadnu i naglu usplahirenost Stankovu, poblijedje i poizmače se za nekoliko volovskih pružljaja7 podalje od njih. Šumar na Stankove riječi ne reče ništa, već se i sam uputi za strancem. Stanko ostade nepomičan, bez riječi, zureći u vrh cijevi puščane kako se presijava u suncu i lagano zamiče u Vukov gaj. Glas da će kauri8 sjeći Vukov gaj brzo se raznese po svemu Zmijanju 9, i sav se kraj uznemiri, a najviše iznemogli Vuk. To je uistinu njegov gaj. On ga je podigao i odgajio.
Već se zaboravilo kad je Vuk stao u najam u Bosančića. O rođenju njegovu ispredale su se duge i različite bajke. Najviše se govorilo da je kao dijete nađen u planini, i to kad je nekakav paša uz bunu prohodio Bosnom, i kada se mnogi svijet iz donjih krajeva sa sermijom sklonio u planinske zbjegove.

Kad se sve prilično bilo umirilo i sleglo, vraćao se narod iz zbjegova. Ženi je jednoj nestalo djeteta. Mnogo ga je i dugo tražila, srljajući kao bez duše kroz planine i nije ga našla. Umornu i iznemoglu rastrgali su je vuci. To su dijete poslije našli čobani, othranili ga i nadjeli mu ime Vuk. U Bosančića Vuk se najmio djetetom i išao je prvijeh godina za sermijom, prvo za ovcama, pa onda za govedima. Rijetko bi kad radio na njivi sa ostalom čeljadi. Isprva mu je o Đurđevu i Mitrovu isplaćivan najam: pedeset groša i opanci kuzolaši 10 po vrhu. Poslije je prestalo i to, i njega su počeli držati kao ukućanina i kao svog rođenog, te se i on poput ostale čeljadi stao besleisati,11 odijevati i obuvati iz kuće.

Bio je tih i smiren kao ovca. Ni s kim se nikad nije svadio, to se ne pamti. Nije nikog mrzio, niti je koga odveć volio. Prema svačem i svakom bio je ravnodušan i hladan kao studeni kamen. Mahom je šutio i svirao u ćurlik,12 koji se daleko čuo, i svak je mogao raspoznati zvuke i davorijanje13 Vukova ćurlika. Crkvi nije išao, osim u godini jednom, na pričešće; u čaršiju nije nikad silazio, osim u proljeće, kad bi se ovce spuštale sa Zmijanja na jagnjilo,14 dolje u Lijevče. Kad bi ljeti sjavio blago na plandište, ili kad bi ga izjutra ili uveće napasao, uvijek je uza se nosio sjekiru i potkresivao mlade bukviće i javoriće u šikari iznad Bosančića kuća. To je radio odmalena, neumorno i neprekidno, iz godine u godinu, i od zakržljale šikare koja je bila svačija i ničija, izdvajao se lagano i neosjetno gaj sa visokim i vitkim bukvama viseći se i šireći se. Te bukve i javorovi bili su mu mili i dragi kao nešto svoje, rođeno, što mu je priraslo za dušu i srce. Kad je besposlen, rijetko bi se kad od njih odvajao. Uvijek je neku žalost oko njih baratao,15 kresao nešto i potkresivao. Iz gaja se uvijek svetačnim danom čula njegova sjekira. I tu, u gaju, u ljetne dane, kad se šuma odjene listom i oblije blistavošću sunčanom, otvarala bi se tvrda i opora duša Vukova. On bi dugo i dugo gledao svoj jedri i nabujali gaj kao da ga pogledom miluje. Tu bi on najviše i govorio: "Djage sestje i bjaco, jastite, jastite. Visoko jastite!" – tepao bi on gledajući uz vite bukve i javorove kako se tihano povijaju i osluškivajući njihovo drhtavo i tajanstveno šumljenje. Jednom se bio nešto grdno razljutio na Stanka i krenuo se nekud da ide, ali se nije mogao rastati sa svojim gajem. Izišao bijaše ispod sela i legao pod jednu krušku divljaku. Očiju nije skidao s gaja. Činilo mu se da čuje u gaju udarce sjekire, i kao da se visoki bukvići previjaju i škripe. Onda bi se kao sve umirilo i stišalo, i njemu se gaj pričinjao neobično tužan i kao da se skamenio od žalosti: nijedna grana da se makne, nijedan list da se zatrese, da zadršće i zatreperi. Gaj nije šuštao, nije se dizalo ono čudnovato, potmulo šuštanje koje mu je uvijek dušu zanosilo i opijalo. Nad gajem se njegovim, tako mu se pri viđalo, bijaše spustila nekakva ledena grobna tišina i tuga koja se dizaše u magličastom priviđenju između zelenih ovršaka i pomodrelog neba. On se prvi put tada u svom životu zaplakao, i vratio se opet u selo. U proljeće, najviše u proljeće gladnih godina, kakvih je u ovom hudom i vrlemom kraju često bivalo u staro vrijeme, teško bi se Vuk zabrinuo. Tada bi iznemogla i pregladnjela svjetina osukom16 navalila na mlade bukviće da guli koru i snima mezgru17 te bi se time i crijemušom18 otimala da ne skapa od gladi. Zaprepašćenim očima gledao je on kako se kroz šumu bjelasaju oguljena stabla strepeći da se ne posuše, uvenu i uginu.

Svake godine o Đurđevdanu skupljalo se sve Zmijanje na zbor kod Dobre vode u Vukovu gaju, i sav bi gaj tada mirisao suvim bosiljem i planinskim pjesmama, u kojima se slavila i veličala ljubav, mladost, zdravlje i snaga. I tada je Vuk široko otvarao oči i pazio da ne bude kakva kvara. Kada bi ga ko opomenuo što toliko pazi, odgovorio bi kratko, blago osmjehujući se: "Zmijanjci smo!"
Kad su se mlada stabla razvila i poodrasla, svaki je mogao usjeći kakve japije19 za malu potrebu, da ne ide daleko u veliku planinu, ali je svak morao za to pitati Vuka da mu dopusti.

To njegovo pravo svak je poštovao, i Vuk malo kad ne bi dopustio. Na mjesto posječenih stabala odmah bi on potkresivao i podgajivao mladice. I on i cijelo Zmijanje bili su nečim tajanstvenim i jezivim vezani za taj gaj. U vrijeme gladnih godina, kada bi se domaćini, pogruženi i ubijeni, vraćali iz daleke Kaurske20 bez žita, sa praznim konjima, stala bi silna kuknjava, jauk i lelek cijelog Zmijanja, i tada bi Vukov gaj i bujna crijemuša po njemu spašavali nevoljnike da ne presvisnu od grdnog očajanja i gladi.
Stranci se istoga dana vratiše iz šume i zađoše po selima da kupe radnike. Na Zmijanju ne mogoše za taj posao naći ni jednog jedinog čovjeka.

– Ne govorite više o tom, već se što prije kin'te 21 sa Zmijanja, jer bi mogli glavom platiti – zaprijeti im stari Čočorika, i za dva dana sazva Zmijanje na skup. I Vuka su, onako slaba i nemoćna, izveli na skup. On je samo šutio i slušao što ostali govore. Najviše je govorio stari Čočorika. Usred njegova govora poče dovikivati jedno čobanče iz polja: – Eno kaura u Vukovu gaju! Vuk se trže, brižnu u plač i viknu: – Čujte, braćo, ono je moj gaj, a nije spa'ijin. Ne dajte, ako za boga jedinoga znate, da ga kauri isijeku. Nepravda je to velika i grijeh... – zaguši se u suzama. – Ne damo, ne damo bez grdnog zla! – uzavreše povici sa svih strana. Čočorika nastavlja: – Vukov gaj je ko naša svetinja jedna. Naši đedovi i prađedovi spašavali su svoj goli život u tom gaju od nemilosrdne gladi... Kad sam, dušo si moja draga, i djeco, i braćo moja, čuo da ga je spa'ija prodao kaurinu... tobož što je na njegovoj zemlji, i ovamo kad sam proesabio22 da će ga popiti u vinu i rakiji, e, dušo si moja draga, bilo mi je da poludim!... Sinoć sam dugo pod noć sjedio23 pred kućom i sve nešto o tom razmišljao. Nikako mi se nije dalo spavati... Neđe oko ponoći najednom mi se učini ko da se nebesa otvoriše i nad Visokom gredom ukaza se kršna i naočita ženska prilika sa crljenim barjakom u ruci...

– I ja sam vidio nekakvu crljen iznad Visoke grede! – ču se neko iz skupa. – I ja sam! – dočeka drugi. – I ja sam! – potvrđuje treći. – Maše barjakom – produžuje Čočorika – i viče: "Ne dajte, Zmijanjci, tako prokleti ne bili, da kauri isijeku Vukov gaj!"
– Ne damo, ne damo, bez grdnog zla i krvi! – zagrmješe opet poklici sa sviju strana.

I svi se zavjeriše, i staro i mlado, i muško i žensko, da brani Vukov gaj i da bez golema jada ne daju da ga kauri isijeku, i opremiše sudu ispred Vuka i naroda starog Čočorika sa nekoliko ljudi. Poslije dva-tri dana vratio se od suda stari Čočorika sa ljudima, ali nije ništa uspio. Svagdje su mu rekli da je Vukov gaj upisan na spahiju i spahija ga je mogao prodati kome je htio. Naposljetku, u velikom očajanju ponudio je i Čočorika u ime Zmijanja spahiji novac za gaj, ali on na to nije htio i smio pristati, jer je sa strancem već bio podvezao pogodbu24 i ugovor, i to je bila svršena i gotova stvar. Neizmjerno ogorčenje bješe ovladalo Zmijanjcima kad im je Čočorika sve to kazao.
I jednog dana pomoliše se drumom ispod Kadine vode u dugim redovima stranjski radnici, sve sami kauri, sa četiri žandarske patrole.

Zmijanje se uzruja i uzbudi kao nikad dotada. Sa dna do dna Zmijanja odjekivahu uzvici i dozivanja: "Kauri idu da sijeku Vukov gaj! Na skup, braćo i Srbovi!" Iz sviju sela, sa njiva i od kuća, pohrliše gomile uzrujanog i zaprepašćenog naroda. Ljudi bacaju kose i vile preko ramena, na djevojačkim i momačkim usnama prekidaju se pjesme, žene ostavljaju kolijevke sa rasplakanom djecom i sve to hrli i srlja prema Vukovu gaju, pognano nekakvom nepojmljivom i neodoljivom silom. Hrli i kulja svijet sa sviju strana, kao da iz zemlje niče, i iskuplja se pod Vukov gaj. I Vuk se diže, dobi snagu kao da se preporodi. U košulji, gologlav i raspojas,25 blijed kao smrt, i ispijen kao kakva avet26 iziđe u narod.
Kauri se primiču sve bliže i bliže. Nataknute bajonete na žandarskim puškama sve se jasnije raspoznaju. Istom jezivo bljesnu u suncu, pa se opet izgube, potonu kao u kakvu pomrčinu.

Kroz nepreglednu gomilu iskupljenog i do dna duše uzbuđenog naroda prostruji nešto, vezujući jedno za drugo, stapajući sav taj svijet u jedno, u nešto čvrsto i neprobojno. Najednom se digne žagor i povici, pa se opet sve ušuti, sledeni, skameni. Svak osjeća, sluti da se nešto strahovito približuje, samo što se nije zbilo!

Vuk kao kakvo strašilo, kad vidje da se radnici sve bliže primiču, raširi ruke kao da će braniti gaj, napregnu se i prozbori nemoćnim i uzdrhtalim glasom: – Eto kaura! Ne dajte, braćo, da... – Ne damo, ne damo! – zabruja na sve strane odjekujući u planinskim visovima. Radnici najednom zastadoše. Jedna se patrola odvoji od ostalih i pođe prema skupljenom narodu, u kome se dizaše sve jača i silnija graja što se radnici bliže primicahu. – Nek se vrate radnici, mi ne damo sjeći Vukova gaja! – viknu Čočorika prema patroli koja zastade podaleko od skupljenog naroda koji se silno uzruja. – Ne damo, ne damo bez mrtve glave! – osuše se opet povici iz skupa. – U ime zakona, razilaz'te se! – U ime boga i božije pravde nek odstupe radnici, da se krv ne prolijeva! – Mi smo bacili molbenicu na carstvo. Neka to još malo stane, da vidimo šta će doći sa carstva! – dovikuje patroli Stanko Bosančić.
Žandari zviznuše. Ostale patrole i oboružani radnici priletješe i svom žestinom navališe da razgone narod.

– Mi smo bacili molbenicu na carstvo!27 – čuju se isprekidani uzvici.
– Kakva molbenica, kakvo carstvo! – Natrag u ime zakona! Razilaz'te se...

Vuk, uzrujan, izmakao se ispred naroda, raširio ruke kao da nešto brani i samo viče: – Ne dajte, braćo! I prva puška puče. Svijet se urnebesna graja. Stadoše se gušiti. slomiše i baciše. Na to puške još zagluhnu. Ranjenici padaju i ječe, jednako viče: – Ne dajte, braćo! I on pade obliven krvlju, neprestano mlatarajući rukama oko sebe i vičući: "Ne dajte, ne dajte!" Kraj njega posrnu i pade stari Čočorika, i svijet se razbježa, praćen silnom praskom pušaka. ustalasa, uzruja, pobjesni. Nastade lomljava i Jednog žandara nečim raniše, oteše mu pušku, jače, još silnije učestaše. Jauk i vriska da uši a Vuk, kao kakvo priviđenje, uvijek naprijed i

Ginjenike pokopaše, i Vukov gaj počeše sjeći. Nemilosrdna tuđinska ruka isiječe i sasiječe sve i odnese u daleku zemlju, a ojađeno Zmijanje obavi se u tugu i žalost golemu.

1 Iznenada dođoše. 2 Tuđi, nepoznati. 3 Od somota.
4 U što se uglavljuju paoci koji drže točak.

5 Planina u koju nije ušla sjekira. 6 Ne može. 7 Dužina pluga i volova u plugu. 8 Ljudi iz Austrije. 9 Kraj jugoistočno od Banje Luke. 10 Od kože. 11 Uzdržavati. 12 Svirala. 13 Tužno sviranje. 14 Mjesto gdje se ovce jagnje. 15 Radio. 16 U gomili. 17 Sok. 18 Vrsta biljke, medveđi luk. 19 Građe. 20 Austrije. 21 Sklanjati se.

22 Promislio.

23 Sjedio. 24 Načiniti pogodbu. 25 Bez pasa. 26 Utvara. 27 Austrijska vlast.

GROB SLATKE DUŠE

Upeklo sunce – sažeže sve! – Došlo nebo modro kao čivit.1 Izvedrilo se, nigdje oblačka da opaziš. Daleko tamo – daleko, oko Osmače i Lunjevca, uhvatila se plavičasta timorina, pa treperi i dršće pod uzavrelim sunčanim zracima. Prijatan miris skorušenog planinskog sijena s teškim smolastim zadahom mrtvih, sparenih jela i omorika nekako teško pada čovjeku na dušu u ovoj zagušljivoj planinskoj žezi. Sjedimo ja i Dule pred kolibom. U hladu smo. Iznad nas se diglo nekoliko krošnjastih smrčika, pa sumorno bacaju preko nas debele, šiljaste sjenke. Samo se gdjegdje, kroz razmaknuto granje, probija sunce, prosipljući zažarenu svjetlost u snopljastim mlazevima po divljačnoj mlječikastoj travi. – Viđe li ti, brate si moj slatki, današnje žege i vrućine! – odahnu krupno Dule, pa razdrlji znojavu košulju na širokim, runjavim prsima. – A samo da ti je znati kakva ljuta zima more biti vođe u planini. – Zima, veliš? – Da, zima, zima! Koliko li je samo svijeta pomela mećava na 'voj planini! Vidio si, valjda, one grobove iznad mog šjenokosa... u 'nom pristranku? – Jesam.

– Ono su sve pometenički i ginjenički grobovi. Sve je ljuto, nemirno, goropadno i tvrdoglavo na 'voj planini i ispod ove planine. U nas je rijetkost pitom i 'vamo pokoran čovjek. A ima i' dosta koji ako'š2 ovog suda mnogo ne bendaju3... Vidiš onaj grob s novim bijelim biljegom iznad mojije' otkosa? Ono je grob Slatke Duše... – Slatke Duše! – začudih se ja. – Kako to Slatke Duše? – "Kako to Slatke Duše!" – kao da se malo Dule ljutnu. – Lijepo! Slatke Duše ono je grob... On se podiže na koljena i pruži ruku između dva vrha kroz koje se bjelasalo selo dolje pod planinom. – Eno, ono tamo na kraj sela u 'noj dolini više koje ko u sumaglici trepere dvije jasike. Vidiš li? Vidiš zar! E, nođe ti je bio kućerak Slatke Duše. Tako je svak zvao starog Miju, pokoj mu duši! Prozvali su ga belćim4 tako što je on svakog zvao slatkom dušom. Poznavao on koga ne poznavao – on svakom: moja slatka dušo! – Prije nekoliko godina – poče Dule, a čelo mu se namršti – diže ga spa'ija sa starog kućišta i naseli na njegovu starevinu nekakva Ličanina. Žao je to, prežao bilo pokojnom Miji, ama šta je mogo!
Spa'ija i sud tražili su da se preseli, jer nije imao čeljadi da obrađuje ziratnu zemlju, a to je šteta, rekoše mu dolje u sudu, i za spa'iju, i za carevinu.

Velika je snaga čeljadi u Mije bila, pa sve obamrije i u 'voj posljednjoj buni izginu. Ostade sam s jednim oženjenim sinom koji neke godine plati glavom na Saraorini5 kad se gradila cesta od Banje Luke do Jajca. Prošćeš, domaćica toga mu sina preuda se gore u Lokvare i prevede sa sobom malog Stojana, unuče Mijino... Tako je on, kukavac, osto ko okresana grana, sam samcijan! Jedva su ga digli sa starog kućišta. Baš sam se tuko kad ga digoše. – 'Ajde, stari, prtljaj! – vele mu đendari. On sio na kućni prag, podnimio se na obje ruke, pa šuti i gleda u zemlju. – Neću! – izdera se Mijo silovito, pa podiže oči, u kojima se svijetlilo nekoliko suza. – Zar je baš do toga došlo? Zar da ja ostavim svoju zemlju, svoje kaleme i velike voćare koje sam ja glavom sadio i podizao?!... Kome da ostavim? Švabi... Ličaninu! A moj Stole, moja slatka duša, kad odraste, da ide tom Švabi u najam!... Aa, to ne more biti! – 'Ajde, 'ajde, stari! – vele mu đendari malo blaže. – Moraš, jer te zakon goni; ne gonimo te mi...

– Čuješ, gospodine, ostav'te me još jedno dvije-tri godine, utom će i moj Stole odrasti, pa kad sine proljeće, sve će ovo zacrnjeti. Sve ćemo mi ovo uzorati... ja i moj Stole. Onda će biti i caru premilosnom i spa'iji svega dosta... Tako ti to meni učini, moj dobri gospodine, moja slatka dušo! – objesi se Mijo o vrat jednom đendaru, pa stade plakati. Teško li je gledati, brate si moj slatki, kad star insan plače! – Nemoj, gospodine, da na mene pane prokletstvo: da sam ugasio svoju krsnu svijeću6, da sam ostavio svoju krv brez kuće i kućišta, a na 'vakom današnjem zemanu! Nemoj, moja slatka dušo, da se zatre moje pleme... moja krv, bog ti svaku sreću dao! – preklinje pokojni Mijo, a suze mu teku niz obraze ko kiša.
– Mi, stari, ne možemo ništa. Zakon te goni, mi te ne gonimo.

– Kakav je to zakon?! – jauknu Mijo i svali se na zemlju. – Pustite me da se posljednji put isplačem na svojoj zemlji. Zemljo moja, majko moja... – zagrcnu se. – Zemljo moja, majko moja, koliko li sam znoja, suza i krvi svoje na tebe prolio! Koliko li sam jada i čemera na tebi vidio!... Stole moj, moja slatka dušo! Stole moj, grdna rano moja!... Ja velim: posljednji put. Nije posljednji, nije! Stole moj, krvi moja, tražićemo mi svoju pravu. Ić'emo mi u Beč. Znam ja đe su carska vrata... carska vrata... – To ti, stari, možeš odma' tražiti dok ti unuk odraste, a sad ustaj! – Baš se mora ići? – pita Mijo i gleda oštro u đendare. – Mora! Zakon te goni; mi te ne gonimo. – Onda vas molim s božije strane, prikaž'te dolje sudu da moje kućište predate kom našem čovjeku iz ove naše proklete zemlje. Digoše ga. On se preseli u 'nu dolinu. Od starije' brvana podiže mu selo nešto kolibice, jer nije ćio da se potuca po tuđije' kuća'. Imao je samo jednu jedinu kravicu. To mu je bio sav mal. Ujesen bi mu svaki živolazniji7 domaćin odnosio po jedan varićak žita i po šaku, dvije gra.
On se selu od svoje strane oduzivao kako je i koliko je mog'o. Kazivao nam je kad je koji svetac; kad se smije, boga moleći, raditi, kad ne smije. Na krsnim imen'ma čato je kršnjakom,8 slavu a na pirovije' prikazivao darove... Bio je učevan i 'vamo razgovoran ko kakav kaluđer. A bio je i

poslušan. Dok ko umre, odma' po starog Miju, da mrtvaca okupa i da kod njeg prešjedi dok se ne ukopa.

Selo ga je voljelo i štimalo. Samo pop i knez nijesu ga nikako mogli gledati. – 'Rišćanine, ne upleći se u moje stvari jer će nas, ikone mi, svukud biti! Nekom neće valjati!... Ti znaš – Sveto pismo kaže: "Jedno stado i jedan pastir" – ljutio bi se pop na pokojnog Miju. – Ama narod pripituje, moja slatka dušo, pa ja 'nako, znaš, kazujem... Šta 'š: drvo na drvo – čovjek na čovjeka. Tako je uvijek bilo. Ne mereš ni ti, ko velim, svađe prispjeti, pa ja ko mlim: sevap9 je da narodu prikažem kad je koji svetac, da ne griješi jer je i 'nako dosta grijeha i kletve na našem zakonu...10 A meni moj mili i dobri narod pomaže, pa i ja njemu što mogu i kako mogu... Pomogo bi' mu, bog zna i moja napaćena duša, i drukčije kad bi' mogao i znao... – Ja ti kažem, 'rišćanine, ne uplići se u moje stvari jer ćemo, 'vanđelja mi i časne trpeze, izletiti pred vladiku, pa ćemo pitati kome je dodata sinđelija,11 meni ili tebi!... Knez se jope ljutio na Slatku Dušu kad bi mirio i odvraćao težake da ne idu sudu za svaku sirnicu. – Nemojte, djeco – govorio bi pokojni Mijo – za svašta odmah letiti sudu. Sud je sud!... Bolje, nasul'te se vođe, u selu, pred svojim ljudima, jer kome današnji sud sudi... Tuj su one molbenice, oni protokuri, tuj one zakupe, tuj troškovi... Ne ide, djeco, pa et'!... Neko veli: ovo – ono – turski sud!... mrijeti valja – nije ni za turskog zemana bilo prave, ama... Nemojte, moja rođena djeco! Nasul'te se vođe pred ljudima, pa se poljub'te ko braća... ko pravi Srbovi. Nema u ovoj zemlji prave. Naša je prava na Kosovu zakopana... Eto, Krsto, moja slatka dušo, nešto ti popusti, a nešto ćeš i ti, Markane, moja slatka dušo, popustiti, pa će, s bogom, svakom biti pravo... Tako, djeco, bog vam svaku sreću dao!... – Mijo, ne uplići se u moju dužnost! Jesi li ti vođe gospodin prijestolnik ili sam ja?! – pitao bi ga namrgođeno knez. – Ama, moja slatka dušo, ni sud ne voli da mu se za svašta tužaka... – Ja ti kažem, Mijo, ne miješaj se u moju službu, jer, ovog mi carskog mura,12 biće svašta! – Ama, ko ja velim... – Nema tuj: – "Ama, ko ja velim!..." Man' se ti ćorava posla; jer, ovog mi carskog mura i carske mi službe, staćemo barabar pred gospodina prijestolnika, te ćemo se poroškati, pa ko izvrci!

Mijo bi samo slegnuo ramenije,13 pa bi se uputio svojoj dolinici. Kad se preselio rijetko je izlazio među ljude. Uvijek je bio nešto zamišljen i tužan. Često su ga zaticali ljudi, a on šio više ognjišta, pa plače.
– Samo dok on ojača, dok uzmogne pješačiti, krenućemo se mi na daleki – daleki put – tako je uvijek Mijo govorio – ne mogu da gledam kako se onaj Švabo širi po mom dobru, kako ruši i obara moje voćare i moju šumu koju su ove stare ruke gajile. Ču se da je Stolina majka umrla. Mijo oživi.

Preklani, biće baš uz ono devet babinije' uka,14 iza Mučenika, zabrazdi i ja. Do podne se zacrni čitava njiva. Pustismo volove iz lijesa,15 pa Vako šjedosmo užinati, dok neoklen trnapi Mijo s malim Stojanom. Vidim: ves'o je nešto. – Evo, i ja, Dule, oživio. Stolina majka umrla, pa on došo svom đedu da potraži svoju starevinu. – Kud ste to naumili, akobogda? – pitam ja. – Pošli smo tražiti svoju pravu... svoje staro ognjište i zemlju. – E, moj Mijo, teško da ti to... – Ma, šta teško?! – Na ovog je, brate si moj slatki, sve prepisano. Tebe i tvog Stole nema kod ovog suda ni u kakvom tevteru.16 Onoj je Švaburini i tapija17 i kmetovska prava.18
– Ja ne bendam ni njegove tapije ni kmetovske prave. Ovo je dijete odraslo. Ono je njegova starevina, a onaj nek ide oklen je i došo... Ja ću obići sva sudska vrata u 'voj zemlji. Ne bude li ništa – ja ću samom caru u Beč!

Te je godine Mijo s malim Stojanom obišo sve sudove. Išo je čak i u Sarajevo pješice Zemljanoj vladi. Svađe je našo zatvorena vrata. U zimu, neđe pred Časne verige, vrati se s djetetom u selo. – Đe si bio – niđe. Šta si radio – ništa. – Šta ćeš sad, Mijo? – pitaju ga ljudi. – U Beč, uprav u Beč!... Išo bi' i na drugu stranu, ali se nema kud. – A trošak? – upita neko. – Ja mlim, ljudi, trebalo bi da se selo poreže19 pa da mu skuca štogod troška? Sevap je! – reko ja. Ne dade pop, a knez zaprijeti da će svakog sudu javiti ko mu samo jednu paru dadne.

– Braćo moja i djeco moja, nemojte s mene stradati – reče Mijo i suze mu udariše. – Imam kravicu, uzeću je preda se, pa u čaršiju. Šjutradan iza svega toga sveza kravu i pođe s djetetom. Svi smo ga zaustavljali da ne ide, jer se spremala velika mećava, a valjalo mu je preko planine prijeći. – Nešto me, braćo moja, goni! Ne mogu čekati. Ne posluša i plati glavom i on i dijete. Pomela i' je mećava, kad su se vraćali iz čaršije, na 'voj planini. – Nađoste li para pri njemu? – upitah ja Đulu. – Našli smo dvadeset i pet vorinti. Deset uze pop sebi za opijelo, a petn'est odnese knez sudu i sasu u carsku kasu. – A ko mu podiže biljeg? – Selo je podiglo biljeg svojoj Slatkoj Duši.

l Indigo. 2 Hoćeš. 3 Ne uvažavaju. 4 Može biti, valjda. 5 Put. 6 Krsnu slavu. 7 Boljestojeći (bogatiji). 8 Stari dativ (kršnjacima, koji slave). 9 Dobro djelo. 10 Vjeri. 11 Pravo koje crkvene vlasti daju svešteniku da vrši vjerske poslove u nekom mjestu. 12 Pečat.

13 Stari lokativ – ramenima 14 Krajem marta. 15 Iz jarma. 16 Knjizi. 17 Potvrda o pravu posjeda zemlje. 18 Da bude kmet na zemlji. 19 Da svak da prema svom imanju.

ZULUM SIMEUNA ĐAKA

Jesen se je poodavno odomaćila. Sve je srađeno. Kukuruzi se perušaju, konoplje nabijaju, a i kotlovi su počeli peći. Iguman je izvadio dozvolu i juče još pred zoru nastavio kotao. Primakao je jedan red preko dozvole, ali iguman je a neće na njeg' ni svijet ni sud. Tako on, kažu, radi svake jeseni. Sjedi se oko kotla, pomalo pije i priča, da kotlar ne zadrijema. Odmah do pinte sjedi Simeun Đak. – Znaš ti, zbilja, Petriću, kakav je zulum Simeun počinio u Bronzanom Majdanu? – upita me kotlar Mićan i sagnu se da sjarne vatru. – Još malo pa će prekapati! – Zar ne znaš zbilja? – Ne znam. Kakav zulum? Kad? – Eto ga nek' ti pripovjedi. – Samo što nije prekapalo! – I danas još Majdanci na njeg' škripe zub'ma. – Natoči ti meni, Mićane, jednu čašu – veli Simeun – da ja vidim kakva je nova rakija, a za to... bože lijepog zdravlja, naša je noć i božja.

Mićan natoči. Simeun uze čašu, malo nagnu, otpljucnu, pa će: – Braćo moja, što koja godina, sve slabije! I berićet, i rakija, i ljudi, i svi, sve!... Opogani se svijet, istrova se, pa kraj! Ni one stare pjesme, ni onije' ljudi, ni onog veselja i šenluka, ni onog starinskog junaštva... Sve se izrodilo i nekako asli preokrenulo. – Bogme je tako, Simeune! – uzdahnu neko u mraku. – Mićane, Mićane! Daj svijeću, – prokapa koto! Kotao prokapa, Simeun otpoče: – Pa baš 'oćete da vam pripovjedim? E, 'ajde de, kad ste navalili. Onako od istine što je za družine. To vam je bilo nekako prve li, druge li – ne znam sad pravo – neđelje... Biće baš prve neđelje iza ukopacije. Krajišnici se vraćaju... bježe od Banje Luke. Jadno, čemerno, ubijeno, bježi, ne obazire se... Ja i pokojni Partenija – vječna mu pamjat – stojimo gore kod košara, pa gledamo... Vrvi Krajišnik ko da iz zemlje izniče! Stali mi pa brojimo... Ljudi, nećete mi vjerovati, a ovo je cijela cjelcata istina: sedamdeset i tri li, i dvije li – sad ću vam, boj se, slagati – 'iljade sve sama Krajišnika nabrojismo! Ta silesija prođe ispred nas dok bi čojek udario dlan o dlan. Golo, jadno, čemerno, bježi, ne osvrće se... Jedan, siroma', ižednio, lijepo mu pjena trgla na usta, svrati se onom točku kod gornjije' mlina da se napije vode, a pokojni Partenija – vječna mu pamjat – zateže iz ostraguše, pa u po pole čela – pras! A ja zgrabi' štuc, pa posred srijede onog mjesta đe je Partenija zgodio! Eno mu groba, nek' mi ne da lagati, – viknu oduševljeno Simeun i pokaza na grob pokojnog Partenije. – Tak'i mi se rađali! – uzviknu veselo Mićan i pruži mu punu čašu bašice. Sama prva kap! – De-de, dalje pričaj. – E, ljudi moji, nit' je tak'ije' nišandžija kad bilo, a kakav je zeman nasto, teško da i' i bude – dočeka neko iz mraka. – Veli pokojni Partenija: "Simeune, sine moj du'ovni, – nastavi Simeun kad iskapi čašu – ti dobro, veli, znaš, šta su, kaže, Majdanci radili... kakav su veli, zulum i bezakonije činili na našije' svetinja' po našije' namastirije' i crkva'. Vidiš: Krajišnici su, veli, razbijeni; nastaje, kaže, druga sudija. Mutno je, veli, danas vrijeme u našem otečestvu, ama će se, kaže, brzo izbistriti. Već moj, veli, du'ovni sine, dok je 'vako vrijeme, trebalo bi na Majđance". – Natoč'-de mi jednu, Mićane! – "Trebalo bi, kaže, na Majđance 'nako junački ršum učiniti; jer dosta su i oni nami i ovoj našoj svetoj ćabi jada zadali. Dobro to, veli, znaš, šta bi ti, kaže, govorio!" – "Znam, ama kako ćemo?" – "Lijepo", veli. "Ono neke godine, kad sam.. ." – Ama, natoči mi, Mićane, jednu, post' joj njezin! – "Ono neke godine, veli, kad sam išo u Kaursku donio sam jednu švapsku škrljačinu i jednu ovincirsku .. . gerenalsku kabanicu. Kupio sam to, kaže, neđe u Zadru od jednog Prajza. Opazio sam ja već odavno da će nešto biti, pa velim: nek' se i ovo nađe, zlu ne trebalo! Eto ti, veli, te škrljačine i gere-nalske kabanice, a eno ti moga 'ata, što mi ga je pokojni vladika Prokopije, kaže, poklonio za

stotinu žutije' dukata .. . Nabi', veli, tu škrljačinu, obuci kabanicu, pripaši sabljetinu, uzjaši 'ata, a već, veli, ne gine ti oku-dvije rakije popiti, pa . .." – Što ne natočiš čojeku čašu rakije, Mićane?! – nabreknu jedan na kotlara. – Vidiš, steglo se čojeku grlo pa ne mere da pripovjeda. Simeun iskapi na dušak. – Đe ono stado' ja? – 'Nođe: "a već, veli, ne gine ti oku-dvije rakije popiti, pa . .." – ispravi ga kotlar. – Da! "A već, veli, ne gine ti oku-dvije rakije popiti, pa onda ko kakva švapska gerenalina među Majđance, te čini, kaže, kako te pamet tvoja uči! A samo, veli, da mi nije brade, ja bi' išo, ama ne merem s bradom. Bojim se, veli, poznaće me, pa ode i brada i glava." Ja ukabuli', pa što Bog i sreća junačka dadne ... Te cijele bogovetne noći nijesam mogo oka na oko sklopiti. Mrijeti,Jjudi, valja, a duša izlazi na tijesna vrata: malo sam se i bojo kad vamo znam kakvi su Majdanci... Sjutradan ustađo' rano. Istom zora počela bijeljeti. Pomoli' se Bogu, pa se onda obuko'. Najprije čovali čakšire, pa čizme pre'o koljena, onda pripasa' sabljetinu, po zemlji se vuče, pa natuko' škrljačinu, pa onda obuko' kabanicu i sape' zlatali puca. Ni iguman me ne mogade poznati, kako sam se bio pre-rušio. Sve to dok bi čojek popušio lulu duvana. – Uli-de jednu, Mićane! – Još sunce i ne misli ogranuti... Ljudi, nećete mi vjerovati, a ovo je cijela cjelcata istina: kad se ogleda' na sjenu – ni uzmi, ni podaj – prava pravcata švapska gerenalina! – E, ljudi, da i to čujem dok nijesam umro: šjen brez sunca! – ču se neko iza kace. Simeun pogleda poprijeko u mrak, izvrnu čašu bašice, pa nastavi: – Kad sam uzjo 'ata i izišo na Kozijerac, bilo se podobro odjutrilo. Ko iza jučeranjše kiše izvedrilo, niđe oblačka! Samo dolje nad Kozarom nadnijeli se crni oblaci, a gore oko Kočića glavice vrza se gusta magluština ... Jezdi đogin, po'ladan vjetar pirlija, a srce mi se u prsije' razigralo. Zađo' u Medenjak pa zagrokta': Medenjače, visoka planino, ne 'raniš li u sebi junaka , koji bi mi na mejdan izišd? Simeun u oduševljenju odista i otpjeva, a neko dočeka iz mraka:

– Ne čuj, vilo, ne preuzmi glasa! \ – E, ljudi, baš 'nako po starinsku! – čudi se kotlar. – Da šta ti misliš? – prodera se Simeun. – Kad sam stigo u Majdan, mrtvo sve ko groblje. Niđe nikog!... Pače nije! Nijesam još bio stigo... Ama, nemoj, oca mu, pometati, pa čo-jek ne zna kako će... Zaboravi' se! A davno je, braćo, i bila ukopacija... – Davno, predavno, moj Simeune! – uzdahnu Mićan i sjarnu jedan ugarčić. – Ljudi, bojim se, da neće zagorjeti? – De-de, Simeune, što si stao? Pripovijedaj da vidimo šta će biti, – veli Mićan i pruži mu opet punu čašu bašice. – Kad se malo odmori' na 'noj strani pod Medenjakom i privati' kruva – nastavi Simeun – uzja' jope' na dorina ko' na gorsku vilu, pa povadi' sablju iz korica i podviknu' grlom junačkijem: "An banga batalijun gitara jorda Banja Luka, Ka-dina Voda, Bronzani Majdan sema pirden! Batalijun! Batalij--u-n". Ječe, ljudi, gore i gudure – od stra'ote se božje ćuteći ne mere... Krpatim ja grčki, nanosim malo na arapski, za-brkljačim koju kaursku, a poneka se i karavlaška omakne! ... Ko belćim: ja sam gerenal, a za mnom ide batalijun..., tabor vojske. A udario sam po gori barjake i ostavio razapet čador, nek' vide Majdanci da baš ide za mnom vojska, a ja ko gerenalina naprijed izmako. Neka ko misle: pošo Švabo od Banje Luke, udario na Kadinu Vodu, pa će sad preko Bronzanog Majdana tamo u duboku Krajinu ... Goni Krajišnike! – Nali--de mi jednu, Mićane! – Tako sam ja to inžinjo i uredio. Ali davno su jope' kazali: đe je sreće, tu je i nesreće. Kad bijado' ispod Maslišta, pa ću 'vamo kroz Klanac, sretoše me dva Ciganina: "Pomozi bog, Simeune! Šunj, kuda s bogom?" Poznaše me. Ja protrnu' sav, ama se brzo sabra'. Zviznu sablja, sa Cigana polećeše glave, a ja obodo' 'ata kroz Klanac. Evo me u Majdanu. E, de-de mi sad jednu, Mićane, utoči! – De-de, Mićane! Nali' čojeku čašu rakije. – Bože moj! – čudi se jedan. – Ko ono vrijeme! Onda je moglo svašta biti. Simeun izvrnu čašu, strese se, pa nastavi: – Kad sam došo u Majdan, sve se diglo! Jauču žene, dreče djeca ... Ljudi moji, mene obuze nekakva žalost. Ali kad se sjeti nji'ovije' zuluma i bezakonija, nestade žalosti ko da je rukom odnese. Osveta, osveta! Kakva milost! Ono, istina, jevanđelje i Sveto pismo ... ama, čojek je čojek. "Turk peze-venk, bre!" – zakrpati na muktara kad iziđe preda me. Cepti na njemu ćurak, ko da ga je groznica u'vatila. Naredi' mu da sazove sve Majdance, i ja se okrenu' prema Medenjaku, pa za~ brkljači': "Batalijun, girdena šora!" Znaš, da se ne bi pobunili ... Skupiše se svi. Samo Šaćir Pulac zagrabi uz onu stranu od džamije, a ja zažego' iz štuca, – pr'as! Živa ga zemlja ne dočeka...

– Budi na riječi pri kojoj si, a men' s' čini da je Šaćir lanjske godine na saraorini pogino? – Nije to, čoče, onaj Šaćir. – Ama, jest, čoče! Jedan je Šaćir Pulac. Nema i' stotina! .. . Šaćir Pulac, onaj zulumćar što je za turskog suda sto puta makar za časnom trapezom ručo ... – Ma da, čoče, taj! Zulumćar? Zulumćari su svi oni bili, osim čestitije' i pametnije' Džinića... Boga ti nemoj me pometa ti, jer... Kad se skupiše pred džamijom, naredi' da se usiječe naramak, ama podobar naramak pruća. "Liježi, Turk pezevenk, bre!" – zagrmi' ja s ata. Jedan po jedan, dok dođe red na muktara. "Aman, gospodaru..., carski sine! Aman, ne sramoti Turčina!" – "Liježi, Turk pezevenk, bre!" Kad vide da ništa ne pomaže, istrže se k 6 ris od one dvojice što su ga držali: "Mrtva me, kaurine, moreš..." Ne dovrši. Zviznu sablja! Ljudi moji, nećete mi, more biti, vjerovati, a ovo je živa živcata istina: sat li, podrug li, stajo je trup usprav, a glava se otkotrlja pa govori: "Kaurine, veli, pri'vatio si Bosnu, ama naš car ima još zemalja ... Cok jaša padiša!" Meni bi nešto žao. – Sjetio si se, more biti, one pjesme: "Jao meni do boga miloga, đe pogubi' od sebe boljega?" – Jesam se, vala, baš te pjesme sjetio! – potvrdi Simeun. – Ali se zagazilo. Mora se gaveljati. Našjede mi krv na oči. ! "'Odža, na džamiju!" Mole, preklinju. "Vakasuz je, čestiti gospodaru... carski sine!" – preklinje 'odža. Ja se okrenu' prema Medenjaku, pa podviknu: "Batalijun gitara jorda Bron-zani Majdan!" Prepade se 'odža i pope se na munaru. Ja odja' ata i dado da ga vodaju, pa se onda ko kakav ke^edžija krenu silovito kroz sokake i male. Sve mrtvo ko groblje. Samo sab-Ijetina o kaldrmu zvecka, a 'odža na džamiji uči. "Uči, 'odža, i ja sam učio!" Naredio sam bio da se i ručak spremi, ama kesedžijski ručak: pogača na kopren, pečen krmak i deset oka vina. Kad se vrati', – a ono sve stoji gotovo na 'noj ravni pred džamijom. Bušim ti ja krmetinu, pijem vino, a 'odža jednako uči. "Uči, 'odža, i ja sam učio!" Tu sam 'nako kesedžijski ručo i pokupio nešto nameta. (I danas se od tog, među nami budi rečeno, pomalo besleišem i duvanim.) "Majdanci, na okup!" Skupiše se. Ja uzja' 'ata i zavitla' sabljetinom: "Simeun Pejić Rudar, đak od namastira Gomjenice!" – pa obodo' dogu niz Kotare Ravne. Mićane, natoči mi jednu, post joj njezin, da razbijem stare derte! – Ljudi moji, nit je tak'ije junaka kad bilo, a kakav je vakat nasto, teško da i' i bude! – čudi se i krsti onaj za kacom.

ISTINITI ZULUM SIMEUNA ĐAKA

– Ja mlim, ljudi, trebalo bi pretrgnuti; šta bi vi rekli? – upita kotlar, pa spusti spravu u pintu i poče "gradijerati". – Zar ti to moreš, Mićane, brez svijeće? Ne vidiš, bolan! – Svejedno, brate! Donio ti miljun svijeća a ne donio ni jedne – ne znam ti ja ovije' lumera. Gurnem ovu u pintu, pa ako stoji, dobro i jest; a ako se vrti, nek' se vrti. Šta ću mu ja? Ništa mu ja ne znam, da prostite, ko neka stvar kantaru. – Da nijesi ti, Simeune, počem vješt ovim švapskim lumerama? – Bježi, čoče, kakve lumere, kakva li... Nali-de, Mićane, jednu čašu, pa dodaj 'vamo. Ja ću nju gradijerati. Dok okusim, znam koliko je gradi. Mićan mu dodade punu čašu. – Znaš što je, Mićane: ako još samo jedna kap kane, – slobodno moreš cijelu pintu proliti: ne valja! Uprav ti je sad pod mjeru: deset gradi. Simeun se nešto prisjeti, pa nagnu još jedanput. – Nije! Nijesam dobro pogodio. Čekaj, čekaj! – zabrza, izvrnu do dna, pa se strese. – Deset i po! Uprav pod mjeru. Toliko ti je. Ako mi počem ne vjeruješ, eno ti Banje Luke i carske mjere... Svačem ja znam verak. Nit' mi trebaju kakve sprave, ni kaurske lumere. Šta će mi taj gad? I dosad je svijet brez tog bio, pa je nekako živio... Ja ti kažem, Mićane, eno ti carske mjere, pa vali li, što 'no kažu, jedan dram od deset i po gradi, gorio ti ja ka ova što će sad planuti! – veli Simeun, pa sasu dvije-tri zaostale kapljice na vatru, a plavičast plamen liznu uz jedan ugarak. – E, kad je tako, Simeune, onda bože pomozi – osmjehnu se Mićan, zasuka rukave, pa izmaknu pintu ispod cijevi. – Pomoz'te ljudi! Za časak nakladoše nov kotao, i podjariše vatru. – Simeune, zove te otac Sopronija – doletje đače. – Tebi je, Mićane, reko da u 'vaj ardović uliješ rakije, ama dobre... Iguman ti je prikričio da dobro pripaziš, jer bi, veli, mogla oklen vilancija trnapiti... 'Ajdemo, Simeune! Odoše i odniješe pun ardović bašice. Simeun posrče i krupno uzdiše: – O, majko moja! O, sveti moj oče, ne mereš da spavaš. Razbio ti :se san. Eto tebi tvog Simendaša. – Simendašu! Postragijo stara! – ču se gromovita glasina oca Sopronije.

– O, majko moja! O, sveti moj oče! – jauknu od radosti Simeun, udari glavom o oltar, pade i jedva se diže, pa se izgubi u mraku.

* Mićan pregleda još jedanput kotao. Kad nađe da je sve u redu, ogrnu haljinu, sjede pred vatru, izvadi lulu, pa napuni. – Ono nam je, – veli Mićan, pa se sagnu da metne ugljen na lulu – ono nam je maloprije pričo Simeun kakav je zulum počinio u Majdanu. Mlogo je, bog i duša udaro u stranu, ama nije mu zamjeriti: ostario je. Ja ću vam sad jedan zulum njegov pripovjediti, – ali pravi, istiniti zulum. Ja mlim da nijeste zadrijemali? Slušate? E, onda dobro; čujte: Bilo je to na dvije godine pred ovu posljednju bunu, da bog da ne bila posljednja! Baš te je godine, ako počem pantite, pao Đurđevdan u Veliki petak. Dobro to tubim, ko da je juče bilo. Bio sam uz pokojnog Parteniju momak. Tog cijelog proljeća prepili su Partenija i Simeun i učili nekakve depešine ... lepešine, kako li se kaže. Te su im lepešine dolazile iz Crne Gore i od srpskog knjaza iz Biograda. Uvijek su im stizale oko ponoći u gluvo doba. Tako su barem oni govorili i narodu kazivali. Ko im je to donosio, ja vam ni danas ne znam kazati. Na moju dušu, ne znam, braćo! Lepešine su stizale, oni su učili, a ja sam iznosio iz podruma ardović po ardović. Jednog dana prebaci Simeun štuc pre'o ramena, pa će pokojnom Parteniji: – Sveti moj oče, ti čuvaj ovu našu svetu ćabu, a ja odo' u eškiju. Više se, veli, ovaj zulum ne mere trpljeti. Pro'oda se gore do mlina, pa se pred mrak vrati: – Još, veli, nije došo zeman za krst časni krvcu prolivati, za 'Ristovu vjeru umrijeti. Dones'-de, Mićane, još jedan ardović! Drugog dana jope' štuc na rame. Ispratismo ga ja i Partenija nadomak onog mosta na Gomjenici. Tuj još popiše po nekoliko polica, ižljubiše se i alališe. Mi se vra tišmo, a Simeun nekako žalostivo otpjeva uz Kurepovac tamo prema Grmeču: Već je krvca iz zemlje provrela, Zeman došo valja vojevali. Parteniji se nešto ražali. Ide, a suze mu vrcaju, krupne ko Iješnici: – E, moj Simeune, moja grdna rano! Proklete te tvoje ćudi! Ne prođoše ni dvije neđelje, eto ti Simeuna đe ide:

– Nema, veli, složna i jedina društva. S ovim se narodom ne mere ništa početi. Ponesi, Mićane, pobogu brate, ako ide kap imaš! Nastaviše jope' piti. Ardović po ardović – ljeto dođe; ardović po ardović – ljeto prođe, jesen dođe. Niđe kapi rakije! Sjede oni mamurni. Šljiva premakla, pa se zabrinuli. Kažem vam, niđe kapi rakije! U cijeloj namastirskoj nuriji samo je te jeseni u Gavre Bradare pek'o kot'o. Tri puta me je slao Partenija Bradari po rakiju. Ne da se Bradara ni doći. Veli: – Da te posl'o mutesarip banjalučki, ne dam! Ne dam, brate, ni za pare, ni za ljubav, ne dam nikako! Misli omsica: šljiva je premakla, sad ću šićariti. Sad il nikad! A vi znate, kad Via', što 'no vele Turci, u'vati vursat – mjere mu nema! Kad se ja treći put vrati' od Bradare, zateko' i' u Parteninoj sobi. Vrgli ruke, prošćete, ostrag, pa odaju gor i dolje po odaji. Namrgođeni, ljudi, ko gladni kurjaci; šute. – Zar ne da? – viknu Simeun kad me ugleda prazni' šaka. – Ne da. Kaže: "Da te pošlo mutesarip banjalučki, ne dam!" – Daće! – zagrmi Partenija. – A tebe nije pošlo mutesarip banjalučki već glavom PartenijaDavidovićDelić, iguman od namastira Gomjenice. – I Simeun Pejić Rudar, đak od namastira Gomjenice! – dodade Simeun, a oči mu sijevnuše ko u katila. Zadrkta' ja od glave do pete. Kažem vam, braćo, ko kalu-đera nije služio – taj se ne zna bogu moliti! – Mićane, 'ajd' opremaj konje. Ići ćemo tamo u Melinu čatati nekakvoj babetini strašnu molitvu... Simeunu opremi mog 'ata, meni zekana, a ti sebi osamari onu ćoravu kobiletinu. 'Ajd' sad! Ja iziđo' pred sobu i stado'. Od kaluđera sam se naučio prisluškivati. Vrata su odškrinuta, pa se vidi. Partenija otvori svoju sobicu za ostavu, pa poče izbacivati ođeću: – Evo ti, veli Simeune, te moje ćurčine, što mi je pokojni vladika Antim – 'alal mu kurdelj! – poklonio za pedeset bijeli' medžedija. Eto ti i te šubaretine, a evo ti oružja, pa se naoružaj, što'no ima riječ, do zuba. Ču sad što sam ja ižinjo. Po Krajini se pročulo da ćeš se ti odmetnuti u eškiju. Je li? Jest... E, dobro. Kad sad pođemo od

namastira, ti me poćeraj na 'atu, pa kad budemo pored Bradarine kuće, ja ću kotlu, a ti za mnom. Kazaću im da si se odmetno, porobio i namastir i mene, pa 'oćeš i glavu da mi uzmeš... Ja ne znam kako bi drukčije razbili ovaj nesrećni mamurluk? – O, sveti moj oče, tvoje pameti, tvoje nauke od istoka do zapada nema! – viknu Simeun i poljubi Parteniju u bradu. – Tu ćurčinu – veli Partenija – moreš i naizvrat' obući. Naoblačilo se, pa se bojim: biće kiše... Mićane, povedi konje! Ja strka' niz basamake i bržebolje osedla' i opremi' konje. Kad dovedo' konje, a oni već izišli pred avliju, pa 'odaju i jednako se nešto dogovaraju. Ja da vam je bilo viditi Simeuna, pobogu braćo! Obuko ćurčinu naizvrat, pa je sapo pod grlom pucetom kolik' najvećom kruškom mi'oljačom. Na glavi mu šubaretina, ima u njoj u duljinu, bože me ne pokaraj, po aršina. Na desno rame metno svoj štuc, a na lijevo Parteni'nu ostragušu, pa prebacio pre'o sebe višekliju. Za pripašajem se ispriječile dvije zeke i 'andžar, ima u njemu aršin. Kad se okrene, škripne oružje, a ćurčina se oko njeg' zasalampija. U'vatio ga nekakav merak, pa 'oda i sijeva očima. Partenija nešto oblijeće oko njeg', a on ga mrko pogleda i veli: "Znam! Dosta! Budi mene miran!" Objesi' ja još na 'ata kuburluke sa dvije graše i kožne bisage. Ja i Partenija uzjasmo i pođosmo. – Ti, Simeune, – veli Partenija s konja, – moreš odma' dvije-tri puške ispaliti, a poslije ... Znaš već! – Znam! Dosta! Budi mene miran! Kad bismo na 'noj okuci u gaju, jeknu štuc ko nebeski grom; za štucom ciknuše dvije male, pa se razdera ostraguša ko sveti Ilija. Zuji kuršum oko ušiju. Prepade se pokojni Partenija, pa se obazrije i viknu: – Ustavi, Simeune! Ustavi, bolan; dosta je! Simeun i ne 'aje, već jednako puni i podvriskuje: – Stan', kurviću, crni kaluđere, danas meni izmaknuti nećeš! – Ustavi, Simeune! Ustavi, bolan! -– stadosmo i ja i Partenija vikati. Ne pomaže. Puška jednako prašti, ne prestaje. Parteniji pade s glave kamilavka i odvalja se u potok, a jedno mu zrno probi džube na dva mjesta.

– Goni, Mićane, poplaćasmo glavama na pravdi boga! – jauknu Partenija. – Ja mislio 'nako malo ... a on sad počo ozbilja. Da budela, bože moj!... Goni, Mićane! Poćerasmo koliko igda mogosmo. Mi na vr' gaja, a on na okuku; on na vr' gaja, a mi u luke; on u luke, a mi pod Bradarinu kuću. – Eto kaluđera! Sakri', dijete, tu rakiju! – ču se neko kod kotla. Doćerasmo konje uprav pred koto. – Pobogu otac, kakvo je to tak'o puškaranje otud? Da nijesu Maj danci? – pita Bradara. – Ne pitaj, već spašavaj! – 'uknu Partenija i jedva sja s konja. – Odmetno se Simeun u eškiju, porobio i namastir i mene, pa 'oće i glavu da mi uzme ... – Stoj, kaluđere, gubu ti tvoju! – podvriskuje Simeun i jednako puca iz luke. – Eto ga, Gavro! Spašavaj! – Bježi, oče, u košaru ..., u sijeno! Mi se zavukosmo u sijeno. Partenija se zavlači, 'nako golo-glav, i uzdiše: "Ej, blentavi Partenija, šta učini sam od sebe!" Izvuko' se ja iz sijena i primako' se brvnima. – Šuti, Mićane! – viče Partenija. – Šuti, ne diši! Eto ga. – Bradara, s kaluđerom na srijedu! – viknu Simeun i sja s 'ata. – Nije, Simeune, 'vođe kaluđer. Maloprije protrka tamo u selo – odgovara Bradara i drhće. – Meni je svejedno. I ti si bradat – reče Simeun, pa ga u'vati za bradu i stade vodati oko kotla. Voda ga i čata baš ko na vjenčanju: "I Bradara rodi sina Manuila..." – Da tebi, Gavro, nije počem teško? – pita ga Simeun, pa na svakom ćošku zastanu. Bradara se kukavni pokloni, a on ga drmne štucom među pleći. – E, ne mereš, brate, drukčije. Ovo je jerusalimsko vjenčavanje. Devet puta valja obići oko kotla. Tako je to na našoj svetoj ćabi. Obiđoše devet puta. – E, sad si vjenčan, ama 'nako jerusalimski vjenčan! Sad ponesi rakiju!

Jadni Bradara nali plošku i stade više kotla. Počeše piti. – Gavro, brate! – veli Simeun, pošto popi nekoliko polica. – Gavro, brate, ja se ogriješi' o te! Oprosti, brate! O, proklete moje ćudi! – Vala, Simeune, ne valja ti poso. – Oprosti, brate, oprosti! – viknu Simeun i skoči, te se poljubiše. – Zbilja, Gavro, je l' 'vođe otac Partenija? O, proklete moje ćudi! ... Malo ne ubi' kaluđera... Da sam ga, kojom nesrećom, ubio, kud bi mi onda duša! Zovi ga, Gavro! O, oče moj sveti!... Jedva Partenija iziđe iz košare. Kad se ugledaše, obojica zaplakaše, zagrliše se i poljubiše, pa onda otrese suze i sjedoše piti.

MEJDAN SIMEUNA ĐAKA

Tišina. Samo kotao kvrca i katkad varnica prsne, pa se kao u Ijutini raspršti i utrne. Kroz porazbijane crkvene prozore širi se težak, zagušljiv miris od zejtina i tamjana i miješa se s mlakim rakijavim zadahom koji se diže povrh uzavrelog kotla. – Daj mi kaži, Mićane! – trže se majstor Glišo kao iz dubokog premišljanja, primače se vatri, istrese lulu o dlan, pa je opet napuni i metnu ugljen... – Daj mi kaži, Mićane, moreš li ikako znati što Simeuna ne zakaluđeriše? Eto, re'ćemo, služiš već puni' trideset godina kaluđere, pa ćeš to, ja mislim, bolje znati nego iko drugi. E da 'vamo rečeš da nije učevan, jest brate, bogme duplo, kabasto učevan! Eno u namastiru ima makar dva tovara knjiga, pa koju god otvori, zna u njoj, na moju dušu, ko i sarajevski vladika, a da i ne mećemo u račun ovog banjalučkog trbušatog Likotu što nosi škrljak ko i svaki švapski šikutor, sram ga i stid bilo Kristova lišća! – I ja se, ljudi, tome čudim: što bi to moglo biti posrijedi? – ču se neko iza kace, pa zijevnu i strese se. – E moj brate, učevan veliš! On Vamo učevan jest, ama nije sve ni u nauci. Sjarni-de, Glišo, taj ugarčić! – Junaci moji, ja bi' reko da je tome rakija najviše kriva. – Ono da ..., doduše ..., 'nako po pravi... – Ja ne znam – zavija i zapleće Mićan.

– Rakija, Mićane, rakija! Nemoj zavijati. Časnog mi krsta, ne krstio se njim već klanjo ko Turčin ili nosio škrljak ko trbušati Likota – sram ga i stid bilo Kristova lišća! -, ako Simeun nije do sada popio toliko rakije da bi se na njoj, kad bi se pustila kroz badanj, moglo samljeti dvadeset ulčeka sirove zobi! – Ti, majstore, uvijek pregoniš! – Ijutnu se Mićan. – Dvadeset ulčeka sirove zobi! Ne griješi, bolan, duše! – Ne guđi ni ti, Glišo, baš tako debelo! – ču se onaj iza kace i opet zijevnu. – Piju, a i pili su, dragosti moja, i drugi. Ili je pokojni Silavestar pio, ili je živ rob nije pio, pa ga jope' zaigumaniše, pa zaproigumaniše, dok ga čak i ne zajer-monašiše. Šta ti veliš Mićane? – Bolje da i to rade nego da nose škrljake i da se po Banjo j Luci sa j ča ju sa švapskim rospijama ko trbušati Likota, sram ga i stid bilo Kristova lišća! I to mi je vladika i jedan Kristov svještenik! – viknu majstor Glišo i prezrivo pijunu. Mićan ih pogleda mrko, debelo, pa mirno, kao s nekom tugom nastavi: – Ćud je njemu njegova kriva, ćud! On će šjeđeti s tobom, razgovaraće se, bratski će se ljubiti i grliti, onda će skočiti i podvrisnuti: "Stoj! Budi mene miran" – pa će te na mrtvo ime isprebijati ako je jači. Krošto, zašto, to nek' sami bog zna. A pravo, po duši kad budemo govoriti, mekana je srca i podatne ruke: zalogaj bi čovjeku iz usta dao. Nema vajde kriti, voli braćo, i da malo udari u stranu kad što o sebi govori. Ali njegova laž, njegove, 'ocu reći, besjede, nijesu nikom na šteti. – Kakav je da je, naš je! Drag nam je. S onu stranu crkve čuše se promukli glasovi, odjeknuše potmulo kroz crkvu, razliše se i tihano, dršćući izumriješe u vrhovima četvrtastog zvonika i oblo svedenog kubeta. – Eto i', na moju dušu, kotlu! – trže se Mićan kao da ga nešto za srce ujede i ustade sa stoca. Na avlijskom zidu više kotla zatreperi svjetlost od svijeće, pa se zaigra po kotlu dok se i po nama ne rasu. Iznad oltara prema vatri ukaza se Sopronija Luburić Knežopoljac, proigu-man od namastira Gomjenice, i Simeun Pejić Rudar, đak od namastira Gomjenice. Ogrnuli nekakve stare, lisičinom postavljene ćurkove, ispriječili podugačke čibuke, pa idu i pomalo posrću, a đače pred njima nosi debelu, voštanu svijeću. – Dobro veče, ktitori i priloženici šija svjatija obitelji i vsego mira! – Bog dobro dao, oči naši du'ovni! – odazvaše se svi i poskakaše na noge.

– Rakijo majko! – prošapta neko u mraku. – Ama, vi se nešto zagovorili o Simeunu i o starim kalu-đerima, pa čusmo ... Ne da nam se spavati... te dođosmo da ... – zapleće jezikom otac Sopronija. – Ne sjedaj, Simeune, na tu klupu! – viknu Mićan i poodmače mu svoj stolac da sjedne. – Maloprije nam se ne'otice prosu kom, pa je, prošćeš, mokra. – Nije ni on najsuvlji – promrmlja neko iza kace. – Šta vi to pričate o meni? – učini se Simeun kao da i ne ču što onaj u mraku reče. – Zbilja, brez šale, šta vi to pričate o mom Simendašu, o mom starom deliji i branitelju ove obitelji i ove naše svete ćabe? – reče vrlo meko, gotovo pobožno, otac Sopronija i sjede na prag od podruma. – Ja najvolim na pragu ... – Od podruma! – dodade neko iz mraka. – Ama, ko to večeras neprestano nadove/uje i bronda u mraku?! – razgoropadi se Simeun, skoči pomamno sa stoca i živo sijevnu očima. – Časne mi trapeze, ja ću š njim večeras morati podijeliti mejdan ko birzemanile s Asan-begom Čekom od Sane, pa kome bog i sreća junačka voljadne! Jedva ga umiriše i svladaše da ne podvrisne: "Stoj! Budi mene miran!" Mićan im, i njemu i ocu Soproniji, natoči po čašu rakije. Sletiše sa sviju strana Simeuna da im pripovjedi kako je dijelio mejdan s Asan-begom Čekom. – Vi 'oćete da vam to pripovjedim? E, moja djeco, istrovo je Švabo svijet, ispoganio i prevjerio. Ušla u narod nekakva nevjera i prokletstvo. Niko nikom ne vjeruje, pa se bojim da vi meni nećete vjerovati... – Jest bogme, Simeune! Posljednje je vrijeme nastalo, vidim ja. I vladike počeše ko i šikutovi nositi škrljake i šaj-cati se po čaršiji u po bijela dana sa švapskim rospijama, stid i' i sram bilo Kristova lišća! – uzdahnu majstor Glišo i opet prezrivo pijunu. Poslije dugog moljakanja i ustezanja, Simeun izvrnu čašu i poče: – To je bilo prve neđelje iza ukopacije, a upravo na neđelju dana pred onaj moj, ako se počem sjećate, zulum u Bronzanom Majdanu, kad sam ono 'nako po starinski malo preplašio Majđance i pokupio nešto nameta. 'Ustrija je, ko što znate, bila već zastupila. Švapski soldati izišli su s jednim kapetanom na Kadinu Vodu, porazapinjali čadore, pa 'nako ćute. Svijet se bio malo smirio, ali još, što 'no vele, zaudara kokija

od baruta. Tako to potraja jedno dva-tri dana, dok povikaše: "Eto, veli Turaka Krajišnika na Banju Luku! Eto i', kažu, ko na gori lista!" Jedni će, čuje se, udariti, pod Derviš-agom Pozdercom, preko Poloja, pa na Bronzani Majdan, pa onda već preko sela dolje na Banju Luku; a drugi će – nali'-de, Mićane, još jednu čašu ocu Soproniji! – a drugi će, pod Asan-begom Čekom, krenuti sa Sane uz Kozicu, pa će prijeći na Tominom mostu preko Gomjenice i udariti na namastir. Tuj će, pogovara se, u'vatiti konak, večerati, šen-lučiti, pa onda, upravo pred zoru kad se dijeli dan i noć, zapaliti crkvu i krenuti na Banju Luku. Tako se u ono vrijeme novtalo i govorilo, i ovo vam je, djeco moja i Srbovi moji, ko jedno istoričesko zbitije. Svijet se jope' uznemiri. Počeše ljudi sklanjati nejač i ser-miju u zbjegove. Svejedno vam je, braćo, bilo ko kad čojek iza velikog umora legne da spava, pa ga upola sna probude. Izišli ja, pokojni Partenija i Isaija u avliju, pa 'odamo i jednako pogledamo u Gomjence i oskuškujemo. – Šta ćemo, braco? Da bježimo? – uzvrti se Isaija. – Šta ti veliš, Simeune? – okrenu se pokojni Partenija meni. – Ja velim, ako ćete me poslušati: da svete knjige, ikone, krstove, odežde i sve što se mogne iz crkve dignuti, sklonimo u zbjeg. – Pa i ja tako mislim – utače se Isaija. – Onda bi se, veli, i mi mogli đegođ skloniti. – Pa onda – nastavi' ja i ne gledeći na Isaiju, jer znam kakav je junak -, pa onda da skupimo jedno pet-šest stotina ljudi, pa da branimo ovu našu svetu ćabu od prokleti' Agapjana. Govorimo mi tako, dok uleti u avliju Stanko Daković: – Eto, veli, Krajišnika uz Kozicu! Čuju se puške. – Šta ćemo, pobogu braćo?! – uzvrtio se Isaija ko Ciganin u kotlu, pa drkće ko prut i 'oda gore i dolje po avliji. – Šta je? Što si se uplašio toliko? Kaluđer si. Nemaš djece, pa da će, ako večeras pogineš, plakati gladna i gola za tobom. "Šta ćemo, pobogu braćo!" Dobro. Šjedićemo, pićemo i razgovaraćemo se ko i dosad, dok se ljudi ne skupe, pa ... – Tebi je, Simeune, uvijek do nekakve bresposlice! Glava, bolan, igra. – U tebe igra, vidim ja, da mi i ne kažeš. Prepo se Isaija, zamislio se, dok se nešto ne dosjeti:

– Da zovnemo, veli, kapetana i soldate s Kadine Vode da nas brane? – Teško onom koga drugi brani! – dočeka' ga ja k'o iz svog štuca; sastavi' vatru u vatru. Popasno je doba. Sunce privilo kraj i već pada na zaranke. Puške učestale. Pucanj se sve bliže i bliže primiče. Isaija uzja konja i pobježe kapetanu na Kadinu Vodu. – I stari su ti bježali, kukavico sinja! – viknu' ja i ispali' štuc za njim, onda naredi' momcima da sazovu ljude, pa šjedo' s Partenijom piti. – Uli'-de, Mićane, još jednu čašu ocu Soproniji! – Uli', Mićane, uli', – ču se neko iz mraka. – Pa moreš i Simeunu jednu uzgred natočiti. – Nek' je otac Sopronija zadovoljan i počestovan, a za me je lako! – reče Simeun, iskapi čašu, pa nastavi: – Skupi se svijeta puna, ravna ravcijana avlija. Sve naoružano do zuba, došlo da brani od mrski' Agarjana ovu svetu crkvu. Pokojni Partenija – i u grobu mu 'vala! – izvalja cijelo cjelcato bure rakije iz podruma da se narod malo oslobodi i pribere. – Pi'te, braćo i Srbovi moji! Bolje da mi popijemo nego Turci Krajišnici i Asanbeg Čeko, bulešiku mu njegovu i đža-mijski šiljak! I boga mi, svijet se lijepo i podobro pribra. Stanko Daković uze gusle, prevuče dva-tri puta gudalom, pa kliknu: Svaka staza žali po junaka, Ravni Azić Zalovana starog, A Tramošnja Tomu Đakovića, Gomjenica Partu igumana, I junaka Simeuna Đaka. Vješt Stankela, bog ga ne ubiće, pa prevlaci sitno po stru-nji, a grlo ukoritio, pa misli čojek: ne pjeva, već zajedno sa strunjom plače, jeca, cvili. Mene obuze nekakav silan merak, oči mi usplamćeše ko dvije žive žeravice, pa podvrisnu' koliko me grlo donosi: – Stoj! Budi mene miran, Asan-beže Čeko, bulešiku ti tvoju!

– Ginućemo, braćo, svi ćemo ginuti za ovu svetu ćabu! – Svi ćemo ginuti! – ode odjek gorom i planinom iz pet stotina grla. – 'Vala narodu, koji će nas tako spominjati kad večeras poginemo, braneći Kristov oltar i svetu ćabu od mrski' i nečastivi' Agarjana! – jeknu pokojni Partenija ko uboden, a glas mu žalobitno zadrkta i suze ga obliše. – To nešto, Simeune, mlogo žalobitno. Uli'-de mu, Mićane, jednu čašu. – O, ljudi, ovo ukrstilo s obadvije strane, pa ne da oka otvoriti! – prošaputa zlovoljno Mićan i poče točiti. – Jadan li sam i kukavan, kako ću šjutra starješini izići na oči! – Utoči, Mićane, uzgred i meni jednu – pruži mu i otac Sopronija čašu. – Istina, oče Sopronija, to se čini čojeku žalostivno, ali to je jedna žalobitna pripovjest, ko jedno, što veli Simeun, isto-ričesko zbitije – razlaže onaj u mraku. – Da, da, djeco moja i Srbovi moji, mlogo sam ja crni' i mučni' dana preturio preko ove sijede glave braneći ovu svetu crkvu od nemilosti vi' i bezbožm" Agarjana, te vam je i ovo ko jedno istoričesko zbitije! – uzdahnu duboko Simeun i pruži ruku da primi čašu. – Pa to je, bolan Simeune, ko jedna istorija! – uzviknu otac Sopronija meko i kao malo začuđeno, pa izvrnu čašu naiskap. – Tako je, tako, oče Sopronija: upravo ko jedna, što reko ti, istorija, ko jedno istoričesko zbitije, što kažu naše svete, pravoslavne knjige – potvrdi Simeun, ispi čašu nadušak, otra brkove, napuni i pripali lulu, pa oduševljeno nastavi: – Stoji narod spreman i naoružan. Svijetli se i škripi oružje, a čaša ide od ruke do ruke. Turci se sve više primiču. Puške jednako prašte, ne prestaju. U'vatila se, bože moj, ona barutna dumagija od neba do crne zemlje! Ništa se ne vidi, a podavi nas kokija od baruta. Dok odjednom udariše talam-basi, ciknu turska borija, i pucanj prestade. Naša mrtva straža povika s Tominog mosta: "Čujte i počujte! Okrenuše Turci na Viluse! Uvano će u Donjem Pervanu pasti na konak!" – "Za mnom, braćo!" Vrisnu' ja ko ... – Ne, Simeune pobogu brate! Prevali koto, ako za boga jedinog znaš! – viknu preplašeno Mićan i uhvati ga za rukav, jer se bijaše u pričanju toliko zanio da bi udario u jurišu posred kotla da ga ne zaustaviše. Simeun se samo malo trže natrag, ni najmanje se ne zbuni već još oduševljeni je i silni je nastavi:

– Za mnom, braćo! Za mnom, ko se časnim krstom krsti i čiji su stari na Kosovu kosti ostavili za vjeru i otečestvo! – vičem ja ko ris, a obuzelo me nekakvo snažno drktanje i ognjevit merak, te od velike sile poče odeća na meni pucati. – Za tobom i u goru i u vodu, delijo i vojvodo naš! – ode odjek gorom i planinom iz pet stotina grla. Pokojni Partenija na brzu ruku očata vojinstvenu molitvu i osveti barjak, pa ga s blagoslovom predade Stanku Bako-viću. Onda mene ispovjedi i pričesti, a ostalu vojsku samo blagoslovi i poškropi vodicom. Opremi' se ja za tren oka. Dade mi Partenija svoju pancijer-košulju, gerenalsku kabanicu i onu škrljačinu što je neke godine, kad je išo u Kaursku, kupio od nekog Prajza u Zadru. Obuko' najprije pancijer-košulju – neće mi ni ona, mislim u sebi, biti naodmet – onda obuko' kabanicu, pa podobro natuko' škrljačinu, pripasa' sablju, a štuc i ostragušu prebaci' preko sebe, pa se vrgo' đogi na ramena. Vrišti đogin poda mnom ko carski at, grize đem i razbacuje pjenu, propinje se na prednje noge, a iz stražnji' pršte varnice ko nebeske svjetlice. A kad pirne kroz nozdrve – nećete mi, braćo, vjerovati,... a kad vrkne i pirne kroz nozdrve, sa drveća polijeće lišće! – Vjerujemo, vjerujemo, Simeune! Što ne bi' vjerovali? Uli'-de mu, Mićane, jednu čašu. – Neka! Neću! – odgurnu Simeun osorno rukom čašu, jer je bio pao u onaj nepojmljivi, vatreni zanos kad svi živci dršću i trepere u ognjevitom oduševljenju, kad riječi živo pršte kao varnice, a slike se nižu neizmernom lakoćom, kad laž postaje istina u koju se tvrdom, kamenom vjerom vjeruje i kad se običan lažovčina pretvara u čudnovato, zagonetno stvorenje. – Ali, čujte vi šta će sad biti! – viknu Simeun i produži: – Pođosmo. Povrvi vojska, narod, za mnom ko, ne budi primijenjeno, ovce na solilo. Kod mlina neko povika: – Stoj! Ko je? – Vojvoda Simeun Pejić Rudar, đak od namastira Gomje-nice i njegova ordija – javi po komandi barjaktar. – A ko ste vi? – Ne pitaj, već udri! Zar ne vidiš da su balije, šiljak im džamijski! – povika neko iz ordije i ispali iz puške. – Stoj, ne pucaj! – viknu' ja. – Stoj, ne pucaj! Drž'te se reda i komande! Ovo je turski asker. Da i' najprije pitamo, braćo, što traže oni ovuda? – Ama što ćemo i' pitati, krst im nji'ov! – riknu ko lav pokojni Belemez i isuka nekakvu 'andžarinu da i' sve iskasapi. – Stoj, ne sijeci! Stojte, braćo, ne sijecite, jer ovo mogu biti i naši ljudi – sinu meni nešto kroz glavu.

– Pa, braćo i jesmo vaši ako ste Srbovi – odgovara jedan, a cepti na njemu ođeća ko da ga je groznica u'vatila. – Ama, ne bi', veli, reko da ste Srbovi... Kakav vam je to vojvoda: ko kakva švapska gerenalina ... kapetanina! Zbilja, da to nije kapetan s Kadine Vode? – Ama, kakav kapetan, kakvi naši, krst vam, 'ocu reći šiljak džamijski! – zavitla Belemez 'andžarinom! – Ne sijeci, Belemeze, ja sam..., – David – viknu jedan malen čovjek, gotovo prirasto za zemlju. – Ama, jesi li ti to, Davide? Iz daljine reko bi čovjek da si pravi mustapez. Ama, krsnog ti imena, đe nabavi musta-pesku ođeću? O, ljudi, ljudi! – čudi se Belemez i oblijeće oko njeg'. Ko bi, veli, reko i pomislio da je ovo David Štrbac! U svašto li se ovaj čojek pretvara, Kriste, istini bože! – Ne pretvaram se od bijesa, već od nevolje ljute, braćo; Asan-beg će na namastir! – uzdahnu David, pa se okrenu meni: – Junače i branitelju ove naše svete ćabe, tvoja glava prva će pasti. Turci su ljuti na te i na oca Parteniju, jer se pronio glas po Krajini da ste vas dvojica krijući oko ponoći svake noći dobivali nekakve nesretne depešine iz Crne Gore, i od srpskog knjaza iz Biograda. A sad se jope' govori da ste vas dvojica neke noći u gluvo doba nekakve čet'ri proklete i nesretne depešine – iz Beča dobili. 'Vamo, vele, oko Sane svak' vjeruje da ste vi doveli Švabu u Bosnu. Istom to David govori, a od Tomina mosta puče puška, pa se razliježe pjesma i popjevka: – Kurvo kučko, Simeune Đače! Kurvo kučko, Parto kalu-đere! – Poznado' mu grlo. – Eto ga, na moju dušu! – povika neko. – Ama, kakva je to naša mrtva straža? Oni javiše da Turci okrenuše na Viluse, a vidi sad! – Straža je pobijena, a ono je bio balijski marivetluk – veli pametni David. – Kurvo kučko, Simeune Đače! Kurvo kučko, Parto kalu-đere! Jeste li mi konak pripravili? – gigija i popjeva Asan-beg. U meni uzavre krv. Poče odeća na meni od nekakve siline i pasjaluka pucati. Obodo' konja, pa podvrisnu': – Kurvo kučko, Asan-beže Čeko, u susret ti ide Simeune! Vrišti at poda mnom, baca pjenu, propinje se na prednje noge a ispod njeg sijevaju varnice ko nebeske svjetlice. A kad vrkne kroz nozdrve, – more biti da mi nećete vjerovati -, a kad pirne i vrkne kroz nozdrve, sa drveća polijeće lišće!

Sretosmo se. On sam, ja sam. Ja podvrisnu' koliko me grlo donosi: – Stoj! Budi mene miran, kurvo kučko, Asan-beže Čeko! Kad me ugleda, prepade se silno, poblijedi, obamrije. Oružje mu ispade iz ruku. – Sjaši, balijo! – zagrmi' ja i naperi' štuc. On sja i stade ko ukočen, onijemio od str a. – Bacaj sve što imaš od oružja uza se još! Pobaca sve. – Uzjaši, Turčine! – vičem ja i uvijek držim naperen štuc – nije štuc već majku svoju. – Sjaši, Turčine; uzjaši, Turčine, balijo; uzjaši, jope' balijo! Sjaši, Asane; uzjaši jope', Asane! Sjaši, beže; uzjaši jope', beže! Sjaši, Čeko; uzjaši jope', Čeko! – komandijeram ja, a on sja'iva i uzja'iva. – Aman, dosta. – Nije dosta, nije. To se tebi čini, Asan-beže, da je dosta! – drmnu' ga štucom među pleći i viknu': – Nek' sjaše asker da uzjaše bašibozuk! Nek' sjaše bašibo-zuk da uzjaše carski redip! Nek' sjaše carski redip da uzjaše carski suharija! Nek' sjaše carski suharija ... – Aman, dosta je; aman, dosta je! – viče Asan-beg, a oznojio se pa jedva diše. – Nije dosta, Asan-beže, nije! To je pred večeru, pa ćeš bolje i slađe jesti. To je, Asan-beže, i zdravo u jednu ruku. – Drmnu' ga jope' štucom i podviknu': – Nek' sjaše suharija da uzjaše subaša! Nek' sjaše subaša da uzjaše paša! Nek' sjaše paša da uzjaše vezir! Nek' sjaše vezir da uzjaše valija! Nek' sjaše valija da uzjaše gazija! Nek' sjaše gazija da ... – Aman, dosta je! Pomagajte, ljudi! – Ama, nije dosta, Asan-beže. Šta je tebi večeras? E, kad si se umorio, uzmi tu serdžadu iz terkija i prostri je, pa se malo odmori. Prostrije on serdžadu i poče da sjeda. – Ne sjedaj, Asan-beže! – viknu' ja i drmnu' ga jope' štucom među pleći. – E, baš ti ja ništa ne znam, Asan-beže! Bolje ćeš se na konju odmoriti. Jaši! – Livše će mi biti na travi. – Neće, Asan-beže, neće. Mene ti pitaj! Bolje ja to od tebe znam. Jaši, šiljak ti džamijski! – puče štuc po leđima, i Asan-

-beg uzja. – Ama šta je to većeras, ako za boga jedinog znaš?! Ubi' me, ne muci me više. Alal ti krv, ubi' me! – preklinje Asan-beg. – Alal ti krv i ovog i onog svita. – Šta je tebi, Asan-beže, večeras? Da se nijesi zbilja, bogami, umorio? E, baš ja ništa ne znam! Sjaši, sjaši, livše će ti biti na travi. I ti imaš pravo. Skini uzgred i sedlo, pa se malo nasloni i odmori, u tom će ti i Partenija pripremiti gospocku večeru. Nadamo se mi tebi ima neđelja dana. Doveli smo i dvije Vlahinje. O, da i' vidiš, Asan-beže, pa da ti se oči dvije nagledaju, dao bi pola Krajine! On skide sedlo, sjede, pa se malo nasloni i oda'nu, a ja potego' ostragušu među pleći: – E, baš ja, Asan-beže, ništa pod bogom živim ne znam, a vidim ne znaš ni ti. Jaši! Najbolje se bolan, čojek more na golu konju odmoriti kad je zorli umoran. Jaši, Jaši! – Aman, šta ćiniš većeras sa mnom?! – jeknu Asan-beg i jedva uzja gola konja. – Ništa zlo, Asan-beže, ne činim. Dijelim mejdan. – Aman, zar se tako dili mejdan? – 'Vako dijeli mejdan Simeun Pejić Rudar, đak od nama-stira Gomjenice, ako nijesi počem znao. On drukčije ne zna. Ubi' ga, Asan-beže, posijeci, on drukčije ne umije. A baš bi mu drago bilo kad bi i drukčije znao, ali šta ćeš kad ne zna! Sjaši, uzjaši! – vičem ja, štuc mu ispravlja leđa, a on sja'iva i uzja'iva na onako gola konja. – Sjaši, uzjaši! Sjaši, uzjaši! Sjaši, uzjaši! Sjaši, uzjaši! Sjaši... – Dosta je, ako za boga jedinog znaš! – Nije dosta, bolan Asan-beže! Još jedno dvije-tri'iljade puta, pa će biti dosta, da ti i ne kažeš... Sjaši, uzjaši! Uzjaši, sjaši! Uzjaši, sjaši! Sjaši, uzjaši! Sjaši, uzjaši! Srce mu prepuče. Udari mu krv i na nos i na usta, i na uši i na oči. Stra'ota, braćo, pogledati! Šta bi vam, djeco moja i Srbovi moji, više duljio? Sve vam je ovo Vako bilo, i ovo vam je ko jedno istoričesko zbitije – završi Simeun kao s nekom tugom. Onaj iziđe iz mraka, poljubi ga u ruku, i pruži mu čašu hladne rakije: – Ovo sam ja cijelu veče za tebe 'ladio, delijo naš i branitelju ove naše svete ćabe! Primi ovu čašu, nazdravi mi, oprosti mi i blagoslovi me!

– 'Vala ti, sinko, na tvojoj časti i čestvovanju: Bog nek' te blagoslovi, ova sveta crkva i otac Sopronija! – jedva izgovori Simeun i prinese čašu ustima, a suze ga obliše.

IZ STAROSTAVNE KNJIGE SIMEUNA ĐAKA

"Sveta je ovo i mudra knjiga. U njoj je spisana i zapečaćena sudbina sviju zemalja, sviju naroda, sviju namastira, tekija, crkava i drugi' božji bogomolja. Zemlje i narodi, slušajte riječi njezine, ljubavlju zada'nute, svjetlošću božanskom i izmirnom okađene. Zemlje i narodi! Slušajte riječi njezine i spašavajte se! U Bosni, u srcu i snazi serbskog otečestva, na 'iljadu i osam stotina i nekoliko godina poslije Kristova roždenija nastaće prevrtanija i druga sudija. Zemljom će zavladati dva gospodara. Jedan će se zvati Ićinđi a drugi Birinđi. Ićinđi će se početi silaziti sa prijestola a Birinđi penjati. Ićinđi, kad se bude silazio sa prijestola, zapeče ćurčina za zlatan ekser, i neće moći šaci; a Birinđi, kad se bude penjao, staće Ićinđi nogom na podrpanu lisičju ćurčinu, te se neće moći popeti. I tako će to čudo i ruglo ostati za mlogo i mlogo godina na porugu i sramotu rodu čelovječeskom. Sa Birinđijom doći će crni ljudi u bijeloj koži. Obradovaće im se i težak i ležak. Istom će se poslije videti da ti crni ljudi crno misle, a još crnje rade. Sve što bude česno i pošteno u ovom serbskom otečestvu, propištaće od nevolje ljute. Opasnost za vjeru i učevinu. Dignuće se ljudi aršindžije i račundžije da brane vjeru od prokletog zapada i od otpadnog Rima. Narod će listom za njim poći, ali će i1 na po puta ostaviti. Odmah u početku, kad se pojavi Birinđi sa crnim ljudima u bijeloj koži, postradaće i osirotiće i mloge zadužbine. Tako, na priliku, manastir Gomjenica na Krajini ljutoj. Ali će se javiti čovjek, istina zulumćar i delija, i u rakiji izvršiće sveto bogougodno djelo, i spašće od propasti prebijelu Nemanjića zadužbinu. Nakon mlogo godina iza toga javiće se novi ljudi i pravi sinovi ovog serbskog otečestva. Kad se oni jave, zalepršaće se barjaci, crljeni ko krv, na svima brdima i po svim raskršćima, i na njima će pisati svjetlosnokrvavim slovima: Desetina i Trećina. Narod će razumjeti to božansko znamenje, povrviće za njim, i tako će se zametnuti ljuta i krvava kavga. Od svete i plemenite, za rod i otečestvo prolivene krvi stvoriće

se duboko krvavo more. Nastaće morske bure i vjetrovi. Morem, od vostočne strane, udariće silna dalga o podriveni i zaljuljani prijesto, na kome će drhtati i strijepiti privezani Ićinđi i Birinđi, podu'vatiće ga i sa strašnim jaukom i lelekom strmoglaviti u mračni i bezdani trotrokan na slavu istinog boga i vječite pravde. Utoliće vjetrovi i morske bure, izvedriće se i uljepšati vrijeme i, drugog dana pri rođaju žaranog sunašca, iz tog dubokog, krvavog mora isplivaće u svjetlosnocrljenoj odeći Mrko Unuče Crnoga Đeda i zavladaće ovom blagoslovenom i mlogo napaćenom zemljom. U slavu i čest njegovu propjevaće brda i doline, polja i planine koje su nijemo i jezovito šuštile za carevanja Ićinđijeva i Birinđijeva. Sveta je ovo i mudra knjiga. U njoj je spisana i zapečaćena sudbina sviju zemalja, sviju naroda, sviju namastira, tekija, crkava i drugi' božji bogomolja. Zemlje i narodi, slušajte riječi njezine, ljubavlju zada'nute, svjetlošću božanskom ozarene, krvlju spisane i zapečaćene, a tamjanom i izmirnom okađene. Zemlje i narodi! Slušajte riječi njezine i spašavajte se!"

RAKIJO MAJKO!

Već se i peti dan primače kraju, a kotao jednako kvrca i vri. Govori se o svačem, kao i uvijek kad kotao peče, a najviše o rakiji, junaštvu i posljednjoj buni. Kotlar neprestano kudi rakiju i ogorčeno je naziva kugom ljudskom. – Nemoj tako, Mićane! – viknu malo Ijutito Simeun, koji već pet dana tačno i redovno dolazi i opominje kotlara da pazi da ne bi rakija zagorjela. – Ne udaraj mi, Mićane, na rakiju tako ti očnjeg vida i časnog krsta! Ti moreš govoriti šta god 'oćeš, ali rakija je rakija! Brez nje ne mereš nikud; ni nama-stiru ni crkvi, ni kaluđeru ni popu, ni knezu ni desetaru, ni kumu ni prijatelju, a u rod ženin ne bi' šjetovao ni najgrđem dušmaninu svom da ide brez ploške. Kad pođeš ovim i ovakim ljudima s ploškom dobre rakije, sigurniji si i slobodniji nego da si pošo s najboljom puškom. Znam ja to, bolan! Rakija svađe i uvijek treba: i na domu i na zboru, i u veselju i u žalosti. Brez nje ne mereš ni krstiti, ni zaprositi ni isprositi, ni vjenčati ni sa'raniti. Ama, da ti ne duljim više, samo ću ti još ovo kazati: da rakija nije dobra i da nije od boga ne bi se ona tako zorli štimala u našoj svetoj i pravoslavnoj Rusiji. Sami car svetoga pravoslavlja, car nad carevima, popije svaki dan, ne lažem ti već tako u knjigama stoji, po pet-šest oka votke. Tako se u nji' rakija zove, belćim što nije jaka kao naša što je, nego je, da rečemo, mlogo vodena. Bolan, bolan, kad bi se sva sveta i

pravoslavna Rusija podobro napila ove naše snažne i žestoke prepeke, sve sedam bi carevina od stra' zadrhtalo! Zato, Mićane, – viknu oduševljeno Simeun – ne udaraj ni na šljivin rod i porod, rodio on nama i po drvetu i po kamenu na strah vragom, već mi natoči jednu čašu, pa ću vam sad pripoviđeti šta sve rakija učiniti more na polzu svetom pravoslavlju: Na neđelju dana iza ukopacije, kad ono sve sedam carevina u dogovoru s Rusijom, Srbijom i crnogorskim knjazom oteše naše otečestvo ispod skuta sultanova i dadoše ga ćesarokralju na izor, pomijetiše nam se ovce. Od tog vremena pođe svakom nagore u 'voj zemlji, pa i ovoj svetoj obitelji. Počeše nam ovce polijetati i umirati. Svaki dan osvitalo i' je trideset, četrdeset mrtvi' u toru. Čatali smo masla, svetili so, pisali zapise, bacali vodicu po toru; sve, sve smo radili i činili, ali ništa ne pomaže! Za podrug mjeseca skapa nam i propade oko osam stotina što mali' što veliki' glava. Čobani se rastužili i ražalostili kao da su sve živo na domu pokopali, a ja i pokojni Partenija gotovo sišli s uma, te se od te teške žalosti propismo. Da rakije ne bi, presvisli bi' od jada i čemera. Svud obladala crna žalost i teška tuga. Spustila se čama i nevolja ljuta na prebijelu Nemanjića zadužbinu. Sve bijaše opustilo i onijemilo. Ne odjekuje kroz dolove čobansko puška-ranje i dovikivanje, ne čuje se blejanje ovaca ni janjaca, ni milosno jecanje zvona na ovnu predvodniku. Opustiše i onije-miše brda i doline, polja i planine. – Simeune, sine moj du'ovni, zadrma se temelj Nemanjića svetoj zadužbini! – jauknu pokojni Partenija kad nam čobani javiše da je i posljednja glava skapala, da je tor osto prazan. – Simeune, sine moj du'ovni, šta mi dragom bogu zgriješismo da za naše vlade i uprave osiroti i opusti ova sveta ćaba?! – Ne ridaj i ne jadikuj, sveti moj oče, već nam nali' po jedan polić da razbijemo ovaj crni dert što nam je pao na dušu. On utoči i popi, onda utoči i meni, te i ja izvrnuh nadušak. Dok mi rakija ugrija utrobu i zapali obraze, sinu mi kroz glavu: "Simeune, đe ti je Starostavna knjiga?" Odma' se ja sjeti svoje svete Starostavne knjige, koju m£ je prije trideset godina poklonio jedan Svetogorac kad je piso parusije za pet-šest dukata. Tri su, veli, 'vake knjige na zemlji: jedna u jeru-salimskog patrijara, druga u svetoj Moskvi, a treća evo sad u tvojim šakama. Ona je, kaže, bila u patrijar'a konstantino-poljskog, pa kad mrski i prokleti Agarjani zauzeše Carigrad i pretvoriše crkvu Sofiju u džamiju, stani se ova sveta knjiga, poslije dugog lutanja i basanja, na Atonskoj Gori u našem manastiru. Nju su ko i one druge dvije spisali, veli, krvlju i ljubavlju sveti proroci i bogonosni oči na polzu i upražnenije rodu čelovječeskom. U njoj, kaže, spisana je i zapečaćena sudbina svega što živi i odi po 'voj grešnoj i plačevnoj judoli, belćim zemlji.

Ne ridaj, sveti moj oče, ne ridaj i ne jadikuj. Palo mi je nešto na um. Otvoriću svoju Starostavnu knjigu, pa ću viđeti i proučiti šta ona piše o Voj našoj starodrevnoj ćabi. Ako bude bogu dragom i milosnom bilo milo i ugodno da za naše, što 'no ti veliš, vlade i uprave osiroti i opusti ova prebijela zaduž-bina Nemanjića sveti', što moremo mi protiv božje volje i naredbe? Moremo samo plakati i cviliti kao dva zgažena crvića u prašini, trajući svoje posljednje crne i čemerne dane u postu i molitvi. Otvorih ja knjigu i poće' učiti. Nema vajde, braćo, kriti, dugo sam se mučio i učio, dok mi 'nako kao iznenada, ko sama od sebe, ne izletiše pred oči krupna crljena slova: "Odma' u početku, kad se pojavi Birinđi sa crnim ljudima u bijeloj koži, postradaće i osirotiće i mloge svete zadužbine. Tako, na priliku, namastir Gomjenica na Krajini ljutoj. Ali će se javiti čo'jek, istina zulumćar i delija, i u rakiji izvršiće sveto bogougodno djelo i spašće od propasti prebijena Nemanjića zadužbinu". Razumjesmo knjigu, te se ja u jednu ruku razveseli' a u drugu ražalosti'. – Simeune, moj tvrdi stube i junačni branitelju ove svete obitelji, srpske i rišćanske! – zaplaka se pokojni Partenija i zagrli me. – Nad Bosnom se promijeni car, a more biti da ćemo i ovoga ubrzo promijeniti, prije 'oćemo nego nećemo, jer se ova zemlja naučila mijenjati gospodare ko Ciganin konje. Neka se mijenjaju gospodari i carevi, neka padaju, ako 'oće i carske glave, ali ne daj, tako ti tvoga štuca i junaštva, da zamuknu pjesme svete i molitve u Vom starodrevnom srpskom manastiru. Sine moj i čedo moje du'ovno, ne daj da se na te i tvog osijeđelog Parteniju zaplaču časne mosti sveti' Nemanjića što im ne znadosmo sačuvati zadužbinu nji'ovu. Ne daj, zaklinjem te svim na svijetu, da na nas pane kletva i prokletstvo Nemanjića svete loze! – Sve ja to razumijem, sveti moj oče, i srce mene moje i duša boli, ali šta ću, jadan li sam i kukavan, kad je sa sviju strana i prokleta militerija obladala: kapetan u Bronzanom majdanu, kapetan na Sitnici, kapetan na Kadinoj Vodi, a gerenalinama kaurskim u Banjoj Luci ni broja nema! O kako je grk i težak jad i čemer što mi je obuzeo dušu! Oče sveti moj, utoči nam još jednu – viknu' ja i uzdahnu'. I vjerujte mi, djeco moja, da ne bi rakije nikad mi ovo ne bi palo na um što ću vam kazati. Kad se podobro raskravismo i ugrijasmo, meni se odriješi jezik, i ko da, asli, dobi' drugu pamet: – 'Vako ćemo mi to, sveti moj oče, učiniti.

– Pomozi, čađo moje du'ovno! Tvoje pameti'i nauke od istoka do zapada nema! – Pretrže me u riječi Partenija i izvrnu polić, pa meni drugi natoči. – Da je turski sud – nastavi' ja – i da je stara prava i sudanija, lako bi' mi spasli od sirotinje i propasti ovu svetu obitelj. Pošli bi' odma" što je danas u pisaniju po svijetu, pa neko janje, neko sliježe, neko ovcu, a neko bogme i ovna, pa bi se opet razlijegale pjesme i molitve sa oltara Nemanjića zadužbine svete, i tako bi' podigli na noge sve što je bilo palo i oboreno. Ali šta ćemo, jadni i kukavni, kad su drugi suci na Banjoj Luci! Ne smije se čojek nikuda maknuti bez pasoša i dozvole... Nego sam ja ovo ižinjao i ovako sam Starostavnu knjigu u svojoj pameti protolkovo: ja treba da se dobro napijem, pa da obučem onu švapsku kabanicu i škr l jačinu što si je neke godine donio iz Kaurske, pa onda da uzjašem ata i da odjezdim kapetanu na Kadinu Vodu i da zatražim pasoš i dozvolu da se.smijemo dignuti po svijetu u pisaniju. Eto, tako sam ja svetu knjigu protolkovao. – Simeune, dijete moje, dobro si i pametno knjigu protol-kovao, ali čuvaj se, sinim te, da ne platiš glavom! – šjetuje me pokojni Partenija, vječna mu pamjat, i plače. – Sine moj, sine, pa moreš u rakiji ludo glavu izgubiti, te ću pod starost svoju ostati bez vjernog druga i desne ruke. – Kad sveta knjiga kaže da ću u rakiji spasti od propasti ovu Nemanjića starodrevnu zadužbinu, ja se nemam ničega bojati. Pa i ako poginem ostaće mi ime i glas da sam stradao za srpsku i 'rišćansku svetinju. Sveti moj oče, nema druge!... – viknu' ja i škripnu' zub'ma. – Ja ću se zorli nakresati rakije i poći ću, pa ako se u tom tutnju što dobro i bogougodno učini i izvrši, dobro i jest, ako poginem, to i bi – i poslije ću umrijeti! – 'Vala ti, dijete moje, kad se toliko brineš i glavu svoju za 'vu svetinju zalažeš! – skoči pokojni Partenija i poljubi me u obraz. – Ala kiti i veze, Kriste istini bože! – puče neko u mraku od teškog smijeha. – Ama kako umije onako sročiti, bog ga ne ubio! To da mi je samo znati! Utoč'-de, Mićane, Simeunu jednu čašu rakije! – viknu onaj iza kace ozbiljno i ušuti se. Simeun izvrnu čašu naiskap, pa nastavi. – Što rekosmo, to i učinismo ... Dobra ti je, Mićane, rakija – kao da se Simeun nečeg sjeti. – Samo zaudara malo na zagorijel i ko da na nešto tukne. Pa kažem vam: što rekosmo, to i učinismo... Asli je lanjske godine, ljudi, bila bolja rakija ..., jača. Ove je godine mlogo kiša padala, pa su šljive odveć ispucale, a kad šljive ispucaju, rakija je od nji' slaba, nejačka i uvijek kao da na nešto zaudara... De ono stadoh ja? A! – dosjeti se i nastavi: – Što rekosmo, to i učinismo. Nare-dismo po mom svjetu da se ispeče podebelo prase i da se utoči jedan ardović prepeke za kapetana, a za mene ploška bašice. Dok se prase ispeče i at osedla, u tom

se i ja obuko' i iziđo' u avliju. Kad me pokojni Partenija ugleda, začudi se, pa ko da od čuda zanijemi. – Simeune, sinim te, jesi li ti to? – jedva progovori. – Ja sam, oče moj du'ovni. – O ljudi, ljudi, svašta na svijetu. Da sam te sreo đe na putu ili u čaršiji nikad te ne bi' poznao. Prava gerenalina! Na moju dušu, sinko, sav ćeš logor uzbuniti kad se pomoliš na atu niz onu stranu od Cvijetića gaja, jer će pomisliti da si gerenal. Mudro se drži i ponašaj, dok ne dopreš kroz logor do kapetanova čadora, jer moreš lako i glavu izgubiti. Nema vajde kriti, braćo, mene obuze nekakav stra' i ledeni me trnci počeše podilaziti. – Rakijo majko! – vrisnu' ja i nategnem' plošku. – Rakijo, i otac i majko, pomozi sad il' nikad! – preduši', pa na-tegnu' opet i šćera' do pola ploške, te obodo' ata, a za mnom momak na konju sa ardovićem i prasetom. – Bog mi je, braćo, svjedok – nastavi Simeun kad iskapi čašu – da se ne bi' usudio krenuti kapetanu na Kadinu Vodu da me rakija svojom čudesnom moći ne okrabri i osnaži. – Ko, bolan? Zar ti, Simeune?! – ču se onaj iza kace. – Nemoj ti nami bacati lug u oči, a nemoj ni sebe baš toliko smanjiti i ništiti. Na moju dušu, brez kapi bi ti rakije na tabor carske redipe udario kad te obuzme ona tvoja zulumćarska krabrost i srklet! Zar nije tako, braćo? – Tako je! – povikaše svi osim kotlara koji je nešto zlovoljno šutio. – Mićane! – viknu Simeun radosno – utoč'-đe ljudima po čašu rakije! Ovo je crkvenjsko i narodsko, bolan, pa kad crkva ne pije, nek' pije narod. Zar nije tako, braćo? – Tako je! – povikaše opet svi osim kotlara, a Simeun, kad izvrnu čašu, nastavi još življe i oduševljenije. – Doduše, kad bude, ja se nijesam bio toliko ni uplašio. Jednom je, mislim u sebi, mrijeti ali me je, valja istinu govoriti, bilo obuzelo nekakvo čudnovato i ledeno drktanje. – Baš slaba rakija ove godine mimo sve dosadašnje godine! – zastade Simeun u pričanju i prezirno otpljucnu. – Švabo, Švabo, živ se ti raspadao što nam otrova zemlju i ubi u sva-čem snagu i berićet! Ali kažem ja, bio me obuzo stra ko nikad dotada. Zašto, krošto, ne znam, već ako nije zato da se ispuni proročestvo Starostavne knjige...

– E, pa to će i biti! – dočeka onaj iz mraka, iza kace. – Ništa drugo nego to. Što bi moglo drugo i biti kad si čo'jek sav od pravde i junaštva? – E, moj sinko! – odmahnu Simeun tužno rukom. – Bio nekad, a danas – više nema! Sve prođe i minu kao u snu. – Ele, sad kako mu bilo, ja i momak pođosmo, a pokojni Partenija ostade plačući. U trku prejezdismo Radmanjsko polje, pa se počesmo brda 'vatati, i kad se pomolismo niz onu stranu od Cvijetića gaja, ciknuše barije, udariše talambasi, diže se vika i graja: "Eto gerenala! Eto gerenala!" Ciče bori je kao zmije u procijepu, razliježu se talambasi, a stra'ovita vika i galama prolama nebesa. "Eto gerenala! Eto gerenala!" Od stra'ote se božje, braćo, ne mere slušati. Momak se sledio i zamro od teškog stra. – Ja bježim – veli, a oči mu se ukočile ko u mrtvaca. – Neka, neka. Ne boj se, dijete. Ono oni meni odaju čest. Ono je, ako počem nijesi znao, kaurska manavra ... Ne boj se ti ništa dok je tebi tvog starog Simendaša! – viknu' ja i iskapi' plošku nađušak, pa isuka' sabljetinu iz korica i ukoči' se na atu ko kakva, ne budi primijenjeno, švapska gerena-lina... – Jadni soldati, žalosna im majka! – dočeka opet onaj iza kace. – Koliko će i' sad, ni krivi' ni dužni', platiti glavom. – Neka, dijete! Ne pometaj me! – Ijutnu se Simeun, pa dodade blaže: – Ne boj se, sinko, sve će lijepo i u miru proći. – Istom ja to reko' i ne reko', a top ruknu, borije opet zaci-čaše, talambasi udariše, a graja i galama nebesa prolama: "Eto gerenala! Eto gerenala!" Vrišti poda mnom at i priječa upoprijeko, a ja samo ćevšim i pazim đe ću ugledati kapetanov čador, dok ga ne ugleda' uprav 'nom mjestu đe je sada kantina i dućan naše poštene i čestite gazdinice Mileve, bog joj svaku sreću dao! Bijeli se čador, i vidim, kapetan stoji pred njim sa isukanom sabljom, a soldati se uredili s obje strane puta kud ću ja proći da mi, belćim, odaju čest. Kad se približismo na jedan prušljaj volova, obodo' ja oštrje ata bakračlijom zaleti' se u najvećem trku kroz soldate. To samo znam, a kako sam se stvorio pred kapetanovim čadorom, ni danas vam ne umijem kazati. Na moju dušu, ne umijem, braćo. Samo još ovo znam da je kapetanu, kad me je pred sobom ugledo ispala sablja iz ruku i da je gotovo po sata preplašeno i začuđeno u me gledo, dok se jedva jezik odriješi, pa zabrkljači. Brkljači on na me, brkljači ja na njega! Brkljači on na me, brkljači ja na njega! Udri on na me, udri ja na njega! Udri on na me, udri ja na njega! Udri, udri! Udri, udri, udri, udri! ... Poče on mene rezil činiti. – Ja kapetan! – veli. – Pa i ja sam vojvoda – dočeka' ja, da ga malo kao zastrašim. – Vojvoda! – začudi se kapetan. – Kakav vojvoda?

– Simeun Pejić Rudar, đak od namastira Gomjenice – ukaza' mu se. – Eto kakav vojvoda! – Simeun Pejić ... Rudar ... đak od namastira ... Gom-jeni... – vrcnu se kapetan i izvadi iz džepa nekakvu knjižicu. Pa vi ste taj, gospodine, – poče me i gospoditi – vojvoda što je razbio Krajišnike i Asanbega Čeku na mejdanu pogubio i ćesarokralju veliku ljubav ... – Gospodine kapetane, za to neću da znam – viknu' ja malo oštrije na njeg', a on se trže. – Neka to pišu knjige i istorije i predaju s koljena na koljeno, a ja neću za to da znam! Ne trpim da me iko u oči 'vali i uznosi! – Molimo pokorno, molimo! – sklanja se kapetan i odaje mi čest. – Molimo pokorno, molimo! – i ja opet njemu odajem čest. – Ja kapetan, ti kapetan. Istina, ja od ćesarokralja nemam buruntije, ali... On jednako oblijeće oko mene, odaje mi čest i umiljava se, dok neoklen ne izvuče nekakvu šokačku križurinu, ima u njoj na kantar po oke, pa će: – Na vas se, gospodine i vojvodo, izlila velika milost pre-milostivog ćesarokralja ... – Molimo, molimo pokorno! Živio! 'Vala ti! – odajem mu čest, a on neprestano obigrava oko mene držeći onu šokačku križurinu u rukama i sve bliže primičući se meni. Ja se našo u čudu. Šta će ovo sad da bude, mislim u sebi. Vidim, istinabog, da mi čini veliku čest, a sve se nešto bojim, ne skidam očiju s one križurine. Čini mi se da mi neko sve ko šapće: "Čuvaj se, Simeune, porimiće te, ubila ga sveta Bogorodica! Ne daj svoje svete vjere pod starost ni za kakav ajluk i carsku buruntiju. Sjeti se, Simeune, oni' riječi u Starosta vnoj knjizi: "Nastaće posljednja vremena i mlogi glavni ljudi i svi otačestveni arkijereji zbog masnih ajluka i carski' buruntija postaće murtati i nevjernici svoje crkve i naroda." Kapetan opet poče udvarajući se i umiljavajući se ko pašče. – Na vas se, gospodine i vojvodo, izlila blagodetna milost premilostivog ćesarokralja ... Vi ste veliku ljubav i uslugu njegovoj krabroj vojsci učinili i razbili Turke Krajišnike, zato vam je premilostivi ćesarokralj blagoizvolio ukazati svoje priznanje i carsku milost – ovim krizom! – Šta?! – vrisnu' ja i odskoči' dva koraka natrag. – Zar odma' rimiti?! Šta je to i kako to more biti! Zar je tak'a prava u ćesarokralja? ... Ni jeste se čestito ni odmorili u 'voj zemlji nesretnoj, a već odma' početi čokčiti i rimiti! Zar je to vaša prava; zar ste vi s tak'im redom došli u našu zemlju?! – šašu' ja vatru na kapetana.

Djeco moja, meni bi vrlo teško na duši. Zar sam, mislim, zato razbio proklete Agarjane i glavu svoju zalago braneći srpske i 'rišćanske svetinje, pa da pod starost svoju mijenjam vjeru, da postajem murtat, i otpadnik svoje crkve i naroda? Udariše mi suze, a kapetan jope' poče: – Ne bojte se ništa, gospodine i vojvodo. Ovo nije ono što vi mislite. Ovo je medalja i odlikovanije za vaše usluge... Primite i nosite ovaj križ na junačkim prsima ko premilostivi znak carske milosti... Ja planu' ko ris. – Znam ja, gospodine kapetane, što je nišan i odlikovanje! To nije ništa, to nije medalja! To je krst..., križ druge crkve i drugog zakona. 'Vala ćesarokralju na milosti njegovoj, ali mu slobodno odma' moreš tel udariti da ću ja prije poginuti nego što ću tu križurinu na svojim prsima, pri čistoj svijesti, ponijeti. A tebi, gospodine kapetane, 'vala, i ja odajem čest: ti ka':.petan, ja kapetan. Istinabog, ja od ćesarokralja nemam burun-tije, ali... – Molimo, molimo pokorno! – jednako obigrava oko mene kapetan i drži križurinu u ruci. – Ja, gospodine kapetane, neću tak'og nišana, a kad bude od neko doba, neću nikakvog. Šta će mi odlikovanje i štočija milost? Ja ako pijem, pijem za svoju volju i ćeiv; ako razbijam turske ordije, razbijam za svoju volju i ćeiv; ako dijelim mej-dane, dijelim za svoju volju i ćeiv. Što će mi nišan? Nišane su nosili i uvijek će nositi murtati i otpadnici svoje vjere i naroda, a ja to niti sam bio, niti ću ikad biti! ,– škripnu' ja zub'ma i viknu' na momka: Dijete, ponesi tu rakiju i prase! Vide već kapetan da je udario na oštru sikiru, i da od pazara ne more ništa biti, pa se ušuti i obori oči zemlji. Dugo je i duboko nešto premišljao, a u glavi, vidi se, debele misli sabirao dok ja ne viknu': – 'Ajdemo mi, gospodine kapetane, pod čador piti i šenlu-čiti ko jedne vojvode i junaci, a to mi moremo, ako ćeš mene pitati, ostaviti popovima i pratrovima, pa neka oni o tom razbijaju glavu i vode brigu. On, onako zbunjen i ubijen, zabrkljači nešto na soldate, te se logor brzo stiša i umiri, a mi uđosmo pod čador. Zapismo se ja i kapetan ko nikad dotada pod ovim božjim kubetom. Najprije ja utoči' njemu polić što sam ga maksuz uza se ponio, otpi' ga malo da ne bi, bog ga ubio, pomislio da je rakija otrovana i pruži* mu ga. On mi nekako čudesno odade čest, primi polić, iskapi ga, pa se strese upravo ko ostrižena ovca pod jesen kad oblada mraz i stegne studen:

– Dobra rakija! – Jest, gospodine kapetane! Nema tak'e u sve sedam carevina, ali, kad bude doduše, kod mene je svaka rakija, kakva bila da bila, dobra. Rakija ti je, ako počem nijesi znao da ti kažem, jedno najpoštenije, najčestitije i bogom milosnim najblagoslovljenije piće! Ni na šta se u ovoj zemlji ne mogu toliko razljutiti ko na 'ne ljude koji se oderaše vičući da rakija upropasti svijet. Pravde mi i štuca mi mog, a to je velika zakletva, meni tog svijeta nije žao, već mene duša moja boli što taj svijet, u svom blentavom neznanju i budalaštini, upropasti toliku rakiju! To je meni žao, gospodine kapetane! – viknu' ja, spusti' polagano, krijući u polić mali dukat, nali' ga i dodado' kapetanu: – Viđaj-de sad, gospodine kapetane, što je rakija! Što je više piješ, sve je slađa. Svaki ti polić dolazi slađi od slađeg, i ne zaboravi, gospodine kapetane, da se u slatkoj rakiji najviše puta poso viđa i svršava. Kapetan oblaporno zgrabi polić, pa ga izvrnu na dušak i razrakoli se ko pijetao oko kokoši, ne skidajući očiju s ardo-vića. – O-ho-ho! Baš slatko i pošteno piće! – Što je moje, nije loše: brez šećera je zašećereno a brez meda zamedljeno! – O-ho-ho! Baš slatko i pošteno! – razrakolio se kapetan, i dukata nestade nekud iz polica. – Jest, gospodine kapetane, slatko i pošteno i, što'no ja reko Sarašćer-paši kad sam ga 'vako u čadoru na Dobrnjskom polju poodio, brez šećera zašećereno a brez meda zamedljeno! I vidim, gospodine kapetane, da su svi ovi prvi i glavni ljudi u svima carevinama jednaki. Svijet se mijenja, umire i rađa, ali oni ostaju uvijek na svakom mjestu jednaki, i za živu se glavu nikad ni u čem ne mogu promijeniti, a najslađe im je piće brez šećera zašećereno, brez meda zamedljeno!... Pijmo i veselimo se, gospodine kapetane! – nali' ja jope' polić i zasladi' ga jednim dukatom. – Pijmo i veselimo se, gospodine kapetane, jer niti je ćesarokralj, vidim, poslao boljeg vojvodu od tebe u 'vu zemlju, ni si ti zateko boljeg i čestitijeg starov-nika u 'voj zemlji od ovog istog Simeuna Pejića Rudara, đaka od namastira Gomjenice! – To istina, to istina! – zapleće već kapetan jezikom, ra-koli se i obigrava oko ardovića. – I ja znam i svačim bi' se na svijetu zakleo da bi' ja i ti jedan drugom sve učinili i svađe na ruci bili. Zar nije tako? – Tako bude, tako bude! O-ho-ho! Slatko i pošteno piće! I drugi dukat neđe se zabaci i izgubi ko da u crnu zemlju propade.

Ja lijevom, šećerim i medim polić iza polica, a kapetan jednako izvrće i rakoli se od dragosti kao neki Ilica 'Odalica kad ugleda đe u selu koto da peče. Nema vajde kriti, i meni se poneki, ako će i grk, polić neotice omakne niz grlo. Razvezosmo razgovor o svačem: o junaštvu, ašikovanju, da oprostite, i delijanju, o mejdanima i ljutim bitkama, o crkvama i namastirima, dok ja, nekako ne'otice, ne poče' govoriti o 'voj našoj svetoj ćabi i Nemanjića slavnoj zadužtaini: – Slavna je i sveta Nemanjića loza, lijep je i krasan bijel Vilindar nasred Gore Svete, nema mane ni drugim zadužbi-nama: svud se ore pjesme i molitve svete. Samo je tužna i žalosna sveta lavra Gomjenica na Krajini ljutoj ... Gospodine kapetane, zar ne čuješ piske i jauka? Čuj-de? – Čujem, čujem! – drma kapetan glavom, a zakliještio očima ko koza pred mrak. – Ono pisti i jauče starac igumane, sijedi i čestiti Parto od Gomjenice namastira ... – Čujem, čujem! – ponavlja kapetan, a ništa ko ni ja ne čuje; ali se u zašećerenoj i zamedljenoj rakiji more čuti što čojek ni u snu ne more usni ti. – Čuj-de i počuj, gospodine kapetane, kako plaču i nariču ktitori i priložnici te svete obitelji srpske i'rišćanske! – viknu' ja i opet nali' polić. – Čujem, čujem! – zabrsla kapetan i isprazni na brzu ruku polić, a od teške žalosti udariše mu suze na oči. – O kako tužno i žalosno plaču i nariču!... – Čuj-de, gospodine kapetane, i ćesarokraljski vojvodo, čuj-de kako cijela ljuta i krvava Krajina plače i tuguje za svojom postradalom ćabom i svetinjom! – Čujem, čujem, gospodine i vojvodo! Ali govori, odma' govori: ima li joj pomoći? More li joj se pomoći? – Rakijo majko! Rakijo i otac i majko, pomozi sad ili nikad! – prošapta' ja, natoči' polić, zašećeri ga i pruži kapetanu: – Silni, krabri i veliki ćesarokralj ski gerenale i vojvodo! – stado' mu iz petnih žila podlijevati vodu. – Ko što je taj polić rakije u tvojim rukama, tako je i spas te svete ćabe u tvojoj gerenalskoj sili i moći! – obgrli' mu koljena i zaplaka' se, a svi, 'vala bogu, znate da se lakše čojeku u rakiji zaplakati nego djetetu kad mu mati ne da sise. – Silni, ćesarokraljski gerenale, novo je vrijeme nastalo, novi ljudi zavladali... U nuždi i nevolji ovako se radi i svršava posao, a kad ograne žarano sunašce i oslovi proljeće, onda ..., onda ... Silni i kra-bri ćesarokraljski gerenale i vojvodo, pomozi! Utišaj pisku i jauk božjeg službenika, obeseli ktitore i priložnike, utješi i obraduj krvavu i ljutu

Krajinu, ne zaboravi ni ovog raba božjeg i pripadnika te svete obitelji što je svu mladost i snagu svoju ostavio u ratovanju i četovanju s mrskim Agarjanima braneći prebijelu Nemanjića zadužbinu i čast i poštenje vjere i naroda! Primakni murećep i 'vati se knjige i divita, obraduj nam starca igumana i sve redom priložnike i ktitore... Makni perom po 'artiji, pa neka zasija sunašce sa nebesa, zamiriše tamjan sa oltara i odjeknu pjesne i molitve!... Molim ja, preklinjem i uvijam se oko kapetana, dok najedanput iznenada ciknu borija tako žalobitno da obojica od nekakve jeze i tuge zadrktasmo. Kapetan sav poblijedio, pa se trese ko da ga potajno groznica u'vati, a zub mu o zub udari. Borija jednako ciči tužno i žalostivno: "Izdati smo! Izdati smo!" – Izdati smo, izdati smo! – jauknu kapetan, i obojica izle-tismo pred čador. Kad ja pogleda' niz Radmanjsko polje, a ono sve pocrnjelo, što se pjeva, od konja i junaka. Logor se sav uzbunio. Ne zna se šta se radi i čini od soldata! Neko obuko čizmu na glavu, a kapu na nogu; neko pripaso pušku, a sablju ili baganetu prebacio preko ramena; neko obuko kabanicu, a zaogrnuo košulju. Motljava i lomljava na sve strane brez kraja i konca! Borija jednako cvili: "Izdati smo, izdati smo!" Kapetana ubila šljivova grana u glavu, pa blene kao budala, te nit govori, ni romori. Ja potego' durbin da razgledam vojsku: čija li je i ko joj je vojvoda i starješina. Vidim, Turci nijesu, a kauri nijesu. Naperi' ja durbin uprav na vojvodu, ne bi li njega kako upozno: Turčin nije, a kaurin nije, već je glavom Parto kalu-đere! Razveseli' se i obradova' pa kapetana udari' po plećima: – Ne boj se, mio pobratime! Što si mrke otočio brke? Razvedri se, silni gerenale, danas ćemo u krv zagaziti. Biće mesa orlu i gavranu! Već straža kaurska poče pripucavati. Pokatkad zaprašte puške ko nenarezano kestenje u vatri. Kapetan zanijemio od str a, pa ni da trepavicom makne. – Ne boj mi se, mio pobratime, već mi predaj komandu nad vojskom, da ja budem vojsci vojevoda. Ja brzo svuko' sa sebe gerenalsku ođeću i opravu i obuko' kapetanovo odijelo i pripasa' njegovo oružlje, pa pošjedo' i njegova konja, te se stavi' vojsci u pročelje da preplašim, tako preobučen, starca igumana i njegovu Ijućanu ordiju. Kapetan zabrkljači nešto na soldate, a oni se svi urediše i stadoše ko ukopam. Očita im nekakvu podugačku molitvu i oštro im zapovijedi i naredi da se meni u svemu pokoravaju, a on ostade s nekoliko soldata kod čadora.

– Čuvaj se, gospodine vojvodo! – šjetuje me kapetan. – Uvijek se drži strane i pristranka. Zavodi vojsku za busije i ne izlazi na otvoreno polje. – A, to ne valja ništa, gospodine kapetane! – obrecnu' se ja na kapetana. – Tako u nas babe ratuju. U mene druge nema nego oči u oči, prsa u prsa! To je junački i delijski! Kakve strane i pristranci! Kakve busije! ... Kapetan samo sleže ramenima i predade se sudbini, a mi krenusmo. Ja naprijed a vojska za mnom. Ja zabrkljači' kao komandi jer. – Batalijun, naštaraik, na ap! Borije, doboši. . ., talambasi! Zacičaše borije, udariše talambasi, diže se graja i galama od crne zemlje do neba. – Batalijun, az dur! – komandi jeram ja i mi jesam pomalo i turski. Stadoše soldati i ukočiše se, a borije i talambasi umukoše. Samo se još razliježe jeka po planinskim gudurama. – Batalijun, puška pun! Tufek goj! – dodado' na turski da im protolkujem. Napuniše puške. -– Batalijun, naštaraik na ap! – komandijeram ja da pođu. Pođoše. – Batalijun, az dur! Stoj! – tolkujem da stanu. Stadoše jope. – Batalijun, baganete na op! – komandijeram ja da nataknu baganete na puške. Natakoše i na moju komandu pođoše, a ja se jope razdera' koliko me grlo donosi: – Batalijun, naprijed! Juriš-iš-iš-iš! Otvori se juriš na sve strane. Sraziše se dvije vojske silno i bijesno ko birzemanile na brani kosovskoj, kad mi, Srbi, aoj tugo, izgubismo silu i gospo'stvo. Stoji vriska i zveket oružja. Prašte puške, sijevaju baganete, a kaurski top riče s onog brdašca iznad Kadine Vode ko gromovnik Ilija, milost ga bilo, kad se razljuti na nečastive. Riče top, ječe brda i doline, a zemlja se strese i ugiba. S obje strane počeše ranjenici padati. – Naprijed, braćo, naprijed! Naprijed, a osvetimo glavu i smrt mučeničku i junačku našeg Simeuna koji pade mučki od dušmanske ruke, za vjeru i 'rišćansku postradalu svetinju! – viče pokojni Partenija iz sveg grla, jezdi na atu ko kakav silni turski gazija sa isukanom sabljetinom prema meni, a ćurčina se oko njega salampija kao u kakvog paše.

Susretasmo se upravo na 'nom pristranku iznad ginjeničkih grobova. – Još me čekaš, kaurska đidijo? Još me čekaš, krvožedni i nemilosni gade, što pogubi mučki moga Simeuna, desnu ruku, vjerna prijatelja, branitelja crkve i oltara. Još me čekaš!? – vrisnu Partenija, škripnu zubma i izma'nu sabljom, pa da će me posred vrata. – Parto dragi, roditelju mili, ne! – zaplaka' se i ukaza' mu se. – Simeune, sinim te, zar si ti to? – jauknu od radosti i prevelikog čuda Partenija kad poznade grlo. – Ja sam, oče moj sveti; ja sam, mirišljava kito bosioka i do groba mračnog vjerni druže i prijatelju! – Ama, kakva ti je to sad opet druga odeća, ako za boga jedinog znaš? Simeune, Simeune, u šta se još nećeš pretvoriti, pobogu brate! Puška jednako prašti i zrno zuji i svira nam oko ušiju. Navalila ljuta Krajina, pa oka otvoriti ne da. – Batalijun, az dur! Stoj! – zabrkljači' na crnu militeriju koja bijesno udaraše na Parteni'nu Ijućanu ordiju. Soldati se zaustaviše. Pucanj na mojoj strani prestade, talambasi i borije umukoše, zamalo bi, pa i top umuče. – Oče moj sveti, komandiraj svojoj vojsci da više ne nasrće i uludo ne gine. – Ama, šta je to Simeune, ako se časnim krstom krstiš?! Govori i kazuj šta je? Kakva te je to dopala tolika čest i zva-nije, da ovolika carska vojska pred tobom drkće i strepi? Kad se obje vojske umiriše i prestade krvoproliće na obje strane, ja mu sve po redu kaza' šta je i kako je bilo. On diže oči i ruke nebesima: – Gospode, gospode, koji vedriš i oblačiš, kakva su ovo čudesa, milost te bilo? – Ništa se ne čudi, oče moj du'ovni. Sve je ovo Vako, suđeno i milosnim bogom određeno i naređeno. – Ama, kako ti dade ođeću i komandu nad tolikom vojskom? – Sami Gospod naš Isus Hristos obrezumio ga je da ispuni volju i želju rabu svom pravednom.

– Ama, kako to, ako boga znaš. Govori! – Govori ti! – velim mu ja. – Kako ti dođe do tolike silne vojske i ordije? – Sine moj du'ovni, kazaću ti. Javiše mi da si mučki poginuo. Doleće mi Belemez na divananu: "Oče, veli, poginuo Simeun. Od podne jednako prašte puške i gruva top s Kadine Vode." Istom mi to govorimo, dok dotrka Šošljaga, sav se zaduvo i u golu vodu učinio. Veli: "Oče, kaže, Simeuna raznese top na milijune komada. Šta ćemo? Ljudi ne bili već kurve i rospije ako ga ne okajali!" Suze mi same na oči udariše, onda me obuze svega srklet, pa podviknu' na Belemeza i Šošljagu i ostali narod koji se bijaše slegao i štrcao sa sviju strana: "Djeco moja i braćo moja, branitelj ove svete obitelji i božjeg krama poginuo je. Okajmo ga, jer će nas i na strašnom sudu sapreti časne mosti Nemanjića svete loze. Ko je željan bitke i megdana, za mnom! Ovo će biti posljednja bitka u Vom mutnom vremenu. Tako će biti, jer ja duboko i daleko vidim. Od večerašnje večeri sasadićemo sa tisovih držalica teške nadžake, objesiti o klin štucove i ostraguše, svući tople ćurke i čovali čakšire i sa pasa srebrne toke i ilike, a obući se u crnu rizu tuge i žalosti da kukamo i oplakujemo minule dane agarjanske sile i zuluma. Djeco moja i braćo moja, duboko ja i daleko vidim: našim nesretnim i čemernim otečestvom obladaće debeli, crni mrak i mrtva, ledena sloboda. Zatrijeće se pakleno i pogano sjeme agarjanskih krvoloka i zulumćara. Onog krvoločnog i bijesnog zuluma nestaće, ali će nastati suvi zulum koji će gristi srce i dušu, a sisati krv i potajno lomiti izmož-dene kosti. Tako će biti, djeco moja i braćo moja, jer moje oči duboko i daleko vide. Nego, na noge, braćo, ko je željan bitke i osvete za potonji 'rišćanski rod i porod! Svi povikaše: "Svešteniče i du'ovniče naš, za tobom i u vatru i u vodu!" Eto tako sam, čađo moje du'ovno, došo do Volike vojske i ordije. – 'Vala ti na brizi tvojoj, roditelju mili i vjerni druže do posljednjeg izdikanija! – A šta je, dijete moje, s kapetanom bilo? Da li si izradio pasoš i buruntiju da se smijemo dignuti u pisaniju po 'rišćan-skom svijetu? – Kapetan je kod čadora. Nego odma' komandijeraj vojsci neka se natrag vraća, a mi ćemo zajedno kapetanu poći i povesti samo Belemeza i Šošljagu, perjanice divne od krvave i ljute Krajine. – Čini i radi, sinko, što ti pamet tvoja donaša. Ja sam se pomeo, ja ne znam ništa. Meni se, sinko, čini da ovo sanjam, da sam ko u nekom bunilu i vozbuždeniju ... Njegova vojska vrnu se namastiru, puškarajući i pjevajući. Samo Belemez i Šošljaga ostadoše s nami. – Đavole, bog te ubio! – začudi se Belemez kad me ugleda.

– A, šejtane, naprijed ti se pete okrenule! – krsti se zabezeknuto Šošljaga i zaviruje sa sviju strana. – Ama, jesi li ti to, Simeune, ako u boga jedinog vjeruješ?! – Ja sam, junačino stara i divna krajiška perjanico, – odgovori' mu, pa se okrenu' soldatima: Batalijun, Kadina voda . . ., logor naštaraik, na ap! Borije, doboši, talambasi! – Ama, otkud tako brzo izuči jezik kaurski i nji'ovu komandu, pobogu sinko? – čudi se pokojni Partenija. – Za svašto li te, veli, bog stvorio, milost ga bilo! Krenusmo se. Ja i Partenija naprijed, Belemez i Šošljaga za nam ko naši doglavnici i perjanici, pa onda soldati. Sviraju borije, udaraju talambasi, prelijeva se oružje i ođeća, a mi jezdimo lako i dikli, ko da smo na Kosovo pošli. Kad bismo na po puta, ja se malo naprijed i zabrkljači: – Deset soldata baganete na ap, pa naštaraik na ap oko Partenije, Belemeza i Šošljage! Za trenut oka sklopiše se soldati oko nji', a oni preblijediše , kao mrtvaci. – Čađo moje du'ovno, šta je to sad jope'?! – jauknu Par-;-'• tenija, a Belemez istrže 'andžarinu iza pripašaja da sve iskomada. – Az dur, Belemeze! Ne čini garaža brez nevolje! Ne boj se, oče moj sveti i braćo moja. Ne bojte se ništa, ja se malo šalim. – Ne šali se, sinko. Znam ja tvoju šalu. – Simeune! – vrisnu pomamno Belemez i iskolači oči kao katil. – Simeune, ne šali se, ako se ja počnem šaliti, biće mesa orlu i gavranu! Neće ti pomoći ni sveti Ilija, a kamoli ta golobrada, kaurska vuzlad. – Šala, Belemeze, šala! Na komandu se soldati ukloniše i vratiše u batalijun. Što se više približujemo logoru, Partenija i Šošljaga sve bljeđi i nemirniji, a Belemez se namrštio i zakrmio ko džin, pa ne vidi nikog na 'vom svijetu. Junačina je to i delija bio, pokoj mu duši! – uzdahnu Simeun. – Braćo! – ču se onaj iza kace koji se bijaše nešto ušutio. – Braćo, da popijemo po čašu rakije za spomen i pokoj duše pokojnog Belemeza, bog mu dao rajsko naselje! – Da popijemo! – viknuše svi kao jedno grlo.

– 'Vala vam, Srbi moji česni i pošteni, što se tako sjećate svoji' junaka koji braniše i zaklanjaše narod svoj od svakog zla i napasti – stade Simeun blagosiljati. – A i tebi Vala, sinko, što nas opomenu da ne zaboravimo svoj starinski, srpski običaj! – dodade i pogleda u mrak. – Toči, Mićane! – viknu onaj iz mraka. – Ama, šta je vama, ljudi, večeras?! – trže se Mićan zaprepašćeno. – Jeste li vi pri sebi? Je li to ikad bilo na Voj zemlji otkad je sunca da se pije za spomen i pokoj duše živom čovjeku?! – Šta živ? Ko živ, Mićane? – graknuše svi. – Živ Belemez. – Nek' si ti živ i zdrav, a Belemez je, pokoj mu duši, davno promijenio svijetom i o tiso bogu na istinu .. . – Ama, ljudi, živ je Belemez! Šta je vami večeras? Zar se nije neke godine čo'jek odselio u Lijevče pa ... – Pa zar se u Lijevču ne mere umrijeti? – pretrže ga neko iz mraka. – E, moj Mićane, žalostne te tvoje pameti! U što ti prođe tvoji' pedeset godina, jade moj i čemere? Ti se u imenu varaš. Ono je živ Bilmez, a ne Belemez. Drugo je Bilmez, a drugo jope' Belemez! – Jest, tako je! – povikaše u jedan glas svi i začuđeno pogledaše u mrak. – Neka tako bude – u nedoumici promrmlja Mićan teško kroza zube i poče točiti. – Ja, braćo, već vidim šta je. Ja ne žalim rakije, ali ćete ogriješiti dušu, jer je težak, pretežak grijek piti pokoj živom čo'jeku! – On je živ..., 'oću reći, mrtav, a da je i živ, tvoje, Mićane, nije popovati već tu rakiju peći i točiti! – izdera se onaj kao malo osorno iza kace. Kad se svi obrediše dva-tri puta čašom, spominjući i uzno-seći sva dobra i čestita djela junačkog Belemeza, Simei'n nekako tužno produži: Kad bismo nadomak logora pokojni Partenija sav zadrkta i strese se: – Čađo moje du'ovno, u'vati me studen i nekakva drkta-vica – jedva proštenja. – Imaš li ide kap rakije da se malo razgrijem? – Na moju dušu, nema, nemam ni kapi; a za kap dobre rakije ne bi evo sad žalio zlatan dukat dati.

Belemez se trže i namrgođeno, šuteći ko kamen stanac, izvadi iz bisaga plošku i pruži je brez i jedne riječi Parteniji. Tuj se obredismo jedno desetak puta, onako s nogu, i krenusmo. Belemez skamenjeno šuti i jednako drži desnu ruku na 'andžaru. Samo đekad sijevne očima i zašišti kroza zube. – Simeune, sine moj du'ovni, nešto nam je ljut Belemez – prišapta mi Partenija. – Gledaj, sinko, i razvedri ga, jer zlo će biti ako se razgoropadi. U putu jedva nekako razvedri' i razveseli' Belemeza, te skide ruku s 'andžara. U tom stigosmo i logoru. Soldati se, na komandu moju, razoružaše i smjestiše, a kapetan nas dočeka kod čadora sa stražom i odade nam po redu i starješinstvu čest. Sve mu kaza' šta je i kako je bilo. On se mlogo obradova. – Ovo je vojsci starješina i vojvoda – pruži' ruku, na Parteniju. – A ovo su mu doglavnici i perjanici. Kapetan se začudi: – To župnik! – veli. – Šta?! Šta, gospodine kapetane? – škripnu Belemez i istrže pomamno 'andžar. – Šta? Zar mi Šokci i mrcinjaši? Ovo je naš svještenik. Kakav župnik? – Molimo pokorno, molimo! – saginje se kapetan pred Belemezom. – Pusti me, Simeune, da ga sasiječem, – vrišti Belemez. – Neka, Belemeze! Nemoj, bratimim te! – Šta nemoj? Nije se 'vođe čestito ni vode napio, a odma' počo šokački i mrcinjaški brezobrazluk provoditi. Nas Turci turčiše pet stotina godina od Kosova belćim, pa nam ne mo-goše ništa učiniti, a on ... Vidim ja, gori Belemez i čvršći u svetoj, pravoslavnoj vjeri od samog mene. Bi mi to, nema vajde, drago i milo, te i ja učini' ršum na kapetana. – Polako, djeco moja, polako! – stade pokojni Partenija moliti nas i umirivati. – Tako se u nji' govori, to je po kaurski svještenik..., du'ovnik – protolkova, pa se okrenu kapetanu: – Gospodine kapetane, ja nijesam župnik već po pravoslavnoj, vostočnoj crkvi: iguman! Partenija Davidović Delić iguman od namastira Gomjenice. To je moja čest i zvanije.

– E, kad je tako – stiša se Belemez i izvuče iz bisaga plošku, te pruži kapetanu: – Dede, gospodine kapetane i carski većile! S dobrim ti i punom došao, a s boljom me i punijom ispratio. Ne zamjeri i oprosti. Tak'i je u nas običaj od starina. A svi smo Vođe, Vala bogu, jedni junaci, jedne vojvode i četovođe. Ako mi jedan drugom nećemo odati čest i pružiti poštenje*), ja ko će drugi? Dobro nas i baš pošteno dočeka i ugosti kapetan. Odma' naredi da se postavi večera i otvori bure vina. Počesmo večerati gospodsku, carsku večeru i pomalo uz jelo piti i šenlučiti. Za našu volju i veselje zapovijedi tobdžiji da top gruva i riče dok god mi večeramo i šenlučimo. Onda zabrkljači na logor, te se za trenut sav diže, natače baganete na puške i opkoli nas. Otkako je gavran pocrnio, tak'e česti i dočeka niko nije doživio pod ovim božjim kubetom! Već se ugrijasmo. Počeše zdravice. Prvi se diže kapetan i izgovori poštenu i riječnu besjedu, pa završi: "Premilostivi ćesarokralj čuvaće svakom obraz i poštenje, poštovaće sve vjere i zakone, potpomagaće crkve i namastire, a crkvenske poglavice držati u velikoj česti i milosti! Živio! I nazdravlje!" Od naše strane podiže se Šošljaga i izgovori još pošteniju i riječniju besjedu: "Silni, ćesarokraljski gerenale i vojvodo, (to sam mu ja prišapno.) 'Vala ti od neba do crne zemlje na tvome dočeku i čestvovanju! Da bog da se ti, dobri čo'ječe i medeno ljeto – Znači: čast, piće moje, dičio i ponosio svojom silom i moći ko Lokvari krađom, Dujakovci svađom, ko Pavići desetarima i Tatići kantarima; ko Gomjenica delijama i kaluđerima a Lusići popovima; ko Stričići pirom, a Dobrnja provom; ko Pervan udovicama a Melina curama; ko Kočića glavica visinom a Timar nizinom; ko Kola ploškama a Šljivno šljivama; ko Rekavice kasaplukom a Banja Luka gazdinskim lopovlukom i nevjernikom! Živio! I nazdravlje!" Kad smo se digli iza sopre, bilo F e uveliko unoćalo. Logor se smiri, top umuče, a mi uđosmo pod čador i nastavismo jop' piti i šenlučiti. Zora nas je cjelivala u vedra i nasmijana junačka lišća. Dok se mi umismo i bogu pomolismo, u tom stiže i momče što smo ga još, da rečemo, ko sinoć poslali rad' rakije. Doćera dva tovara i ardović bašice za kapetana. Nalismo nas četvorica ploške i jedan tovar dadosmo logoru na uveselenije. – Dede, gospodine kapetane i carski većile! – pruži Belemez odma' kapetanu svoju plošku. – Dede, da malo živnemo. Bog zna 'oćemo li se više ikad i viđeti. – Dede, gospodine kapetane i carska perjanico! Primi i od mene poštenje – dodade mu i Šošljaga plošku.

– Dede, gospodine kapetane i ćesarokralj ska diko, da se malo okrijepimo i razgalimo! – pruži mu i Partenija svoju plošku. – Dede, kapetanino moja i junačino stara, da mi razbijemo mamurluk, ko što rade i ostale delije i junaci – viknu' ja i spusti' preda nj i plošku i ardović. – Ako 'oćeš što slabije i blaže, drži se ovog! Ako ti srce želi što jače i junačnije, evo ardovića. Nazdravi mi i razveseli se, gerenalino moja, česna i poštena. Kapetan prima jedno po jedno poštenje, meće pokraj sebe i ko malo čudi se. Vidi se, neobično mu i nepoznat mu naš adet i običaj. – To mlogo! – veli i smijulji se. – Pa, da rečeš, gospodine kapetane i carske većile, nije ni malo! – dočeka Belemez. – Ne zamjeri, tak'i je u nas adet – dodade Šošljaga da mu protolkuje. Obredismo se jedanput rasom, obredismo se drugi put, obredismo se i po treći put. Svak' šuti, niti ko šta govori, ni roniori. Obredismo se i četvrti put, dok rakija planu uz obraze i eglen se otvori. Rakijo, rakijo, svađe li si od pomoći i koristi, drvo ti se tvoje posvetilo, da bog da! – Česarokraljska gerenalino i svijetla junačka, vojin-stvena glavešino! – digo' se ja i uze' čašu. – Daj mi izum i izvolenije da progovorim pod tvojim krabrim okriljem nekoliko besjeda... – Molimo pokorno, molimo! Svi se iznenadiše i začudiše. – Ćesarokraljska gerenalino i svijetla junačka, vojin-stvena glavešino! Dična je ovo i blagoslovena zemlja ko nijedna zemlja pod nebesnim svodom. Svima se njezinim drugama sa istoka sunce rađa, a evo njoj se 'oće sa zapada da rodi i da je toplo i ščedro ogrije, jer je ona uduvijek, odiskoni, bila u milosti kod Gospoda boga i kod božji' sveti ugodnika i bogonosni' otaca. Ćesarokraljska gerenalino i svijetlajunačka, vojinstvena glavešino, i braćo moja rođena, čudesna je to sudbina i udes našeg premilog otečestva koje već pet stotina godina cvili pod teškim nadžakom agarjanske paklene sile i zuluma! Čudesna je to sudbina, velim, ali bog premilostivi i sve sedam carevina tako su šćeli, pa je, evo, tako i bilo. Viknite svi: 'Vala im na nji'ovom premilostivom daru! – Vala im na nji'ovom premilostivom daru! – viknuše svi osim pokojnog Partenije, koga stostruke suze obliše, jer je on jedini razumio i u glavi svojoj rastreso moju nerazumljivu besjedu. – I mene suze obliše i zastade mi riječ u grlu – uzdahnu duboko Simeun i zastade u pričanju.

– Uli'de mu, Mićane, jednu! – jedva čujno šapnu onaj iz mraka, bez iskre zajedljivosti. – Da nije šale – nastavi Simeun meko i blago -, .da nije šale, eglena i ove blagoslovljene, što se kaže, mučenice, vjerujte mi, djeco moja, da bi pola svijeta u našem nesretnom otečestvu od grkog jada i čemera poluđelo i sišlo s uma. Djeco moja i braćo moja, vi ne znate onog, starinskog vremena: puška mi, puška ti! Vi ne znate onog deli'skog šenluka i veselja. Znam ja, vi trpite i mislite, i sve se vami čini da je ovo Vako oduvijek bilo. Ali nas, stare i iznemogle, nagoni na suze nemilo i grko tugovanje za starim vaktom i zemanom. To starinsko vrijeme našim slabim i ojađenim dušama miriše ko uveli bosiljak i sveto miro. Nami na 'vom griješnom svijetu ništa ne ostaje do prevječna žalost i tugovanje za minulim vremenom. .. Meni uvijek srce zadrkće i misli nekud daleko, daleko odlete kad se sjetim šta sam nekad bio, a šta sam danas dočekao. Ali šta ću, tako je, valjda suđeno! – uzdahnu opet Simeun i produži: Mlogo se oni, kapetan, Belemez i Šošljaga začudiše našim žalobitnim suzama. – Molimo pokorno, što to jest?! – pita kapetan, a jezik mu se već potkratio. – Gospodine kapetane, novome carstvu svak' se živi obradovao u 'voj zemlji, a samo nas dvojica plačemo pod starost svoju. A zašto, da rečemo? Jer je osirotila i postradala Nema-njića sveta zadužbina koju nam naši stari ostaviše i zavještaše u amanet i na čuvanje – dočeka' ja kapetana i tako u nekoliko zabaci trag našoj žalosti i sjeti' ga na naš jučerašnji razgovor. – Govori ima li joj pomoći?! – zabrsla kapetan. – Ima, ima, silni gerenale! – viknu Partenija, a ja mu zašećerenu čašu bašice pružih: – Ko što je ova čaša u tvojoj ruci, tako je spas i pomoć za tu postradalu, božju obitelj u tvojoj vojinstvenoj sili i moći. – Šta ćete, braćo, da vam učinim? Govorite, sve ću vam učiniti. – Buruntiju! Buruntiju carsku daj, da se smijemo dignuti po narodu u pisaniju ... Mi smo jedini školnici i učevni ljudi; mi 'oćemo da idemo po redu i zakonu. – Govorite, govorite, sve ću vam dati. – Buruntiju, buruntiju daj nam! ; – Sve ću vam dati. Govorite! – skoči kapetan.

– Ama, govore ljudi! Zar ne čuješ, bog te ubio! – Ijutnu se Belemez i pogleda ga krvavo. – Buruntiju carsku 'oćemo. – Buruntiju? – Što je buruntiju! – Buruntija .. . pasoš, carska dozvola. – Dobijete, sve dobijete. – Toči rakiju i šećeri, dok se nije popišmanio – šapnu' ja Šošljagi. Na sreću i spasenije ove svete ćabe, kapetan se ne popiš-mani, već nam za trenut oka napisa i izdade buruntiju – ima u njoj u dužinu dva aršina i u širinu dva – i udari na nju sedam debeli' carski' pečata, ko belćim: za sve sedam carevina. – Gospodine kapetane, da neće biti mlogo ovi' pečata? Mi nećemo nikud nadaleko, mi ćemo se držati našeg senta – stade zavrzivati Belemez ko kakva budala. – Neka, Belemeze! Ne upleći se, kad... Na noge, braćo, da se ide! Ti ćeš, Belemeze i Šošljaga, vas ćete dvojica uzjati konje i naprijed nositi izmeđ' sebe otvorenu carsku buruntiju, a ja ćemo i Partenija za vami – naređujem ja. – Tak'i je red da carska buruntija ide naprijed. Treba joj odati čest. – Šta?! – razdera se Belemez. – Zar da ja nosim šokačku... Dok je god ne osvještate, blagoslovite i vodicom ne poškropite, ja se neću ni malim prstom dotaknuti, pa da bi' sad znao da ću glavu izgubiti! – Polako, Belemeze! Šuti, ne viči toliko, čuće kapetan – ušutkuje ga pokojni Partenija. – O da čvornovita i vrletna čo'jeka, bože moj milostivi! – vajka se Šošljaga i drži buruntiju. – 'Ajde, bolan Belemeze! – A-ja! Ovaj ne ide dok od Ivanke ne postane Jovanka, pa da će sad lemeši početi s neba padati. Zar da ja mrcinim svoje čiste 'rišćanske ruke sa šokačkim ... – škripnu Belemez, zubma i sijevnu bijesno očima. – Nikad! – Šta ćemo sad, Simeune, pobogu sinko? Bi li to moglo biti kako drukčije? Na priliku, da sam Šošljaga nosi buruntiju naprijed, a? ... – Ne boj se, oče moj sveti. Mi ćemo nju osvještati i poškropiti vodicom. – Ne, sinko, ako za boga znaš! Ne smijemo od kapetana, jer bi mu se zamjerili, a čo'jek ... – Ništa se ti ne boj. Mi ćemo nju osvještati a kapetanu . ćemo, ako uspita, kazati da je molepstvije za česarokralja ...

– Ama, šta ti još neće pasti na um, pobogu brate! – razveseli se Partenija i zagrli me od velike radosti. Tako i učinismo, te se sve lijepo i u redu svrši. Kapetan izdade komandu i naredbu na logor, te se soldati urediše s obje strane kuda ćemo mi proći s buruntijom. Pođosmo. Naprijed Belemez i Šošljaga s buruntijom, pa onda ja i Partenija, a za nami momak s tovarom rakije. Kad bismo nasred puta, razdera se top, zapraštaše preko nas unakrst puške, a graja i galama da prolomi nebesa: "Živili naši mili gosti i sretan im put!" Tako nas je kapetan junački i dično ispratio s carskom buruntijom. Nema vajde kriti, dobar je i pošten čo'jek bio, ne valeći mu vjere ni zakona. – Dobro moje i pametno čađo, kome ćemo na konak pasti? – upita me pokojni Partenija kad iziđosmo na Klisinu. – Popu Đurđu na Manjaču. Kako je reko', tako je i bilo. Zamakosmo kod popa Đurđa, i tuj zakonačismo. Lijepo nas i pošteno dočeka. Isprva se malo uplaši, al' kad vide carsku buruntiju i kad je malo prouči, a malo preskoči, osokoli se. – Dobro je, braćo, mlogo dobro što imate carsku buruntiju, jer jednako, i ovdan i ovnoć, krstare soldačke patrole kroza sela. Boje se eškije i Turaka da ne bi oklen krijući udarili. Baš mi je, veli, drago što imate carsku opravu i sigu-raciju, a još mi je, kaže, draže što je Sirneun na se udario taku ođeću... Šjutradan sazva pop Đurađ starješine iz cijele svoje paro-kije. Ljudi se skupiše. Ja odma' naredi' da se izvalja mješina rakije među nji' i da se otpočne razgovor i eglen. Obrediše se jedanput, svak šuti; obrediše se i drugi put, niko se ne čuje, samo se ko osjeća neki nemir i žamor među parokijanima. Kad se obrediše i po treći put, istače se Janko Delić, prvi i najzgodniji parokijanin, i danas je živ: – Braćo, ono je, bolan, naša ćaba, pa bi joj trebalo pomoći. – Utoč'-de mu, dijete, još jedan polić – prišapnu' ja momčetu. – Jest, braćo! – viknu još jače Janko kad primi i izvrnu polić. – Onaj namastir, ono je ko jedno naše utočište..., ono je ko jedna naša dika i ponos, da se dičimo i ponosimo njime među drugim vjerama i zakonima . ..

– Tako je, Janko, tako! – povika Vuk Radanović. – Ja od svoje strane, a za zdravlje svoje čeljadi i sermije pišem, evo danas pred bogom i pred Ijudma, ovna trećaka u sveti namastir. Neka vam je na korist, sveti oči naši du'ovni, a meni, mojoj čeljadi i sermiji na zdravlje i spasenije! .. . – 'Vala ti, stara i česna kućo Radanovića! Dodaj-de, dijete, ovaj polić našoj mrkoj Vučini. – Ja od svoje strane, a za zdravlje svoga doma i tora, pišem u sveti namastir ovna četvrtaka, ovcu s janjetom, runo vune i tovar šenice. Neka varn je na korist, oči naši du'ovni, a meni, mom domu i toru na zdravlje i spasenije! – viknu Janko Delić i pogleda po ljudima. – Pišite, braćo, što ko more i od srca želi! Sevap je, jer je ono što 'no nekakav govorio, naša dika i ponos. – 'Vala ti, stari i berićetni dome, čuveni' i svađe prepoznati Delića! Nek' te bog blagoslovi zdravljem i svakim berićetom. Nastade žamor, sve veći i jači. Otpoče pisanija: neko ovna, neko ovcu s janjetom, neko jalovicu, neko sliježe, neko jagnje. Toga dana upisasmo i ukupismo stotinu što mali' što velik' glava, pa se krenusmo popu Vukosavu u Banjicu. I tuj nas bog obradova sa osamdeset glava, te odma' prijeđemo iz Banjice u Sokolovo popu Steviši. Tuj, gotovo, ponajbolje prođosmo, jer poćerasmo sa pitomog Sokolova sto pedeset i tri glave.. . I tako od popa do popa, iz pokrajine u pokrajinu – po svoj Krajini. Za dva mjeseca i dvije neđelje naćerasmo na 'iljadu glava. – Dosta je! – viknu' ja kad izbrojismo sermiju na Bjelaj-skom polju. – Neka vam je srećno i berićetno. Vraćajmo se svetom namastiru. – I mi se vratismo – završi Simeun i podiže ponovo glavu: – Svakom ću onom oči njegove iskopati koji od danas rekne koju grku i zlobnu riječ protiv rakije! – Junačino naša! – ču se onaj iza kace. – Neka ti je prosto i od boga i od ljudi, da je kablom piješ kad si je tako deli'ski i junački branio i odbranio! Toči, Mićane!

SUDANIJA

Najedanput se nenadno otvoriše vrata i u ćeliju moju uletje pucer Košta, sav zadihan i usplahiren: – Gospodine, gospodine! – Šta je? – trgoh se ja misleći da se nešto dogodilo. – U onoj velikoj sobi, broj 26, sad će se držati sudanija.. Kerker* je otišo na raport. .. – Bježi, boga ti, Košta! – Ijutnuh se, jer mi bijaše krivo što me je trgao iz misli. – Šta je to sudanija? Kakva sudanija u Crnoj kući? – dodadoh blaže. – O da vidiš samo: to je za no viče! – ubrzao Košta zvjer-njajući na sve strane po ćeliji ne bi li gdjegod ugledao koji opušak. – To je jedna krasota i ljepota viditi. Svejedno ko pravi sud; 'apsenici tuže, 'apsenici brane, 'apsenici svjedoče, 'apsenici sude. Ako to nije za novice i ovamo, pomozi mi reći, za pjesnarice, onda ne znam šta je. Košta umuče jer se ču zveket lanaca i prigušeno šaptanje. Neko je šaptao kroz rupicu na vratima do moje ćelije, i šapat je potmulo odjekivao kroz dugi, kameni hodnik. – Čuješ, Marko! – doziva neko. – U ovoj sobi uprijeko od tvoje ćelije biće sudanija. Sudiće gotovo sami Knežopoljci. Oni su to i izumjeli, i vješti su ko kakvi suci i advokati. Raspravu će, vele, voditi Ignjatija Vrebac. Zovu ga savjetnik Vrebac. * Kerkeremajstor: tamničar " – Pa kome će to oni suditi? – prekidoh Kostu smiješeći se. :' – Sudiće onom Ćiri što ima dva imena i dva prezimena. Pod istragom je za jedno jagnje i za dvije kačice sira. – A ko će još biti u sudaniji osim Ignjatije Vrepca. – Biće sve sama osveta trojica... Srbovi, osim Omeše Mustića – veli ponosito Košta. – Srbovi ti se u svačem razumiju, i svačem oni znaju verak, i 'vođe su svađe na prvom mjestu. Ja se osmjehnuh, on me pogleda malo ukoso, pa nastavi: – U istrazi su puceri Srbovi, u osudi isto Srbovi. Po sobama su komandanti Srbovi, Turci neće ništa da budu. Oni mrze sve što je kaursko. More biti da mi više mrzimo, ali se svega primamo – lakše je 'odati i nešto raditi nego čamiti u ćeliji. Katolici su tunjavi i spleteni, pa i' ne meću ni za što. Oni se samo mole bogu... Ima u mene jedan u sobi za krađu – pokro crkvu – pa samo što čata nekakve zdrave Marije!

Ćutljiv je, ne govori ništa i ne priča ništa. Uzdiše samo i misli na osudu. Mi Srbovi jok! Teško je i nami, ali se otimamo i branimo šalom i eglenom ... – Dosta, Košta! – rekoh ja i iziđosmo na hodnik, na kome se osjećaše življe kretanje, dozivanje i žamor, nego obično. Zavirih u sobu broj 26. Nasred sobe već bijaše stavljen dugačak sto, sa koga 'apsenici zajednički jedu. Zastrt je čar-šavom. Na stolu su dvije prazne kante za vodu i jedna krpa u obliku janjeće kože; bez sumnje corpus delicti: dvije kačice i janjeća kožica! Pred stolom je podugačka klupa, na kojoj već skrušeno sjedi optuženik Ciko, pravo Čiro Trubajić, zvani Kuljić, pristar čovječuljak, blijed i ispijen, šiljasta nosa i svijetlih očiju. Gleda plašljivo i stidljivo preda se. Samo katkad, krijući, podigne lukave žmirkave oči i pogleda po sobi, češući se iza uva. Vidi se na njemu da se "dogoni" i priprema kako će se ponašati kad ga jednog dana pozovu pred pravi sud. Iza optuženika Cike, pravo Ćire Trubajića, zvanog Kuljića, stoji pod puškom, pod pravom puškom i bajonetom, jedan 'apsenik u kapi, propisno i zvanično. Pušku je digao jedan Knežopoljac iz vojničke stražarnice s donjeg boja, kad je razvodnik straže u ranu zoru, poslije inspekcije, tvrdo zaspao. Oštro i ukočeno stojao je "soldat", ne mičući se i ne gledajući ni na jednu stranu. Njegovo propisno i ukočeno držanje najviše je opominjalo 'apsenike na pravi sud, a puška i bajo-neta naglašavale su vidnu vezu između "uzvišene" pravde i grube sile. Iza dugačkog je stola, prema optuženičkoj klupi, pet stolica: jedna će biti za predsjednika sudanije, dvije za suce i dvije za prisjednike, ljude iz naroda. Do njihovih je stolica mala klupica za stočicem za pero vođu, a do te je klupice sto i stolica za branitelja; desno prema branitelju uređeno je mjesto za "državnog". Puna je soba 'apsenika. Na sve strane u gomilicama vodi se i diže se živ razgovor i prepiranje. Padaju šale i dosjetke. – Krabri se, Ciko, i brani se pametnijem besjedama! Plač i jauk ne pomaže ništa na sudu. Klin se klinom izbija, a besjeda besjedom... – Ne priznaji ništa, nego se odupri na sve četiri noge pa odbijaj ..., ne daj na se! – Rđavo mu je nekako sastavljena sjednica i sudanija, da je bog ubije! Mnogo će mu drmnuti. – Teško onom kome sudi savjetnik Ignjatija Vrebac, to toliko samo mogu da kažem. – Ako mu što ne ugarjeti Omeša Mustić, ja ne znam ko će drugi... Neko povika:

– Eto i'! U sobi nastade grobna tišina, a optuženi nesvjesno zadrhta i problijeđe kao krpa u obrazima. Siromah! Počeše se kaobajagi iz raznih kancelarija skupljati i dostojanstveno ulaziti u sudnicu kao pravi suci. Prvi uđe savjetnik Ignjatija Vrebac, ozbiljan, namrgođen, malo pognut, gleda preda se i nosi golem denjak spisa. Svi skočiše na noge. Iza predsjednika sudanije uđe brzim korakom i sjede na svoje mjesto branitelj, mlado momče Knežopoljče živa pogleda. Pod pazuhom nosi čitav naramak knjiga i spisa. Zabrinut je mnogo. Šuti i nešto piše prevrćući neprestano silne hartije pred sobom. Samo katkad baci na optuženika pogled, pun zabrinutosti i sažaljenja. Iza branitelja uđoše ljudi iz naroda, prisjednici Omeša Mustić i Knežopoljac Luka Pramasunac s perovođom. Sva trojica se kao plašljivo spustiše na svoja mjesta. Samo oko debelih usana Omeše Mustića zaigrava upola prigušen osmje-jak. Za njima s.tupiše u sudnicu oba suca votanta, i, raskošno se razmećući svojom "uredovnom" slobodom, okretnošću i spretnošću, sjedoše nadesno od predsjednika. Pokazuju se bezbrižni i ravnodušni prema svemu: optuženika i ne pogledaše! Već se sad na njima vidi da neće mnogo pitati, niti će se odviše upletati u raspravu. – Mogli bi već i početi sudaniju, ama eto nema još "državnog"! – reče suvo, ozbiljno i sa malo prikrivenom zlovoljom predsjednik rasprave, sudski savjetnik Vrebac. Naposljetku zaglavi vrata i "državni", okošta i plećata ljudina, srednjih godina i krupnih gra'orastih očiju. "Državni" je dvadeset i devet puta dosad bio pod istragom, a "sve na pravdi boga i za četiri vola"! I svaki se je put "oteo", pa i sad tvrdo vjeruje u svoju staru sreću. I on je Knežopoljac, i ime mu je Gligorije Zlojutro. – 'Brojutro! – šapnu neko pokrupno iz jednog ćoška, kad se "državni" pojavi na vratima. – INekom je i zlo jutro! – dočeka drugi, i silan se smijeh i graja diže u sudnici. – Mir! – oštro i zvanično viknu predsjednik sudanije, i, kad se graja smiri, reče još zvamcnije: z.a rasprave, ovo što sad činite, neću ni po Koje Diago trpiti. To poštovanoj puuci unaprijed kažem da se zna na carskoj sjednici i sudaniji vla-aati po redu i zakonu. Sa carskijem zakonom u ruci, koji je pun i prepun Ijutije' i bijesnije' paiigrapa, nadam se i zbilja uvjeren sam da ću ovđe moći postaviti mir i red... S obzirom, dapače i s pogledom na paligrap 112, 113. i 114. – a ove paligrape podupire paligrap 218. toćka a, toćka b, i toćka c kažnjenog zakona – izbaciću van svako ono lice i dapače svaku onu osobu koja bude smetala carsku raspravu...

– Ćaća li ga njegov knežopoljski, kako kiti i veze! – ču se opet prigušen smijeh i šaptanje. – Na moju dušu, ko pravi sudac! Vide li samo koliko onije' paligrapa ima? – Ama ostavi ti paligrape! Meni je čudno samo kako on zna onako vješto na švapski zanositi... Samo ne znam šta mu je ono pulici... – To je ko svijet..., narod što sluša raspravu i sudaniju. – Molim gospodina "državnog" da sjede na svoje mjesto – reče predsjednik, pa i sam sjede. "Državni", sjedajući l juti to i osorno baci preda se na sto jednu knjigu – na svu priliku "kažnjeni zakonik" – i pogleda optuženika pogledom punim neizmjerne mržnje, zlobe i pakosti. Taj razbojnički pogled zbuni optuženika, i on upola skoro ozbiljno viknu: – Što me tako strašno gledaš, ako boga jedinog znaš! Ako me tako bude gledo onaj pravi, od mene nema ništa..., ja sam već sad pečen i varen. Sudski podvornik metnu na dugački sto pred predsjednika sudanije krst, načinjen od drveta, i dvije šipke u obliku svijeća. Pokraj njih spusti i knjigu, ćitab, na kojoj će se muslimani zaklinjati. U sudnici zavlada dubok, svečan mir, pun uzdrhtalog očekivanja, i predsjednik, bacivši zvanično pogled na sve strane, oglasi otegnutim glasom: – Sudanija počinje! Iza predsjednikovih suvih riječi: sudanija počinje, u kojima je treperila nemila i ledena zvaničnost, optuženik se još jače uznemiri, skoči nesvjesno s klupe, priđe bliže stolu i zausti da nešto rekne, ali mu riječ zastade u grlu. Predsjednik sudanije, okorjeli sudski savjetnik Ignjatija Vrebac, sav blažen i pun zadovoljstva s uspjehom svoga zva-ničnog držanja i ponašanja, promijeni glas i meko, blago, očinski reče optuženiku: – Ciko sinko, vidim da si se mlogo nešto ustrašio iako ovo nije pravi sud i prava carska sudanija. Kad je tako sad vođe, kako li ćeš se istom jadno i kukavno braniti kad te onamo pozovu! Vidim, sinko, da u tebi nema mnogo krabre knežopoljske krvi, i to mi je žao u jednu ruku, a u drugu mi je ruku drago što ti zamišljaš da je ovo pravi sud – to ja i 'ocu!... Ako ko misli da se mi 'vođe igramo sudanije ko kakva djeca, neka to odma' izvadi iz glave. Mi se 'vođe pripremamo i dogonimo kako ćemo se braniti kad iziđemo pred pravi

sud. Ciko sinko i druga na pravdi boga zarobljena braćo moja, tako je danas vrijeme! Brez nauke, brez raznije' mari-veta, priskočica i, da rečemo, doskočica ne mereš danas nikud maknuti. Mi smo to u Knežopolju odavno viđeli, pa se u nas po selima drže sjednice i sudanije, i ovome kaurskom sudu najteže je osuditi Knežopoljca. Sad poslušaj, sinko Ciko: ovo na desnoj strani, to ti je najveći i najcrnji dušmanin, – to je "državni"! On 'vata sve zle besjede tvoje, i raduje se nesreći tvojoj. Ono tamo, na lijevoj strani, to ti je branitelj, on ti je prijatelj, i krvi bi ti svoje utočio dok sjedi na onom mjestu. On 'vata sve tvoje dobre besjede. A ja sam, ko na premjer, prešjednik, ja 'vatam i dobre i rđave besjede. Ovi na desnoj strani od mene, to su carski suci, ljudi od paligrapa i nauke, a ovi božjaci, na lijevoj strani, to su: 'Ajd, Alija, nek' je više vojske! – Molim, molim! – viknuše oba prisjednika. – To je uvreda! Zar je to ravnopravnost! – uzvikuje kao bajagi razljućeno prvi prisjednik, Omeša Mustić. – Neka, Omeša! Ne muti, ne ciganči! – Molim, ja sam muslimanac, ja nisam Ciganin. Otac mi je bio Ciganin. – Neka, boga ti, Omeša, ne pometaj! – reče predsjednik sudanije blago, pa nastavi: – Ciko sinko, kad uđeš u sud, nemoj se ništa bojati, i ono su ljudi. Oni se tobože prave da su samo suci, i ništa više, a to je, sinko, jedna golema laž. Cojek ostaje uvijek čojek, to dobro upanti!... – Ama, što se oni onako na sjednici prave ko sveci? Sve ti je to mirno i pobožno ko u crkvi? Zašto to? – To ti je, sinko Ciko, zato, ako počem nijesi znao, da ti lakše drmnu što više mjeseci ili godina teške tamnice, kuće im neobične, a da ti u onoj pobožnosti i svetiteljstvu i ne osjetiš da to dolazi od ljudi već od boga i pravde božje!... Kad sam bio neke godine na radu u Oldenburgu, reče mi jedan Prajs: "Pretvaranju ljudskom mjere nema! Sve ti je, veli, na svijetu laž, petljanje i pretvaranje". To, kaže piše u knjizi jednog nii'-ovog velikog i kabastog učevnjaka. Maloprije sam ti reko da ti je onaj, na lijevoj strani, branitelj, i da bi ti krvi utočio dok sjedi na onom mjestu đe je sad. A kad bi' ga ja, počem, prebacio na desnu stranu, tebi bi pamet stala šta bi od toga čojeka bilo, kako bi počeo ljuto goniti i optuživati! Zar to nije pretvaranje?... Nego, sinko Ciko, kad dopaneš nesreće na pravdi boga, a svi smo mi vođe na pravdi boga ... – Jesmo, vala, svi! – graknuše svikolici u jedan glas. – Ja bi' ga u zlato okovo koji bi mi vođe reko da je kriv. – Ne moremo, brate Ignjatija, kazati da smo krivi kad ni jesmo!

– Znam, braćo, znam. I ne treba da kažete. Ne treba da griješite duše, a ne bi trebalo ni tijelo zaboraviti, jer je duša u tijelu, a ne tijelo u duši. Nego, sinko Ciko, kad dopa'neš nesreće i iziđeš pred sud, brani se dobro i uzdaj se u svoju pamet ako je imaš. Ne priznaj nikad, sve zle besjede pobiiaj dobrim besjedama. Najviše pazi što svjedoci govore. Ako rđavo što govore, viči samo: "Molim boga i slavnog suda, to nije istina, to je samo jedna bijeda i musaveđa!" Kad najveću laž govoriš, pretvori se i ugodi tako da ti besjede istinito od srca teku, da ti iz očiju, iz čela, iz grla i iz sviju tvojije' riječi bije istina i samo, što 'no vele, istina!... A sad još samo nekoliko besjeda da vam kažem, pa ćemo početi sudaniju: da bi nam sudanija bila prava carska sudanija i rasprava – okrenu se predsjednik prema "državnom" – ti Zlojutro, brkljači i dobro zanosi na švapski! Ubacuj što više moreš nji'ovije riječi u svoj govor, ko na priliku: dapače, s pogledom, s obzirom, akoprem, daklen, dotično. Nek' ti Ciko bude i muško i žensko kad govoriš. Miješaj jedno s drugim. Ako ti malo eglen bude i nerazumljiv, to nije ništa – to je dapače istom onda dobro! Ljuto optužuj i nasrći na optuženika, udri ga sa sviju strana i zaspi ga u paligrape, da se „ispod nji' ne vidi!... A ti, dijete, – okrenu se branitelju – ubacuj i ti po koju nji'ovu besjedu, ali malo manje od "državnog", i brani optuženika ko brata što bi branio!... I ja ću svakako zanositi: kako i koliko, to ja već znam. Ti se, Ciko, brani prosto, onako seljački, ali dobro pazi na besjede ... A vi, carski suci i prišjednici, upitajte i vi pokoju riječ. Javite se da ste živi i nemojte drijemati. Ali, doduše, da nam sjednica ljepše izgleda, morate malo i zadrijemati, pa ću vas ja opomenuti kad to zatreba ... Najednom nenadno promijeni predsjednik sudanije glas i držanje, i svečano, pogledavši na sve strane, krupno viknu: – U ime boga velikoga, cara čestitoga, carskog zakona i silnije carskije paligrapa, sudanija počinje! Onda odmjereno s jednom svetiteljskom mirnoćom privuče preda se golem denjak spisa, obori blago zemlji oči, i, zanoseći malo u govoru, tihano i ubrzano promrmlja, više kao za se: – Danas hoće se voditi glavna carska rasprava i sudanija uporabom paligrapa 264, toćka a i b kažnjenoga zakonika proti Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kul-jić... No, kako se zovete? – Molim boga i slavnog suda, i današnju glavnu carsku raspravu, ja se zovem Ćiro Trubajić – odgovori optuženik malo uznemirenim glasom. Predsjednik, nemarno preturajući spise i, kaobajagi tražeći nešto, reče i ne gledajući optuženika: – No, što to jest? Vi se, dakle i akoprem, ne zovete Ciko, pravo Ciro Trubajić zvani Kul-jić, Da mi nećemo povaliti i osuditi pravednog čovjeka? ... No, kako vam jest ime?

– Molim boga i današnju carsku raspravu, meni je samo ' ime Cirilo Trubajić. – No, gospodin državni: ili vi tužite Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kul-jić, ili tužite Cirilo Trubajić? Kažite tuđe nama svoje razloge!... – Slavno sudišće! – viknu gromovito "državni" skačući žustro sa stolice, i pošto po svoj sudnici zaokoli svojim strahovitim i krvničkim pogledom, zlobno ga zaustavi na optuženiku, pa viknu još jače i silnije: – Slavno sudište i veleučeni gospodine predsjednice, pred vama tuđe jest jedna položara, jedan prevarant, jedan vucibatina i verdekter, te napokon jedan upisni i opasni tat, ili, po bosanski, hajduk. To jest jedna ovde danas opasna osoba po 'dotično vlasništvo, i on jest uće-ral u strah i trepet po svoj onoj okolici. On imal dva ime i dva prezime, jer to njemu dobro, mlogo dobro jest... da se od carskije' oružnika lakše krije i pretvara: kako mu kad bude zatrebalo. Da rečemo ovo: nekom jest ukradeno janje i dotićnik kaže da ga je ukral Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kul-jić. Dođu njemu carski oružnici, a on veli: "E, baš je lopov taj nesrećni Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kul-jić. Ja sam, znate, gospodo đendari – tako se po bosanski veli carskim oružnicima – ja sam, znate, Cirilo Trubajić". – Dogodi se opet da svijet rekne da je nešto Cirilo Trubajić ućinil šal amao-o! – reče "državni" i turnu ruku u džep da pokaže kako se krade i sakriva – a on veli: "E, baš je lopov taj prokleti Cirilo Trubajić! Sta je to opet ukro? Ja sam, znate, Ciko, pravo Čiro Trubajić, zvani Kul-jić." I tako, nikad kraja!... Zato i s pogledom na to prilazem slavnom ovom sudišću da se ovaj opasni tat i prevarant s obzirom na to što hoće u bludnju zavesti slavni sud, kazni po paligrapu 315, stavka druga kažnjenog zakona! – završi "državni" i Ijutito tresnu jednom knjigom o sto. – Nema vajde, braćo, gadno i Zlojutro goni i nasrće! – ču se jedan iz gomile sa dna sudnice. – Ćaća li i' nji'ov knežopoljski, kako li ti je svaki oštar na jeziku ..., ko i sablja! – reče neko, i graja se diže. – Mir! – viknu predsjednik i okrenu se prema optuženiku i branitelju: – No, šta budete rekli na ove besjede gospodina državnog? Branitelj ustade, odbaci nekakvu 'artijicu na stranu, nakaš-Ija se i poče mirnim i odmjerenim glasom: – Slavna sudanijo! Visokoslavni i dapače veleučeni gospodine prešjedniče! Učeni i pravedni carski suci, i vi, dobri i čestiti ljudi iz naroda! Srce mi se moje cijepalo kad su vođe pred nami maločas padale silne pogrde i rujne besjede na ovu – pruži ruku na optuženika – na ovu samu dobrotu od čovjeka, na ovu plemenitu i čestitu dušu, koju je zao udes i nekakva crna pometnja bacila na optuženičku klupu. S pozivom i uporabom 217. paligrapa kažnjenog zakonika, ja odbijam, najljuće odbijam sve te pogrdne besjede! – viknu jače branitelj uzdrhtalim glasom, sijevajući Ijutito očima na "državnog", koji se zlobno i zajedljivo

osmjehivao. Odbijani sve to – još jednom kažem! – i molim slavni sud da, s obzirom na paligrap 318, točka e, riješi da se današnja glavna rasprava i sudanija odgodi i da se još jednom, putem ureda i dotični je' vlasti, iz vidi i dapače utvrdi da li je ovo na optuženičkoj klupi poznati i opasni tat Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kuljić, ili je ovo čestiti muž Cirilo Trubajić. S pogledom na sve rečeno, ja predajem slavnoj današnjoj sudaniji svoj prijedlog i molim da se vijeća. – Sudaniji su danas predana dva prijedloga: jedan od strane gospodina državnog da se optuženik, s obzirom na paligrap 315, stavka druga kažnjenog zakonika, što hoće zavesti sud u bludnju, kazni, a drugi od strane slavne odbrane da se današnja carska sjednica i glavna rasprava odgodi i da se još jednom, putem ureda i dotičnije' vlasti, izvidi i dapače utvrdi da li jest ovo na optuženičkoj klupi poznati i opasni tat – po bosenski, hajduk – Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kul-jić, ili jest ovo plemeniti i čestiti muž Cirilo Trubajić. To su, gospodo, vaši prijelozi, pak će sud odstupiti i vijećati – završi predsjednik sudanije s jezivom, zvaničnom mirnoćom, i ustade, a za njim se šuteći digoše ostali suci s perovo-đom, priđoše jednom stočiću uvrh sudnice, kraj prozora, i počeše vijećati. Kad se iskupiše oko stočića, hladno i dostojanstveno progovori predsjednik sudanije: – Molim gospodina perovođu da vođe nami, na temelju 321. paligrapa, pročita iz protokura dotične prijeloge odnosno gospodina državnog i odnosno slavne odbrane, a gospodu suce i prišjednike molim da dobro poćute i onda s pogledom na to da vijećaju... Perovođa, sav radostan što r on već jednom počinje da "sudi", stade vesto iz zapisnika tobože čitati i nabrajati zbrda--zdola bez glave i repa, sasvim nejasno i nerazumljivo. – O Krstane, pobogu brate, to si ti nešto kabasto zadro! Po kome li je to paligrapu? – dočeka drugi prisjednik Luka Pramasunac. – To ti je, brate Krstane, odveć učeno! – viknu prvi prisjednik Omeša Mustić. – Postidićeš nam gospodina preš-jednika svojom naukom! Među slušaocima koji se bijahu zbili, na zapovijed gospodina predsjednika, u dnu sudnice, osu se silan smijeh. Savjetnik Vrebac silno se uzruja, ali se svlada pa više kao za se zlovoljno promrmlja: – Da! Naša visokoista vlada zida žandar'ske kasarne, a sud ostavlja da se pati i devera s ovom jednom udžericom i za suđenje i za vijećanje! – Tako je! – potvrđuje prvi sudac.

– Nami bi vođe trebale dvije sobe: jedna za suđenje a jedna za vijećanje! – dočeka drugi sudac, pa se okrenu drugom prisjeđniku: – Šta ti veliš, Luka? – Boga mi, gospođini moji, ja ne velim ništa! Lahko je vami tako eglendisati: vi ste vladini, a vlada vaša! Take krupne besjede, ako 'oćete, meni ko jednom, rečemo kaz'ti, tešaku i ne priliči govoriti o velikoj i visokoj vladi... – Tvoje su, Pramasunče, besjede na svom mjestu! – reče predsjednik sudanije, s puno iskrenog odobravanja i ozbiljnosti, i okrenu se prema slušaocima, pa nastavi vrlo blago: – Braćo, u ime nužde – jer nemamo dviju soba – a ne u ime zakona, molim vas da budete mirni. Okrenite se svi tamo prema sjeveru da nas ne vidite i začepite uši da nas ne čujete kad budemo vijećali... Gospodina državnog, gospodina branitelja i optuženika umoljavam s pogledom na sve okolnosti i prilike da pod svaku cijenu iziđu napolje, koje će im ova slavna sudanija biti zakvalna, i koje ne bi valjalo da oni što čuju, pa da poslije pobijaju .. . – A mogli bi' nam, gospodo, – prekide predsjednika Omeša Mustić – i jednu veliku ljubav učiniti, na koje vas nijedan carski paligrap ne sili... Mogli bi', to jest ujedno, i pripaziti da ne bi oklen iznenada banuo kerkermajstor ili ključar Nikolica ... – Dobar je naš Nikolica! – graknuše svi 'apsenici u jedan \ glas, gotovi da se tuku s Omešom. – Nikolice se ne treba bojati. Neka oni pripaze na onog krepalog Jovu! – Dobri su oni svi – veli bolno Omeša Mustić -, ali meni silni postovi, dunkeli i tvrdi kreveti srce moje otrgoše! Kad "državni", branitelj i optuženik iziđoše napolje, a 'apsenici se okrenuše prema sjeveru i začepiše uši, pogleda predsjednik natmureno u perovođu i reče oštro: – Ti, dijete, nisi ni za što! Mislio sam priložiti na visoko-istu vladu da ti se od prvotf svibnja povisi ajluk, a sad vidim da sam krivo mislio. Čovjek se uči dok je živ, vele blentavi Bošnjaci, a ova im besjeda i nije blentava ... – Pa to i nije nji'ova bešieda! – dočeka prvi sudac. – To je naša ... ustrijska besjeda! – Jest, jest, tako je! – potvrđuje drugi sudac. – To je naša .. . ustrijska besjeda, pa su je oni sami pobošnjačili. – Primili, pa je kriomice pobošnjačili, a to je u neku ruku kažnjivo – reče predsjednik i dodade tiše: – Ovo ne bi trebalo pred gospodinom državnim govoriti! Prisjednici se skupili i skrušili kao ubo?e sirotice, pa šute.

– Da se vijeća! – prekide lutanje predsjednik sudanije, i opet oštro i natmureno pogleda u uerovođu, pa onda poče mirno i odmjereno razlagati: – Sudaniji su predana – piši ovo, smetenjače božji! – okrenu se perovođi – i pazi dobro, jer bi mogla Vrkovna sudanija poiskati šjedničke protokure i ine spise dotične i dapače nazočne rasprave. – Sudaniji su predana dva prijeloga, jedan od strane gospodina državnog da se optuženi po paligrapu 315, stavka druga kažnjenog zakona, kazni s obzirom na to što hoće zavesti u bludnju sud, a drugi od strane slavne odbrane da se odgodi današnja rasprava i da se putem ureda izviđi i dapače utvrdi da li se optuženik zove Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kul-jić, ili Cirilo Trubajić, koje molim da se vijeća ... – Ja bi' njemu – veli ljutite prvi sudac – objesio o vrat i paligrap 315, stavka druga, s obzirom na to, nek' dobro upamti marva bosanska kad je šćela u bludnju zavesti ovu slavnu carsku sudaniju. – Tako je! To su i moje besjede! – odobrava još ljuće drugi sudac. – Šta vi velite, gospodo prišjednici? – pita predsjednik sudanije. – Mi velimo, gospodine prešjedniče, ono što i ti veliš! – dočeka prvi prisjednik Omeša Mustić. – Pa ja ne velim ništa. – E pa ne velimo ni mi ništa! – dobaci drugi prisjednik Luka Pramasunac i sleže ramenima. Presjednik se nešto zamisli i, poslije malog razmišljanja i šaputanja, reče prvom sucu: – Viđajdete, gospodin tajnik, šta piše paligrap 315, stavka druga? Prvi sudac uze "kažnjeni zakonik" i poče čitati: – Paligrap 315, stavka druga, kažnjenog zakonika od 17. kolovoza kiljadu osam stotina sedamdeset i devete godine piše: "Svako ono lice ili dapače osoba koja hoće u bludnost zavesti sud, odnosno dotične vlasti jest kriva zločina, i kažnjava se od jedne do pet godina teške tavnice, kuće neobične, oštro gvožđe, svako četrn'est dana post i tvrdi krevet". – A sad nam izvolite pročitati paligrap 391, toćka c! – reče predsjednik i namignu nešto prvom sucu. – Paligrap 391, toćka c kažnjenog zakonika od 17. kolovoza kiljadu osam stotina sedamdeset i devete godine piše: "Svakom optuženom licu ili dapače osobi jest

dozvoljeno i izvoljeno sve koji bi se mogli braniti i otimati kad na nji' digne tešku tužbu gospodin državni". – Gospodo suci i prišjednici! – reče svečanim glasom predsjednik sudanije. – Čuli ste dva paligrapa: paligrap 315, stavka druga, i paligrap 391, toćka c carskog kažnjenog zakonika od 17. kolovoza 1879. godine, pa sad vijećajte i sudite pravo i po duši, koje ste se zakleli bogu i čestitom caru! Nastade dubok tajac i tišina koju nenadno prekide Omeša Mustić! – Ja sam za ovaj drugi pravedni i dobri paligrap, i kod toga paligrapa umirem! Piši odma', perovođo! – završi čvrsto i odrešito prvi prisjednik. – A vi, gospodo? – pita predsjednik. – Pa baš i ja mlim – prihvati riječ drugi sudac – da se držimo ovog drugog paligrapa. Pravedno je i dapače je na temelju zakona da se optuženik smije svakako i svačim braniti... – I ja sam za to – veli prvi sudac. – Samo dodajem ispred sebe slavnoj ovoj sudaniji da se optuženiku ovo njegovo šavrdanje upiše u osudi u tešku okolnost. – Ja se slažem sa besjedama gospodina drugog suca i prvog prisjednika Omeša Mustića, a odbijam tešku okolnost gospodina prvog suca, jer će ionako biti dosta teškije' okolnosti – veli drugi prisjednik. – I ja sam zato da se odbije teška okolnost – reče predsjednik, pa nastavi: – S pogledom na sve rečeno u svezi sa § 391, toćka c, odbija se prijedlog gospodina državnog... Sad će se ali vijećati o prijedogu odnosno slavne odbrane da se današnja glavna rasprava i sudanija odgodi, te da se ponova putem ureda i dotičnije' vlasti izvidi i dapače utvrdi da li se optuženi zove Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kul-jić, ili jest ovo Cirilo Trubajić, koje molim da se vijeća ... Uze riječ drugi prisjednik: – Zazor mi je među ovakvom učevnom gospodom i sjediti, a kamoli govoriti, ali opet moram besjediti. Ima jedna starinska bošnjačka riječ koja veli: bolje je devedest i devet krivaca pustiti, nego jednog pravednika osuditi. Po toj besjedi, pošto ne znamo posigurno da li je ovo zločesti Ciko, pravo Čiro Trubajić zvani Kul-jić, ili čestiti domaćin Cirilo Trubajić, to molim slavnu današnju sjednicu da se optuženik pusti iz istražnog zatvora dok se propitaju carske vlasti, jer se i vlasti mogu prevariti... – Vlasti se ne mogu prevariti! – viknuše svi osim Omeša Mustića.

– Vlasti su vlasti! Zar se tako o vlastima govori? – planu predsjednik sudanije kao ris. – Molim, molim! – brani se drugi prisjednik. – To je rnoj prijedlog koje molim da se vijeća, a opet vam kažem da se i carske vlasti mogu pomesti i zbuniti... – To je zloba! To nije istina! – prekide ga prvi sudac. – To je dapače grčkoistocna pali tika, a ovo je sud! Ne darn o tome govoriti... – Dokaze i razloge 'oćemo – viče drugi sudac. – Dokaze i razloge na srijedu! – dodade još ljuće predsjednik. Pod pljuskom riječi i ljutih nasrtaja, nemoćan da brani svoje pravično mišljenje, drugi prisjednik se zbuni i ušuti. Samo što reče: – Nek' bude tako kako vi 'oćete. – Šta ćemo i kako ćemo? – pita predsjednik. – Prijedlog odnosno obrane nek' se odbije – viču oba suca. – Ama po kom paligrapu? Svi ušutiše i zamisliše se. – Mora se reći s obzirom na to što se odbija – veli predsjednik sudanije u velikoj nedoumici. – Pa mi smo suci, mi moremo kako 'oćemo! – Znam, znam, ali se mora reći s obzirom na koji pali-grap odbija! – Pa mi smo uvjereni da je ovo Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kuljić – veli prvi sudac. – To je dosta! – To nije dosta! – reče zlovoljno predsjednik i opet se zamisli. Najednom se osu predsjednikovo suvo i izmoreno lice blagim i svijetlim osmijehom, punim tople i neizmjerne radosti. Meko, vrlo meko upita perovođu: – Đe su kažnjene vjerice? – Evo i' – odgovori perovođa i dodade mu spise. – Tuj su među spisima. – Dobro je! – reče predsjednik i sav zadovoljan i radostan, poče čitati: – Kažnjena vjerica Okružnog suda u Banjoj

Luci: "Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kul-jić, grčkoistočnog vjerozakona, rodom i stoj binom iz Dugog Sela, nije kod ovog suda kažnjen". Kažnjena vjerica Kotarskog suda u Banjoj Luci: "Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kul-jić, grčkoistočnog vjerozakona, rodom i stojbinom iz Dugog Sela, kažnjen je kod ovog suda s obzirom na paligrape 425, 456, 463, 47. i 483. na 10 odnosno 6, odnosno 7, odnosno 30 i odnosno 15 dana zatvora, sve za male krađe, provale i dapače prevare". Kažnjena vjerica Palitičnog suda u Banjoj Luci: "Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kul-jić, grčkoistočnog vjerozakona, rodom i stojbinom iz Dugog Sela, otac sedmero djece, nepismen, više puta palitično kažnjen, poznat je ovoj oblasti ko jedan prevarant i tat – po bosancki hajduk. Imetka nema. Palitično vladanje sumljivo". Kažnjena vjerica Carske žandarmerije u Dugom Selu: "Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kuljić, grčkoistočnog vjerozakona, koji se ali često izdaje da jest Cirilo Trubajić, jest kod pučanstva na zlu glasu stojeća osoba. Imetka nema. Palitično vladanje vrlo sumljivo. S obzirom na oruž-ničke izvide ista osoba goji palitične sveze sa zloglasnim Davidom Štrbcom, koje se i ovom prilikom povjerljivo dostavlja toj slavnoj oblasti" ... S pogledom na sve ove mlogo-cijenjene kažnjene vjerice i dostave, sa osobitim obzirom ali na duboke kažnjenu vjericu Carske žandarmerije u Dugom Selu od 21. travnja, mora se odbiti... – I dapače odbija se! – dočekaše oba suca. – ... i dapače odbija se prijedlog odnosno slavne odbrane! – završi predsjednik odsječnim glasom i sa rijetkim zadovoljstvom, pa onda polagano ustade. Za časak se svi, šuteći, povratiše i posjedaše na svoja mjesta, u najvećoj tišini i svečanom raspoloženju. Gospodin "državni" branitelj i optuženik uđoše i sjedoše na klupe, puni radoznalosti, očekujući s nestrpljenjem zaključak suda. Lagano i odmjereno, s velikom duševnom mirnoćom i sigurnošću, poče predsjednik razlagati: – Današnjoj carskoj sudaniji predana su dva prijeloga koje ona primiti i vijećati blagoobnašla jest. Sa sviju strana i sa sviju toćaka, s pogledom na sve prilike i okolnosti gledala jest ova carska slavna sudanija što more biti i šta ali ne more biti. Rešetala je i pretresala jest sve na sva sita i rešeta, vijećala je i ovo jest izvijećala: prijelog gospodina državnog da se optuženik s pogledom na paligrap 315, stavka druga, kazni, odbila je slavna sudanija s obzirom na paligrap 391, točka c, jer je ali optuženiku izvoljeno i dozvoljeno sve koje bi se mogo braniti i otimati. Glede, pako, prijeloga odnosno slavne odbrane da se današnja glavna sjednica odgodi s pogledom na osobu optuženika, isti prijelog ova slavna sudanija na temelju mlogocijenjenije kažnjenije vjerica Okružnog suda, Kotarskog suda i Palitičkog suda u Banjoj Luci, s osobitim pak obzirom na duboku kažnjenu vjericu Carske žandarmerije u Dugom Selu od 21. travnja, odbiti blagoobnašla jest – završi svoje razlaganje predsjednik sudanije i pogledavši u gospodina "državnog", branitelja i optuženika koji šutahu, nastavi više

kao za se: – Produžuje se glavna rasprava proti Ciko pravo Ćiro Trubajić zvani Kuljić. Pretresajući spise, predsjednik sudanije i ne pogledavši optuženika, upita ga: – No, kako se sad budete zvao? Optuženik htjede nešto reći, ali se najednom trže, pa ušuti i kriomice pogleda u branitelja. Gospodin "državni" neprekidno ga oštro posmatra očima punim zlobe i neizmjerne zluradosti. Predsjednik, gledajući blago u optuženika, očekuje s ledenom svetačkom ravnodušnošću odgovor na svoje pitanje. U sudnici kao da drhti i trepti mukla tišina, puna uzdrhtalog očekivanja. Najednom skoči branitelj: – Molim boga i slavnog suda da se Vođe nami, na temelju paligrapa 372, pročita kažnjena vjerica Carske žandarmerije u – Dugom Selu od 21. travnja, pošto ali ta prijava grdno tereti optuženika. To je moj prijelog ... Predsjednik, uvijek i svakad priseban i dostojanstven, reče svečano perovođi: – Po sili svoje česti i po snazi svoje prešjedničke i dapače uredovne vlasti, s pozivom na paligrap 331, stavka treća, zapovijedam da se dotični spis pročita! Perovođa pročita: . – Kažnjena vjerica Carske žandarmerije u Dugom. Selu od 21. travnja: "Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kul-jić, koji se ali često izdaje da jest Ciriio Trubajić, jest kod pu-ćanstva na zlu glasu stojeća osoba. Imetka nema. Palitično vladanje vrlo sumljivo. S obzirom na oružničke izvide ista osoba goji palitične sveze sa zloglasnim Davidom Strbcom, koje se i ovom prilikom povjerljivo dostavlja toj slavnoj oblasti". – O-ho! – viknu gospodin "državni" i skoči kao oparen sa stolice. – Slavno sudišće! Uporabom paligrapa 111... – Na moju dušu vješala! – ču se prestravljen uzvik. – E, jadni Ciko, jadna ti majka tvoja! – Slavno sudišće! – nastavlja brzopleto i zadihano gospodin "državni". – Uporabom paligrapa 111, toćka a, točka b, toćka c, toćka e, prilazem na slavna carska sudanija da se, osim paligrapa krađe, Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kuljić sudi i osudi ko jedan, na premjer, buntovnik i rušitelj Ustrije/ pošto ali dobrano tu nami poznato jest ko jest i što jest David Štrbac i pošto ova visokoista osoba ali jest opasna po monarkiju i Ustriju, koje molim da se osudi na vješala ... Dok je gospodin "državni" govorio, predsjednik se neprestano mrštio. Bilo mu je krivo, to se vidjelo na njegovom su-vom i izmučenom licu što gospodin "državni"

svojim ispadima i neuputnim predlogom hoće da pomete tok sudanije i da u njegov posao unese zbrku i pometnju. Zato, kad gospodin "državni" završi svoj jedva razumljivi govor, reče oštro i odlučno: – Po sili svoje česti i po snazi svoje predsjedničke i dapače uredovne vlasti, s pozivom na paligrap 331, stavka treća, upućujem gospodina državnog na redoviti put kažnjene pravde! "Državni" se zbuni i jedva promuca: – Na temelju zakona blagoobnašo jesam... – Ne na temelju zakona nego na temelju moje prešjedničke i dapače uredovne vlasti! – prekide ga Ijutito predsjednik znajući unaprijed šta će gospodin "državni" reći. "Državni" se zbuni i jedva promuca: – Ne na temelju zakona nego na temelju prešjedničke i dapače uredovne vlasti visokoučevnoga gospodina sudskog savjetnika Ignjatija Vrepca blagoobnašo jesam prijelog svoj vratiti sa lica mjesta današnje sjednice i visokoisti uputiti na redoviti put kažnjene pravde. Nadalje pako budem ovde obja-vil – strašno i silno viknu "državni" – i slavnom sudu i optuženiku da se budem, za slavu i procvat starodrevne rnonarkije, čvrsto držati za paligrap 111, točka a, točka b, točka c, točka e, koje molim da se ovo upiše u zapisnik dotične sjednice... Predsjednik je gospodina "državnog" oštro posmatrao jedva podnoseći njegov teški i neumjesni govor. Kad je izgovorio, on ga još jednom zajedljivim pogledom izmjeri od glave do pete, pa onda pogleda blago u branitelja koji se naglo diže sa svoje klupice i poče govoriti glasom punim meke, žive i drhtave topline: – Slavna sudanijo! Akoprem gospodin državni vraća svoj prijelog sa lica mjesta današnje sjednice, molim boga i slavnog suda da se njegov visokoisti i dapače opasni prijelog ne upisuje u zapisnik dotične rasprave i da se uopće odluči od današnjeg suđenja i vijećanja. Slavna sudanijo! Moram se silno požaliti, moram plakati i cviliti pred bogom i ovim slavnim sudom kad vidim i čujem ovakve zlobne i pakosne prijeloge odnosno visokoiste optužbe ... – Molim, molim! – prekida ga nabusito predsjednik. – Nije izvoljeno, i dapače vam zabranjujem tak'e krupne besjede pred sudom govoriti i vrijeđati slavnu optužbu! Branitelj se malko zbuni, pa još življe nastavi: – Molim boga, slavnog suda i visokoučevnog i duboko-pravednog gospodina prešjednika, ja nijesam nikoga vrijeđo niti ću koga vrijeđati! Samo sam željan i dapače voljan da na licu mjesta današnje rasprave jakim besjedama odbij em bijedu i jednu musavedu gospodina državnog koje jest blagoobnašo teretiti mog branjenika. Ja branim, i u boga se dragog uzdam da ću odbraniti, jednog čestitog i poštenog čovjeka kome u svoj Bosni i 'Ercegovini ravna nema ...

– U kradi i lopovluku! – dobaci neko sa dna sudnice i silan se smijeh i graja diže. – No, to dobro jest! – viknu gospodin "državni" i okrenu se prema slušaocima. – Mir! – silno se prodera predsjednik i obrnu se Ijutito prema državnom: – Žalosno, doista žalosno, gospodin državni! – Žalosno je, gospodin prešjedniče, – ču se Omeša Mustić – što u ovim kačicama nema sira, a ... Opet se diže graja i smijeh. – Slavna sudanijo! – nastavi branitelj kad se graja stiša. – Ja sam kastile i namjerile tražio da se nami vođe prouči na licu mjesta kažnjena vjerica Carske žandarmerije od 21. travnja, koje sam čuo da je opasna za mog branjenika. To je, što tamo piše, samo jedna bijeda i musaveda! Ćirilo Tru-bajić i David Štrbac! Ćirilo Trubajić, mek, pitom, pun ko šipak vjernosti za Ustriju i monarkiju! David Štrbac, zloban, pako-stan, podrugljiv, zajedljiv čovjek koji ne priznaje ni boga ni cara, ni patrike ni vladike, ni kaluđera ni popa, ni gazde, ni age ... čojek, slavna sudanijo, koji bi, kaže, istom onda mogo mirno umrijeti kad bi se napio aginske i žandarmske krvi! Slavna sudanijo, ja sam branitelj, ali – viknu jačim glasom i uprije prstom u optuženika – ovo je veći branitelj! Ovo je branitelj Ustrije i monarkije, ovo je krabri vojak carski, i evo, vođe na licu mjesta slavnog suda, predajem kažnjenu vjericu i cajgnis krimilisterije iz Beča – završi branitelj, priđe predsjedniku i predade mu ponosno jedan komad 'artije. Predsjednik sa velikom zvaničnošću primi 'artiju i pročita: "Ćirilo Trubajić, u civilu nazvan Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kul-jić . .." – Eto što je blentavi civilj! – prekide predsjednika optuženik. – Civilj ništa i ne radi nego izdijeva ljudima imena... Predsjednik ga mrko pogleda i nastavi: – Isti Ćirilo Trubajić jest vjerno služio čestitog cara dvije godine... – Molim boga i slavnog suda! – ču se neko sa dna sudnice. – Ciko je otpušćen iz militera jer je mnogo io. Mogo je po deset komisa na dan pojesti. Malo nije visoko carstvo upropastio! – Zato je on, molim boga i slavnog suda – nastavlja onaj sa dna sudnice – prije nas sviju otpušćen iz soldačije. Veli mu gospodin kapetan: "Ti, Trubajiću, ti nam budeš carstvo upropastio!" – Ti, bezobrazniče, da si odma' ušutao! – viknu Ijutito predsjednik. – Šta se nas bude ticalo što tvoj gospodin kapetan govori! Vođe mi imamo pred nami visokoisti

cajgnis carske krismilisterije iz Beča u kome piše: Cirilo Trubajić palitiš ungeverlik! To na bosnacki izlazi da jest optuženik palitično dobar čojek ... No, kako se budete zvao? – obrnu se predsjednik optuženiku. – Molim boga i slavnog suda, ja se u militeru zovem Cirilo Trubajić, a u civilju Ciko, pravo Čiro Trubajić, zvani Kuljić. – No, mi jesmo civilj, pa hoćemo tebe zvati Ciko, pravo Čiro Trubajić, zvani Kul-jić. Kako bude vašem ocu ime? – Stanko, molim boga i slavnog. – Živ nije? – Nije, molim boga i slavnog. – Odaklen jeste? – Iz Dugog Sela, molim boga i slavnog suda. – Kažite tuđe nami, Ciko, pravo Čiro Trubajić, zvani Kul-jić, kojeg ste vjerozakona? – Ja sam srpske prekoslavne vjere, slavni sude! – sa nekim ponosom odgovori optuženik. – Serbin, to ne dobro! – dočeka prvi sudac i namršti se. – To ne dobro serbske, ne dobro! To zaudara na barut! – dodade drugi sudac. – Da, da! – promrmlja predsjednik – vi jeste gerko-istočne vjere ..., vi jeste jedan gerkoistočnjak. – Molim boga i slavnog suda, ja Srb..., srpske vjere i zakona! – viknu optuženik, malo iznenađen, i diže tri prsta. – No, što se tiče ove slavne sudanije, vi morete biti i zvati se kako hoćete, visokoistoj ali vladi to ne bude drago. Budite gerkoistočnjak, to dobro vjera kako i serbska. Kerst taki! – reče predsjednik sudanije i diže tri prsta. – Da, da, kerst taki! – dočekaše oba suca i stadoše klimati glavom. Optuženik je bio u velikoj nedoumici.

– No, optuženik! – viknu predsjednik. – Učinite po volji našoj velikoj i visokoistoj vladi, i kažite tuđe nami da ste jedan gerkoistočnjak. To bude za vas dobro! – završi predsjednik značajno i pogleda u branitelja koji nešto namignu optuženiku. – Pa kad 'oće tako slavni sud, eto biću gerkoistočnjak! – odgovori optuženik izmijenjajući poglede sa braniteljem. – No, dobro, – reče zadovoljno predsjednik i produži: – Budete pismeni? – Ne znam pisati, molim boga i slavnog suda. I otac mi nije znao pisati... – Oženjeni jeste? – Oženjen sam, molim boga i slavnog suda. – Decu imate, koliko? – Sedmero, molim boga i slavnog suda. – Ona će mu djeca glave valjati! – ču se opet uzvik sa dna sudnice. – Braniče ga po paligrapu 63. – Jeste kažnjeni? – Molim boga i slavnog suda, vi to bolje znate. Ima to u vašijem tevterima. – No, mi sve znamo, hoćemo da čujemo ali tuđe od vaš... – Molim boga i današnju visoku carsku raspravu, ja sam asli zaboravan čojek... Ja se ne sjećam da sam ikad bio kažnjen. – Perovođo! – viknu predsjednik. – Pišite tamo u proto-kur "navozito neporečen". – No, vidite, optuženice, – nastavi predsjednik i podiže jednu 'artiju ispred sebe – vas tuži državno objesništvo u Banjoj Luci da jeste 17. srpnja počinili zločin po paligrapu 249, 351. i 254. toćka c, i danas jeste se sastala glavna carska rasprava koja hoće tuđe da vami sudi. S obzirom na rečeno, pitam vas: imate li kakvu protivost na koga suca ili prišjednika koji jesu danas u sjednici? To slobodno jest vami reći... -– Pitam ja boga i ovog slavnog suda – viknu bolno optuženik i stade živo sijevati očima na prvog prisjednika Omešu Mustića. – Pitam ja boga i ovog slavnog suda: je li nas Srbove baš dotlen dovelo Kosovo nesretno da nam i Cigani počinju suditi?! Sudiše nam tolike stotine godina Turci, kauri, pa Švabe, pa zar i Cigani... Virauni? O grdne li žalosti naše! O crno Kosovo, niđe te ne bilo! – viknu još bolnije i uzbuđenije optuženik.

– Molim slavnog suda! – skoči najednom Omeša Mustić – optuženik nišani svojim besjedama na me, a ja nijesam Ciganin. Otac mi je rahmetli bio Ciganin, a ja sam jedan pravi muslimanac... Da ovdi danas sudim, ja zato imam uza se carsku opravu i siguraciju... Nami je prisjednicima teško i nami se nepravo čini. Ako koga osudi sud, veli se: "Njega su prisjednici osudili". A ako koga slavni sud pusti, onda kažu: "A, šta znaju i mogu prisjednici! Sud je čojeka pustio! ..." To je, Ciko, žalostno, a ostavi ti crno Kosovo. A žalosno je još i to što u ovim kačicama nema sira, a ja od juče nisam ništa okusio – završi Omeša Mustić i sjede, a u sudnici se diže graja. Kad se graja sleže, ustade gospodin državni: – Slavno sudišće! Čudnovato tuđe jeste i mnogo čudnovato jest, pošto se i ja ali hoću sa optuženika složiti da se Omeša Mustić odstrani sa lica mjesto današnje glavne rasprave. Moji pako tuđe nisu razlozi crno Kosovo. Omeša Mustić ko jedan Ciganin ne zna što moje jest i što tvoje jest, i on ne bude dobro i pravedno suditi. U vezi s gore rečenim prilazem da se visokoista osoba odstrani sa lice mjesto. To je moj pri-jelog koje molim da se vijeća. Branitelj, koji je nekoliko sumnjivih pogleda izmijenio sa optuženikom dok je gospodin "državni" govorio, ustade i reče: – Slavna sudanijo! Mene je mlogo začudio govor gospodina državnog. On veli da se slaže sa optuženikom da se prvi prišjednik Omeša Mustić odstrani sa lica mjesta današnje sjednice. To optuženik ali nije tražio. Optuženik jest samo onako u vjetar govorio o Kosovu i Ciganima. I ja i optuženik odajemo veliku čest gospodinu Omeša Mustiću, pošto on ali ima carsku opravu i siguraciju da sudi. Mi protivosti na gospodina prvog prisjednika nemamo nikakve i molimo boga i slavnog suda da isti ostane u sjednici. To je moj prijelog koje molim da se vijeća. – Sud će se povući i vijećati o predanim prijelozima – reče mirno i hladno predsjednik i diže se, a za njim se digoše i ostali članovi osim Omeše Mustića. Poslije podužeg vijećanja i prepiranja, u kome je drugi prišjednik Luka Pramasunac svesrdno branio svog druga, otvori predsjednik ponovo sjednicu i krepkim glasom, punini zvanične svečanosti, objavi zaključak suda: – S pozivom na carsku deklemaciju od 28. kolovoza 1878. godine u svezi sa golemom lesperinom krabrog i visoko-slavnog česarokraljskog generala neumrlog Jozipa Pilipovića od 31. kolovoza iste godine, te nadalje s obzirom na veliku besjedu milistra Andrašije na berlinskoj sjednici od 28. srpnja te iste godine – odbija se prijelog odnosno slavne optužbe da se prvi prišjednik Omeša Mustić odstrani sa lica mjesta današnje glavne carske rasprave, pošto jest ali u svima gore rečenim deklemacijama, lesperinama i artikulama osigurana svaka čest sloboda i imetak starovnika Bosne i 'Ercegovine brez razlike vjere. Prvi prišjednik Omeša Mustić jest

starov-nik, jest Bosanac, jest muslimanac. S pogledom na to i na temelju sviju gore rečenije deklemacija, lesperina i artikula ostavlja se visokoisti Omeša Mustić, rodom i stojbinom iz Te-šanke kod Tešnja, vjerozakona muslimanskog, u svojoj česti i čestvovanju da i dalje sudi i osuđuje, a gospodinu državnom daje se od strane ovog suda ukor i prijekor što ne poznaje i dapače ne priznaje carskije' zakona i naredaba! – završi predsjednik sa jednom bizmarkskom odlučnošću i bezobzir-nošću. Na mig predsjednika perovođa poče čitati optužnicu: "Državno objesništvo u Banjoj Luci tuži Ciku, pravo Čiru Trubajića, zvanog Kuljića, 40 godina starog, rodom i stojbinom iz Dugog Sela, grčkoistočnog vjerozakona, oženjenog, oca sedmero djece, nepismenog, navozito neporečnog, s pogledom na to što jest isti dana 18. lipnja 1907. godine uzeo bez znanja i privole, a koristi svoje radi, Luki Culumu janje iz tora i dvije kačice sira iz mljekara, čime jest ali dotično lice počinilo zločinstvo od krađe s obzirom na §§ 249, 251. i 254. c. U pogledu toga i s pozivom na to državno objesništvo u Banjoj Luci prilaže da se održava glavna carska rasprava pred Okružnim sudom u Banjoj Luci; da se na visokoistu raspravu pozovu: 1. okrivljeni Ciko, pravo Ćiro Trubajič. zvani Kuljić iz istražnog zatvora u Crnoj kuci; 2. svjedoci: Dane Knežević i Josip Prokaska, carski oružnici, Mujaga Adžić, trgovac iz Gornjeg Šehera, te privatni učesnik Luka Ćulum iz Dugog Sela; i 3. da se na visokoistoj raspravi pročitaju i proštudije-raju sva dokazala kao na priliku: oružnička prijava, broj 18, zapisnici istrage i izviđa, broj 6, 11, 14, 15, 19, dokturska svjedodžba s obzirom na oči Mujage Adžića, trgovca iz Gornjeg Šehera i gore po zakonu rečenog svjedoka, broj 33, te napokon kažnjene vjerice, broj 16, 17, 18, 19. Obrazloženje U noći na 18. lipnja 1907. godine nestalo jest selaku Luki Culumu iz Dugog Sela bez znanja i privole istog Luke, a tuđe koristi radi, jedno janje, po bosanski terze, iz tora i dvije kačice sira iz mljekara. Isti privatni oštećenik Luka Culum kao jedan čovjek od reda i zakona, a s pozivom na golemu lespe-rinu visokoslavnog i krabrog ćesarokraljskog generala Josipa Pilipovića od 1878. godine jest ali pokradu carskim oružnicima prijavio. U povodu službenijeh obzira jesu carski oružnici Dane Knežević i Josip Prokaska došli i uvide na mjestu lica uzeli, koje se jest dapače tečajem izviđa ispovrtilo da je obadvije pokrade po §§ 249, 251. i 254, točka c počinila zloglasna i na zlu glasu kod pučanstva stojeća osoba, imenom: Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kuljić. U pogledu okolnosti prilika, a u nazočnosti privatnog oštećenika Luke Culuma, jest gore po zakonu rečeni okrivljenik Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kuljić, priznao i dapače uvažio pred carskim oružnicima da je pokrade počinio, koje će visokoisti oružnici pod službenom prisegom danas pred sudom posvjedočiti. S obzirom na janjeću kožicu, jest ista pronađena i zakonito uglavljena kod Mujage Adžića, trgovca iz Gornjeg Šehera, koje će isti Mujaga kao

svjedok pred današnjom slavnom sudanijom posvjedočiti da je kožicu kupio za 8 groša od okrivljenog Cike pravo Ćire Trubajića, zvanog Kuljića. Sve gore po zakonu rečeno jest i okrivljenik priznao i dapače napokon uvažio pred carskim oružnicima u nazočnosti privatnog učesnika Luke Culuma. Tečajem istrage jest ali okrivljenik prvotni iskaz iz temelja prevrnuo, braneći se da su mu prazne kačice navozito podmetnute od nepoznate osobe dotično lica. Kasnije, pako, na drugom preslušan ju u istrazi jest okrivljenik i ovaj iskaz izvrnuo trudeći da jest prazne kačice u pogledu mjesta našao u šumi više kuće gore po zakonu rečenog privatnog oštećenika Luke Culuma. Kad su ga carski oružnici u postupanju službenijeh izvoda upitali: "Pa ko bi onda mogao krađu izvršiti i sir pojesti?" – odgovorio je okrivljenik: "Sigurno, kakvi vješti i stari jazavci". (Sa dna sudnice glas: I dvonogi.) Sva se ali gore po carskim propisima rečena poricanja i vrdanja okrivljenika ne mogu po § 460. uvažiti, jerbo jesu posvema izmišljena i ne-temeljita s obzirom na § 463. Isto je tako protizakonito i netemeljito i petljanje okrivljenika da je svjedok Mujaga Adžić slab u očima i da se jest samo upoznao u njega, jer on navozito njemu nije nikad nikakvu janjeću kožicu prodao. Uvaživši sve prilike i teške okolnosti u svezi sa rđavim glasom i vladanjem dotične osobe i prema svima topogleđnim paligrapima kažnjenog zakonika jest Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kuljić, kriv zločina od krađe §§ 249, 251. i 254. točka c. U povodu toga jest podignuta optužnica u svima pogledima i obzirima temeljita i opravdana. "Državno objesništvo: Gligorije Zlojutro" Dok se čitala optužnica, koju je sam glavom sastavio stari i iskusni predsjednik, u sudnici je vladao dubok mir i tišina. Pao je samo jedan jedini povik. Predsjednik sudanije, saslušavši optužnicu sa zvaničnošću koja zadivljuje svojom ledeno--svečanom mirnoćom, diže blago oči i stavi pitanje na optuženika: – No, jeste vi razumjeli optužnicu i priznajete li u pogledu optužnice da ste krivi zločina od krađe po §§ 249, 251. i 254, točka c? Optuženik, koji se za vrijeme čitanja optužnice nemirno vrtio na klupi, skoči i poče odgovarati: – Molim boga i slavnog suda, sve sam ja urazumio što piše. Lijepo se u optužnici piše da su sir pokrali jazavci, bog i' ubio. 'Oče jazavci bogme. Jazavci su vrlo proždrljive zvijeri, gospođini suci, ne znate vi to ... I kradljivi su, kradljiviji su često puta i od sami' Cigana. Mi to seljaci, ako ćeš bolje poznajemo i od najveće carske gospode i sudaca – zapleće i ude-šava optuženik zamišljajući u sebi da je pred pravim sudom.

Predsjednik se malo smrači u licu i onda se jetko osmjehnu. – U optužnici ne piše da su jazavci pokrali sir, a ti, sinko, moreš govoriti šta 'oćeš i kako 'oćeš. Tebi kao jednom optuženiku jest dozvoljeno i dapače izvoljeno po zakonu svačim se braniti i otimati. Moreš i lagati i petljati do mile volje, ali najbolje bi bilo da priznaš, jer ko priznaje, pola mu se prašta. Sjeti se dobro da će iza tebe doći ovamo svjedoci koji će pobiti tvoje besjede, i mi ćemo tebi kao jednom petljancu i lažovu teže suditi. Priznaj, sinko, i oblakšaj duši svojoj sinji teret u pogledu zločina od krađe po §§ 249, 251. i 254, točka c, – reče predsjednik meko, gledajući očinski u optuženika. – Molim boga i današnju slavnu carsku raspravu, kako da priznam kad nijesam kriv! – viknu optuženik jače i stade mlatiti rukama, jer ga isuviše ohrabriše blage riječi i umjereno držanje predsjednika sudanije. – Čist sam i prav sam ko od majke rođen. Čistiji sam i svjetliji sam i od onog žarkog sunašca što nam svima šija i što će nam svima zaci... Optuženik na jednom sav pogružen i potišten ušuti, i poslije male počivke jauknu kao izvan sebe: – Ej, Luka Čulume, dušmanine moj, kuća ti se među kućama bijeljela od švapskije' pozivnica ko zvijezda Danica među zvijezdama, što me bijediš na pravdi boga! Predsjednik se sasvim smrači u licu i vrlo oštro reče optuženiku: – U ime zakona, odgovaraj sudu! Ovđe ne pomaže nikakvo jadikovanje i proklinjanje. – Ne daj se, Ciko, krabri se i otimaj se! – osu se smijeh sa dna sudnice. – Mir! – viknu predsjednik i obrnu se optuženiku: – Reci istinu, priznaj i olakšaj duši svojoj ... Kako si se uvuko u mljekar? Ili si se uvuko kroz pod ili si obio vrata? – Molim boga i čestitog suda, što sam znao, to sam kazo u istrazi. Isprva sam moro priznati, jer su me žandari duš-manski tukli... Ja niti znam Čulumova mljekara, niti sam kakav sir pokro. Mene Čulum i carski oružnici samo bantuju i bijede kod ovog slavnog suda što im nijesam pokoran i što im ne činim temena. – A janje? – pita predsjednik i ne skida pogleda s optuženika. – Da nijesu jazavci i janje ukrali i prodali kožicu Mujagi Adžiću iz Gornjeg Šehera? Znaš, u Bosni smo, pa bi moglo i to biti! – reče predsjednik pakosno, a sva sudnica prsnu u raskalašan smijeh.

Optuženik, stojeći pod kišom smijeha i ogledajući se zbunjeno oko sebe, najednom živo diže oči prema predsjedniku sudanije, kao da mu je pala neka velika misao na um, i odre-šito reče: – Jazavci su sir pokrali, a pojeo ga je, kako ga vi zovete, glavom Ciko, pravo Čiro Trubajić, zvani Kuljić, sa svojom ženom i sedmero djece ... – No slavnom sudišću bude tuđe poznato – prekide optuženika "državni", zlobno se cerekajući – da jest Ciko, pravo Čiro Trubajić, zvani Kuljić, pojel sir, ama tuđe nami ne bude jasno kako prokleti jazbeci jesu pokrađili sir. – Stani, pakosna i zlurada dušo, što si toliko kidiso? – osorno se odsiječe optuženik prema "državnom" i dodade u sebi: "O, kad bi smio ovako prema onom pravom!" – No, Ciko, povjedite tuđe nami kao budu prokleti jazbeci pokrađili sir i kako budete vi pojađili sir? – pita predsjednik sudanije, namjerno zanoseći isuviše u jeziku, očigledno da se malo podsmijehne "državnom". Optuženik se čvrsto ispravi i poče da kazuje: – Molim boga i slavnog današnjeg suda, kazaću sve kako je bilo, kazaću cijelu istinu, pa eto vas i zakona, a evo mene i eno Zenice... Ja sam jedan čojek noćnik. ("Državni" zlobno mrmlja i nešto bilježi.) Nikad mi se ne da rano leći i zaspati. Predrago mi je u noći, kad žena i djeca polegnu i kad ograne mjesec, krenuti u noćno odanje i šajcanje. Slobodan sam i po danu i po noći, jer me selo i okolina poštiva i voli ko oči u glavi (branitelj nešto zadovoljno bilježi). Jedne noći, nekako pred ponoć, izišo sam bio u šajcanje, i u šumi iznad kuće ovog istog Luke Culuma iza jednog grma opazim nekakvu gužvu i gomilu: dobro se ne raspoznaje, a sve mi se čini da je živo i da se kreće. Zalupa mi srce u prsima ko nikada. Ustavim disanje, koračim na prstima malo bliže, nadnesem ruku nad oči i šta vidim: tri jazavca! Jedan se prokletnik izvrno na leđa sa kačicom na trbuhu, koju čvrsto drži prednjim nogama, a ona ga dvojica guraju i vuku. Ja pođem lagano za njima, krijući se da me ne opaze i ne osjete. Izguraše kačicu i onog pod kačicom puteljkom na jedan zaravanjak. Onaj se pod kačicom gicnu, kačica spade, i on se obrnu na noge, a lisasta mu se glavica zabjelasala u noći. Ja klisnu' i pope' se na jedan račvast grabić – jer jazavci, da oprostite, lete na rđavo mjesto, među krake – i viknu' im ozgor šaleći se: "Morete li sami? 'Oćete li druga, krabra i složna družino?" Sve tri se silno uznemiriše i uzvijeriše uz grabić ne odmičući se nikako od kačice. Njuške im se zabijelješe ko preprana vuna u noći. Pojmiše se ko da će nasrnuti na grabić. Mene obuze cijelom snagom duboka jeza i smrtno drktanje ... – Krabri se, Ciko, – viknu neko, a po sudnici se opet razli pun i srdačan smijeh slušalaca i članova suda koji su sa živom pažnjom pratili optuženikovo kazivanje.

Samo se gospodin "državni" neprekidno mrštio, pokazujući zlovoljno lice, dok se je mladi branitelj zadovoljno smiješio osjećajući kako živahno i ubjedljivo kazivanje optuženikovo utiče povoljno na raspoloženje članova sudanije. – Mene obuze – nastavi optuženik zadihano, ubrzano, u očiglednom strahovanju da što ne izostavi što je sročio u glavi, dajući u nekim trenucima svojim govorom i kretanjem utisak kao da stoji pred pravim sudom. – Mene obuze ledena jeza i smrtno drktanje. Steže me u grlu, kapa mi stade na glavi igrati i perčin rasti. Nešto mi se navuče na oči, i učini mi se da jazavci počeše grepsti i penjati se uz grabić. Cvokoćući zub'ma u smrtnom strahu viknu' koliko me grlo donosi: "Natrag, zlotvori! Natrag, 'ajduci jedni i otmičari tuđe muke! U-a! U-a! U-a!" Preko obamrlog sela i okoline krupno odjeknuše moje besjede u visovima, a neoklen od torova uzavreše psi, dok nastade silan lom i bježanje jazavčje kroz šumu. Lom i bježanje preko strana i potoka, lom i bježanje kroz provalije i surtulije – pobjegoše! Vreva se pasa kod torova smiri i u šumi se sve utiša ko da ništa nije ni bilo. Samo mjesec iznad svega na zemlji visoko i mirno svijetli, pun i okrugo ko čalma Mujage Adžića iz Gornjeg Šehera, a ja na grabiću još jednako cvokoćem zubima piljeći u kačicu na zaravanjku ("Državni" nešto bilježi)... Kad sam došo sebi, siso sam sa grabića i našo sam na zaravanjku, pored ove, i ovu drugu kačicu, obe pune sira. Našo sam još i punu vreću neornlađenije' kukuruza, dva vijenca suvije' krušaka i jedan podugačak radiš Iješnika, sve sama jazavci ja miva i jestivo... Sve sam to odnio sebi, a po sebi, svojoj kući i sirotinji, i jedno dva-tri mjeseca ljudski sam živio sa svojom starom i sedmero djece. Ja ko ovako mislim: grijek nije od gorske zvijeri štogod ugrabiti gladnom i suvotnom težaku kmetu, koji se odrije davajući agama i koji se nije ni na pet Božića i Uskrsa imo čime omrsiti otkad je ušla Ustrija i otkad je preko Save prenio svoju munduru onaj ustrijski general što ga gospodin prešjednik sudanije očitava u zakonu ... Eto, molim boga i slavnog suda, kaza' po istini sve kako je bilo, pa sudite po pravdi i zakonu: eto vas i carskog zakona, evo mene i eno Zenice, ako sam kriv. – Dobro se i Ciko brani, ćaća ga njegov ranio! – ču se jedan glas sa dna sudnice, pun radosti i unutarnjeg zadovoljstva. – Na moju dušu, ljudi, ako ovako znadne govoriti i braniti se onamo na sudu, ode Ciko vrajlos! -– Ama iz čega izlaze ovako mudre i smišljene besjede, to je čudo jedno! – Lijepa je Ciko, pripovijest, nema vajde kriti – veli, pakosno se smiješeći i češući se iza uva, privatni oštećenik Luka Culum. – Ama, sinko, u tu" ti pripovijest neće niko pametan vjerovati, kako ti je ono i reko naš poglaviti gospodin vakmajstor Dane Knežević kad te je ispitivo u selu na ' mjestu lica. Dobro vezeš, Ciko, dobro, samo da se ne pome-teš... Optuženik potpuno svjestan o velikom utisku što ga je njegova sjajno smišljena obrana učinila i na sudaniju i na sluša-oce, živo se obrnu privatnom oštećeniku i prkosno mu dobaci u brk:

– Lakše malo, lakše, Luka Čulume! Saberi se, bolan, sud je ovo i teška su ovo carska gospoda. Nije ovo selo, žalosna ti majka, i ne sudi Vođe šoca Ličanina Dane Kneževića nego pravda i carski paligrapi, ako počem nijesi znao. Privatni oštećenik Luka Ćulum se zbuni, povuče se stidljivo u stranu i ušuti. Prelistavajući veliki denjak spisa, predsjednik diže jednu poveću hartiju i reče optuženiku: – Vidite, okrivljenice i dapače optuženice, vi jeste i pred oruznicima i u istrazi pred sucom istražiteljem drukčije iskazali nego danas. Kako to? – Molim boga i slavnu raspravu, što sam danas kazo, to je prava istina i tako je sve bilo. – A šta sudu znate o ukradenom janjetu kazati? – reče hladno predsjednik i opet se upusti u zvanično prebiranje i pregledanje spisa. Optuženik je šutio ne dajući nikakva odgovora na pitanje predsjednika sudanije, koji je neprestano nešto prebirao i tražio po spisima. Velika zapara i tišina bijaše ovladala sudnicom. Samo se čulo muklo šuštanje hartije pod krupnim predsjednikovim prstima. Najedanput se javi mladi branitelj za riječ i poče govoriti: – Slavna sudanijo! Državno objesništvo tuži moga branjenika Čirila Trubajića da je ukrb i janje Luki Culumu iz Dugog Sela. S pozivom na carsku deklemaciju od 28. kolovoza i s obzirom na golemu lesperinu generala Jozipa Pilipovića od 31. kolovoza 1878. godine, te u svezi sa zakonima i otomanskim kaminima, po kojima se u Bosni i 'Ercegovini tuži i sudi, vođe se danas ne bi smjelo nikako govoriti o krađi janjeta. Za turskog suda i po turskoj ... otomanskoj pravi za janje se nije nikad ni tužilo ni sudilo. U golemoj lesperini generala Jozipa Pilipovića stoji napisano: "Vaši će se običaji i vaši zakoni čuvati i poštovati sve dotleri dok se novi zakoni ne objave narodu". Carski, otomanski zakoni ne gone za krađu janjeta, a po njima se i danas sudi, i oni se i danas drže u velikoj česti i štimanju. S pogledom na carske, otomanske zakone od 7 ramazana, od 15 muharema, od 13 huseina i od 23 mujage u svezi gore rečenom golemom lesperinom generala Jozipa Pilipovića prilazem i molim slavnu carsku sudaniju da moga branjenika Čirila Trubajića pusti ispod suđenja za krađu janjeta, jer gore rečeni otomanski zakoni pobijaju paligrape 249, 251. i 253. toćka c, na koje se ali poziva visokoslavno državno objesništvo ... Slavna sudanijo, radost me velika obuzima što je sudbina naredila da u današnjoj sjednici sudi i gospodin Omeša Mustić, čovjek pravedan i mudar, koji se dobro razbira u šeri-jatu i otomanskoj pravi i zakonima ... – Pa prilično se i ja razbirem u šerijatu i otomanskoj pravi! – upade ponosito u riječ branitelju prvi prisjednik Omeša Mustić. – Po šerijatu i po starom adetu nije se gonilo ni sudilo ako ko, suvotan i željan mesa, u'vati i zakolje janje da omrsi posno grlo. Merhametli su, bolan, turski zakoni i lijepa je turska prava! Nije se za turskog

suda za svašto gonilo ko danas. Danas gospodin "državni" prilaže na vješala ako ko, suvotan i gladan, u'vati šugavo pile i pojede bez znanja i privole... – Dosta blebetanja! – viknu predsjednik sudanije, sav namrgođen i narogušen, i prestrijeli vatrenim pogledom prvog prisjednika kome zastade riječ u grlu. – Ovo je sud, i vođe nije nikako izvoljeno i dozvoljeno slaviti turske zakone i tursku pravu – dodade stišanije i pogleda u branitelja koji nastavi: – Ne poprimi li i ne uvaži li današnja carska sudanija moj prijedlog odnosno optuženika u pogledu krađe janjeta, mnogo će pogriješiti, jer će ga posigurno uvažiti Vrkovna sudanija koja turske zakone drži u velikoj česti i štimanju. – E, gore se pravo turski sudi! Gore su sve sami čalmaši sa rukavom od dva aršina! – dobaci neko zajedljivo sa dna sudnice. – Teško kmetu siromaku ako ga sudbina baci pred Vrkovnu sudaniju! To toliko mogu samo reći – ču se još opo-riji i zajedljiviji glas. – Molim, molim! Tak'e besjede nijesu za ovo mjesto, – viknu oštro predsjednik sudanije i pogleda u gospodina "državnog", koji se nespretno spremao na govor: – Slavno sudišće! Prijelog odnosno slavne odbrane u pogledu krađe od janjeta nije ali na mjestu – poče gospodin "državni". – Državno objesništvo, oboružano i poduprto sa sviju strana zakonima i propisima, protivi se silom zakona pri-jelogu odnosno slavne odbrane i prilaže da se rasprava u cijelosti izvede i da se dokaz istine o ukradenom janjetu provede s pogledom na priloženu optužnicu, a po §§ 249, 251. i 253, točka c kažnjenog zakonika. Pozivi na carske, otomanske zakone i na stare odete u svezi sa šerijatom ne mogu se ali uvažiti pa državno objesništvo prilaže, ne smećući s uma § 347. parbenog postupnika da se prijelog slavne obrane odbaci sa lica mjesta današnje rasprave. – Po sili svoje česti i po snazi svoje uredovne vlasti, odbijam prijelog odnosno obrane i nastavljam glavnu raspravu u smislu parbenog postupnika! – odgovori predsjednik sudanije dosta oporo i nabusito, i obrnu se optuženiku: – No, šta nam znate o janjetu reći? – Molim boga i čestitog suda, ja ne znam ništa o janjetu ... – Znaće svjedoci... Neka priđu svjedoci, carski oružnici Dane Knežević i Jozip Prokaska! – viknu zvanično predsjednik sudanije i mahnu rukom optuženiku da sjedne. – Prepokorno javljamo da smo prišli! – odazva se na predsjednikove riječi krupna glasina, i pred sudaniju stupiše oba žandarma naporedo, s ukočenim vojničkim držanjem.

– Molim, ko jest od vas Dane Knežević? – pita predsjednik gledajući nemarno u spise. – Molim prepokorno ja sam Dane Knežević, ćesarokraljski vakmajstor iz Dugog Sela – odgovori vakmajstor salutirajući. – Da li poznajete, gospodine vakmajstore i vjerni carski službenice, ovog čovjeka nadesno, koji jest po državnom ob-jesništvu optužen u pogledu krađe janjeta i dvije kačice sira Luki Čulumu iz Dugog Sela? – Molim prepokorno, poznajem ga dobro. Ovo je jedna opasna osoba po dotično vlasništvo, ovo je jedan verdekter i upisni tat. Ovo je daleko poznata bitanga i vagabund Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kuljić, koji nam tolike godine zadaje brige i posla ... – Sve te krasne i učevne besjede povratite natrag, gospodine svjedoče! – viknu zvanično predsjednik sudanije i pogleda oštro u vakmajstora. – 'Vođe se ne smije niko vrijeđati. Ovo je sud, i 'vođe se o svačijoj česti i obrazu vodi račun. Mi ne tražimo grdnja ni pogrda nego istinu i samo istinu. Zapamtite da vi jeste pred sudom samo svjedok, a nikako ćesarokraljski vakmajstor Dane Knežević iz Dugog Sela, kornu u njegovoj službi neka je svaka čest! – Tako je! – dobaci mladi branitelj. – Jest, jest, gospodine svjedoče, tako je! – dočekaše oba prisjednika, zlurado se osmjehujući. – Molim, molim! – viknu još zvaničnije predsjednik sudanije. – Niko 'vođe po smislu zakona nema pravo da odobrava moj postupak i moje riječi osim sile zakona i snage moje koli prešjedničke toli uredovne vlasti. – Molim prepokorno, slavni sude, ja povraćam što sam reka – odgovori zbunjeno svjedok i ušuti, očekujući skrušeno da mu se postavi pitanje. Predsjednik sudanije stavio je još nekoliko kratkih pitanja, na koja je svjedok nejasno odgovarao pozivajući se neprestano na svoju "oružničku prijavu" i istražne spise. Drugi svjedok, Jozip Prokaska, po narodnosti Čeh, stojeći propisno pored prvog svjedoka, klimao je neprekidno glavom u znak odobravanja. To neprekidno klimanje glavom jedilo je predsjednika sudanije koji se je sve nemirnije vrpoljio na stolici, gledajući mrko ispod oka na ubogog "Pemca". – Dosta već klimanja glavom koja je prazna ko prazna i rasušena kaca! – viknu Ijutito i nabusito predsjednik sudanije i otpusti jednim pokretom ruke oba svjedoka,

koji se stidljivo povukoše u stranu. – Neka pristupi sudu svjedok Mujaga Adžić iz Gornjeg Sehera! – Molim boga i slavnu raspravu, pristupio sam! – javi se Mujaga Adžić i stade pred sudaniju. – Vi ste Mujaga Adžić iz Gornjeg Sehera? – pita predsjednik, prevrćući spise. – Jesam i glavom i bradom! – odgovori odsječno svjedok. – Vi ćete se, Mujaga Adžiću iz Gornjeg Sehera, u smislu kažnjenog zakonika i parbenog postupnika po § 488. zakleti da ćete danas pred sudom govoriti istinu i samo istinu u odnosu kupljene i kod vas zakonito uglavljene janjeće kožice – razlaže predsjednik sudanije, ustajući sa stolice i stavljajući pred svjedoka turski ćitab. Za predsjednikom u dubokoj tišini i najvećoj svečanosti digoše se i ostali članovi sudanije osim prvog prisjednika Omeše Mustića koji je kao musliman ostao da sjedi pri polaganju zakletve. – Položite ruku na ćitab i govorite za mnom! – viknu predsjednik sudanije i poče da zaklinje: – Zaklinjem se bogom živim, sveznajućim i svemogućim ... – Zaklinjem se bogom živim, sveznajućim i svemogućim ... – ... i svim što mi je najmilije na svijetu ... – ... i svim što mi je najmilije na svijetu ... – ... da ću govoriti istinu i samo istinu! – ... da ću govoriti istinu i samo istinu! – Valahi! – podiže jače glas predsjednik sudanije. – Valahi! – prihvati riječ svjedok još jačim glasom. – Bilahi! / – Bilahi! – Talahi! – Talahi! – izgovori svjedok ne predišući posljednju riječ zakletve punim i snažnim glasom, koji se razli u talasastom brujanju po sudnici, u kojoj drhtaše duboka i pobožna tišina.

Kad se zakletva završi, članovi sudanije opet dostojanstveno posjedaše, i predsjednik reče: – Mujaga Adžića iz Gornjeg Sehera, poznajete li ovu osobu, dotično lice desno od vas? – Molim slavnu raspravu, ne poznajem ga samo ja. Njega poznaje čili svit, poznaje ga svaki grm, svaka bukva. Ovo je Ciko Trubajić. Zovu ga još i Kuljićem. – Da li ste od iste osobe dotičnog lica kupili janjeću kožicu koja jest kod vas pronađena i zakonito uglavljena? – Molim, slavni sude, ja sam janjeću kožicu zaista kupio od ovog Cike, koga još zovu i Ćirom, za osam groša zdrave pare. – Da se ti, svjedoče, počem nijesi upozo u optuženika? – uplete se u raspravu drugi prisjednik Pramasunac. – More biti da je tebi kakav drugi težak prodo kožicu, a? – More biti, aga, da si ti sef? – uplete se važno i sa puno zvamčnosti u raspravu i prvi prisjednik Omeša Mustić. – Mogo si ti, dragi aga, i od drugog janjeću kožicu kupiti? Znaš Vlah Vlahu služi ko jaje jajetu, pa ... – Ko Vlah, šta Vlah?! – zagrmješe povici sa dna sudnice. – Jezik za zube, Viraune jedan, Srbija vođe sudi! – Čekajte, ljudi, dok izgovorim – brani se Omeša Mustić i nastavlja kao i da nije rekao riječ Vlah, koja je Izazvala uzbunu među slušaocima: – Znaš, dragi aga, Srbin Srbinu sliči ko jaje jajetu, pa bi se mi, Turci... – Ko Turčin? Ti Turčin? 'Ajde sikter! – dočeka ga svjedok prezrivo. – Ti si Ciganin, Firaun! Predsjednik se sudanije vrlo zvanično namrgodi i reče oštro svjedoku: – Turčin neturčin, Ciganin neciganin, prvi prisjednik Omeša Mustić jest po vjerozakonu muslimanac, a u Bosni i 'Ercegovini sve se konta i uvažava po vjerozakonu. Pošto ali tako glavni i vrkovni zakoni propisuju, pozivam svjedoka Mu-jagu Adžića iz Gornjeg Šehera, da se drži u redu i da odgovara u smislu zakona na besjede prvog prisjednika gospodina Omeše Mustića! – Samo to 'ocu da kažem – nastavi ozbiljno prvi pri-sjednik – Srbin Srbinu sliči često ko jaje jajetu, pa bi se mi, muslimanci, mogli prevariti i ogriješiti dušu, a to nam nije nikako u vjerozakonu. Zar nije tako, aga?

– Ono asli tako je. Mi smo muslimanci jedni ljudi od istine – odgovori veoma meko i ponizno svjedok. – To ja tebi i velim – uze opet riječ prvi prisjednik. – 'Zato se, dragi aga, dobro promisli, dobro sve izvidi i providi, i dobro pogledaj optuženika, jer se jednom rađa i jednom umire, a ti si danas pred sudanijom ko jedan istiniti musli-nianac izgovorio teške riječi: valahi, bilahi, talahi! "Državni" se najednom goropadno zdrnu i viknu: – U smislu zakona zabranjujem tak'e razgovore i nami-gavanja sa svjedokom! To jest po zakonu ali nedopustivo! – Gospodine državni, vi po zakonu ovđe nemata šta zabranjivati! – reče suvo i sa puno omalovažavanja predsjednik sudanije i obrnu se svjedoku: – Da li ste vi, svjedoče, kupili janjeću kožicu od optuženika kad je ulazio u grad na pazar ili kad se vraćo s pazara? – Molim slavnog suda, kad se vraćo s pazara. – E, vidite, svjedoče, vi ste u istrazi, preslušani kao svjedok, drukčije iskazali. Ovđe piše – veli predsjednik sudanije gledajući u istražne spise – da ste kožicu od optuženika kupili kad je ulazio u grad na pazar. – More i to biti! – sleže ramenima svjedok i obori oči. – Ne mogu slavnom sudu danas ništa posigurno reći, jer je to davno bilo, pa se zaboravilo. – Da li ovo jest janjeća kožica koju vi jeste kupili i koja jest kod vas zakonito uglavljena? – pita predsjednik sudanije dižući sa stola jednu krpu, koja je ležala pred sudom kao cor-pus delicti. Poslije odužeg zagledanja i zavirivanja kožice sa sviju strana, svjedok sleže ramenima i u velikoj sumnji i nedoumici reče: – Mogla bi biti, a mogla bi i ne biti. – Da li jeste, svjedoče Mujaga Adžiću iz Gornjeg Šehera, ikad bolovali od kakve očne bolesti i maraza? – uplete se u raspravu i mladi branitelj. – Boljele su me oči više puta, i upravo mogu reći da nisam najzdravijeg vida. – U dokturskoj vjerici – veli predsjednik sudanije – o očima svjedoka Mujage Adžića iz Gornjeg Šehera piše da jest on slab u očima, da slabo i teško raspoznaje stvar od stvari, osobu od osobe i da ima od davnina nekakav maraz u očima ... Svjedoče! – viknu jače predsjednik. – Pogledajte dobro optuženika i kažite nam slobodno i po duši da li jeste od njega kupili janjeću kožicu?

Na mig predsjednika sudanije skoči optuženik s klupe i obrnu se licem u lice svjedoku koji ga dugo posmatraše. – Sve mi se, Ciko, čini da sam od tebe nesretnu kožicu kupio – reče svjedok i u nedoumici sleže ramenima. – Ne griješi, bolan, duše! Tebe oči varaju. Nijesi ti od mene ništa kupio, aga. – Zar baš tako, Ciko? – upita začuđeno svjedok. – Jest baš tako, aga! Ne griješi duše, u dženet ćeš aga, a dženet ti otvoren stoji! Svjedok ušuti i nešto se kao duboko zamisli. – Žao mi je dženeta. Ciko, a sve mi se čini da sam kožicu od tebe kupio – reče svjedok poslije male počivke, nekako teško i bunovno, kao da se iza sna probudio. Predsjednik nemarno mahnu rukom i svjedok se, neprestano sliježući ramenima, ukloni ispred sudanije. Poslije kratkog preslušan ja privatnog učesnika Luke Culuma i poslije podužeg čitanja kažnjenih vjerica i "inih dokazala", predsjednik sudanije podiže svečano glas i reče: – U smislu kažnjenog zakonika i § 450. parbenog postupka proglašujem da jest postupak dokaza istine u današnjoj glavnoj raspravi završen! Sad imade riječ gospodin državni da preda sudaniji u pogledu optužnice konačni prijedlog. Nakon gospodina državnog s obzirom na dotične zakonske i uredovne propise predaće sudaniji i gospodin branitelj odnosno odbrane svoj prijelog. Gospodin "državni" se ponosito i gordo diže. Čitavo mu se lice namršti, a krupne mu se oči ispunile i zasvjetliše neutop-Ijivoni zlobom i pakošću prema optuženiku, koji se poče nemirno na optuženičkoj klupi vrpoljiti, nesvjesno osjećajući već unaprijed svu nemilu težinu riječi kojima će ga zasuti gospodin "državni". – Slavno sudišće! – prolomi se krupna i hrapava glasina gospodina "državnog", i u sudnici zavlada dubok tajac. – Slavno sudišće! Pred nami tuđe danas jest na optuženičku klupu jedna vrlo opasna osoba po dotično vlasništvo u smislu kažnjenog zakonika. Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kul-jić, jest ali čuvena osoba u pogledu zločina od krađe. Po dalekim carskim drumovima i hanovima od Crne Gore do Save vode selaci budu govorili i pričali o njegovim krađama i lopovlucima. On jest zadal strah i trjepet na sve strane. U svom selu i okolini: đe što vide to i diže! Slavno sudišće! To i tako govori narod i neučevni ljudi iz naroda. Za istu osobu jest ali i zvanično, zakonito i dapače uredovno uglavljeno da je preko svake mjere opasno po

tuđe vlasničtvo, što dokazuju vjerice Kotarskog suda u Banjoj Luci od 14. veljače, 1890. godine, broj 204. i Palitičnog suda u Banjoj Luci od 18 kolovoza 1890. godine, broj 370, a da i ne spominjemo kažnjenu vjericu Carske žandarmerije iz Dugog Sela i riječi gospodina ćesaro-kraljskog vakmajstora Dane Kneževića na današnjoj raspravi ... – Baš riječi gospodina ćesarokraljskog vakmajstora Dane Kneževića ne morate spominjati – prekide "državnog" sa mnogo omalovažavanja i s neke visine predsjednik sudanije – jer za jednog ćesarokraljskog vakmajstora svak' je lopov i verdekter ko se rodi u ovoj zemlji! Posljednje riječi predsjednika sudanije, izgovorene suvo i zvanično, izazvaše silno oduševljenje i povike u čitavoj sudnici. – Ljubim ti ruke tvoje i pravednost tvoju! – skoči optuženik s klupe i poče obasipati poljupcima ruke predsjednika sudanije. – Molim, molim! – brani se predsjednik. – Nastavite u smislu zakona optužbu, gospodine državni! – Visokoslavno sudišće! – produži "državni". – Nadalje jeste uredovno putom izviđa, istrage i svjedoka uglavljeno da je ista osoba Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kul-jić, dne 17. lipnja u noći, bez znanja i privole, a svoje koristi radi, odnio janje, po bosanski terze privatnom oštećeniku Luki Culumu iz Dugog Sela, a dne 23. kolovoza te iste godine jest istom Luki Culumu nestalo dvije kačice sira, što jest akoprem nedvojbeno u smislu istražnije' spisa i iskaza svjedoka tečajem današnje glavne rasprave dokazano da je i ovu pokradu izvršio isti gore po zakonu rečeni optuženik Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kul-jić, bez znanja i privole privatnog učesnika, a svoje koristi radi, čime ali jest poćinil zločin od krađe po §§ 249, 251, 253, toćka c kažnjenog zakonika. Slavno sudišće! Današnja odbrana optuženika jest samo jedna lijepa pripovijest kojoj ne more niko pametan vjerovati kako ono dobro i reče privatni oštećenik Luka Culum iz Dugog Sela. Šarena pripovijest optuženika da jesu jazbeci pokrađili sir, nemožna jest u smislu kažnjenog zakonika, pošto su ali jazbeci gorske zvijeri. Kako šivotinja, kako jazbec da se osudi!? ... – Jazavac je već osuđivan i osuđen u ovoj zemlji, u ovom gradu! – dobaci branitelj, jetko se osmjehujući. – I majmun, molim boga i slavnog suda! – ugrabi riječ jedna grlata ljudina sa dna sudnice, i sva sudnica pršte u divlji smijeh i povike. – Jest, dobro si to kazo: osuđen je i majmun prije desetak godina tamo u Bišću! – uze opet riječ branitelj. – Tamo se je na vašaru bavila nekakva švapska komendija sa dva majmuna. Jedan od ta dva majmuna iskopo je jednom težaku oko. Sud je osudio komendijaša na novčanu kaznu i onog majmuna na smrt, da se poslije 14 dana

pogubi. U tom se komendija preselila na vašar u Prijedor. Kad je sudska komesija u Prijedoru dobila nalog da s obzirom na zakon izvrši osudu i pogubi osuđenog majmuna, nije to mogla učiniti jer su oba majmuna bila vrlo slična, i sudska komesija nije mogla nikako da dozna ko je od ta dva majmuna onaj pravi, osuđeni. Tako se je osuđeni majmun izbavio smrti.. . Ovim sam recima šćeo da opomenem gospodina državnog da se i šivotinja more osuditi s pogledom na § 388. kažnjenog zakonika – završi sa puno ponosa svoje razlaganje mladi branitelj i sjede. Kad se iza braniteljeva govora buka i povici smiriše, produži gospodin "državni" svoju optužbu s puno srdžbe i jetko-sti, sijevajući Ijutito očima i na branitelja i na optuženika: – Visokoisto i visokoslavno sudišće! Akoprem jest državnom objesništvu poznat § 388. kažnjenog zakonika, ne more se ali optuženik Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kul-jić, izvući ispod kažnje koje ga patri po §§ 249, 251, 253, toćka c. Državnom objesništvu u Banjoj Luci jest nadalje poznato da su jazbec i majmun osuđeni, ali su tamo bile drukčije prilike i teške okolnosti u smislu zakona nego danas 'vođe. Danas 'vođe jest u tečaju rasprave zakonito uglavljeno da je u pitanju stojeći optuženik počinio zločin od krađe i da jest isti ukro Luki Culumu iz Dugog Sela janje i dvije kačice sira. To jesu akoprem svjedoci carski oružnici Dane Knežević, Jozip Prokaska i Mujaga Adžić iz Gornjeg Šehera, te privatni ošte-ćenik Luka Culum iz Dugog Sela danas tečajem glavne rasprave iskazali i dapače dokazali s obzirom na sve topogledne paligrape i točke kažnjenog zakonika... Veleslavno sudišće! Džabe bi bilo da i dalje govorimo s pogledom na optužnicu, jer je sve jasno i zakonito dokazano: Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kul-jić, nedvojbeno jest poćinil zločin od krađe, jest povrijedio i uvrijedio §§ 249, 251, 253, točka c kažnjenog zakonika! Sve sudske i palitičke kažnjene vjerice i svi iskazi po zakonu rečenije' svjedoka dokazuju i dokazali su da jest u pitanju stojeći optuženik vrlo opasna osoba po dotično vlasničtvo, da jest verdekter, da jest daleko čuvena bitanga i vagabund, da jest napokon upisni tat, koji živi od krađe i u krađi život provodi... Sama dva njegova imena, veleslavno sudišće, i dva brezimena jesu tvrd i golem dokaz istine da kod njega ne ide ništa čisto i pošteno, da on jest jedan obični seljački kradljivac i upisni tat, koji se zove i preziva onako kako mu kad godi da se zove i preziva. Samo to petljanje i sam taj marivetluk sa dva imena i dva brezimena dosta je veleslavnom sudišću da mu odmjeri i odvali u smislu zakona najoštriju i najveću kažnju teške tavnice, kuće neobične!... Visokoslavno sudišće! Ustrijska carevina jest dapače i na Berlinskoj sjednici od 28. srpnja 1878. godine u smislu velike besjede milistra Andra-šije isprosila od sve sedam careva dozvolu za ulazak i ukopa-ciju ove zemlje, da u njoj uvede mir i postavi red i zakon. Zato mi danas i 'oćemo red i zakon; 'oćenio da se zna čije je što; 'oćemo da se živo radi i da se ne krade ni beg ni carevina, ni težak ni ležak, kako se to ali po bosnacki veli. Visokoisto i veleslavno okružno sudišće! S pogledom na to i na sve gore rečeno, i s obzirom na velike prilike i teške okolnosti, državno objesništvo u Banjoj Luci prilaže da se optuženik Ciko, pravo

Ćiro Trubajić, zvani Kuljić, 40 godina star, rodom i stojbi-nom iz Dugog Sela, grčkoistočnog vjerozakona, oženjen, otac sedmero djece, nepismen, navozito neporečen, sudi i osudi povodom toga što jest isti dana 18. lipnja 1907. godina uzeo bez znanja i privole, a svoje koristi radi, Luki Culumu iz Dugog Sela janje iz tora i dvije kačice sira iz mljekara, čime jest ali počinil nedvojbeno zloćin od krađe s obzirom na § 249, 251. i 253, toćka c carskog kažnjenog zakonika – napregnutim i promuklim glasom, punim zlobe i pakosti, završi gospodin "državni" optužbu i sjede, neprekidno strijeljajući podmuklim pogledom i branitelja i optuženika koji se uzbuđeno vrpoljio na klupi i mijenjao boju u obrazima. – Ljudi moji, ja opet velim: gadno i Zlojutro nasrće – ču se neko sa dna sudnice kad "državni" dovrši optužbu. – Nije šala: pamet i nauka! Vide li ti samo kako mu pri kraju vješto pokupi i poveza i rod i porod, i ženu i djecu, i selo otklen je, i godine koliko mu je, i vjeru koje je, i krađu koju počini, i domaćina koga ošteti, pa ga onda ljuto steže u nekoliko teška i gvozdena paligrapa .. . Jao, Ciko i Zenico crna! – Jao, Zenico crna, vatrom izgorjela! – ču se piskutljivi glas privatnog oštećenika Luke Culuma, pun zajedljivosti i zluradosti. . , . – Ne pregoni ni ti, Ćulume, i ne budi tako zlurad, jer: iz Zenice ikad, iz zemljice nikad! – Veselite se, dušmani moji i dušmani pravde božje, veselite se danas ili nikad! – viknu optuženik i, sav zajapuren u obrazima, okrenu se prema slušaocima, pa onda poče, umiljavajući se kao pašće, pogledati u branitelja koji se mirno i dostojanstveno spremaše na odbranu. – Slavna sudanijo! – odjeknu nenadno zvonko grlo mladog i okretnog branitelja, i u sudnici ponova nastupi grobna tišina, bez glasa i daha. – Slavna sudanijo! Poslije devet mjeseci mučnog istražnog zatvora bacila je, ovo danas, crna sudbina na optuženičku klupu jedno samo poštenje i dobrotu od čovjeka. Već devet mjeseci, veleslavna sudanijo, trune i gnjije u Crnoj kući, odvojeno i daleko od svoje kućice, od svoje slobodice i svoje sitne dječice, čestiti i carskim vlastima prepo-korni žitelj i starovnik Dugog Sela Ćirilo Trubajić, u civilju nazvan Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kuljić. Ovu i ovaku dobrotinju i čisto poštenje od čovjeka jest veleslavna sudanijo, tečajem glavne rasprave gospodin državni ocrnio da gore ne more biti! Nemajući čvrste dokaze i tvrde iskaze preslušanije svjedoka, gospodin državni se, u tom škripcu i neprilici, ma-šao za prazne i nevaljale riječi, da njima umrlja i pred današnjom slavnom carskom suđanijom ocrni ovu čistu i svijetlu osobu dotično lice, koje već devet mjeseci trune u istražnom zatvoru na pravdi boga ... – ... i za dvije kačice sira i jedno janje! – dodade neko sa dna sudnice, i smijeh se osu na sve strane, čak i oko okorjelih i zvaničnih usana predsjednika sudanije zaigra se prikriven osmjejak.

– Veleslavna sudanijo! – nastavi prisebno i mirno odbranu mladi branitelj, kao da ništa nije ni bilo: – U optužnici visokoslavnog državnog objesništva od 20. veljače 1908. godine optužuje se čestiti Ćirilo Trubajić, u civilju nazvan Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kuljić, da jest dne 18. lipnja 1907. godine uzeo bez znanja i privole, a svoje koristi radi, Luki Ćulumu iz Dugog Sela janje, terze iz tora, i dvije kačice sira iz mljekara. Gospodin državni ne more ali pred licem današnje glavne rasprave da dokaže da jest optuženik zaista počinio zločin od krađe i povrijedio §§ 249, 251. i 254, toćka c, nego je udario u pogrde i nevaljale riječi, ko na priliku: da jest optuženik ver-dekter, da jest opasni i upisni tat, da se o njegovim lopovlucima i krađama priča i govori od Crne Gore do Save vode. . . Nadalje jest gospodin državni, veleslavna sudanijo i vi pri-sjednici, vi pametni i pravični ljudi iz naroda, reko za optuženika: samo njegova dva imena i dva brezimena jesu tvrd i golem dokaz istine da je on jedan obični seljački kradljivac i upisni tat koji se zove i preziva kako mu kad godi. Kad bi gospođin državni, veleslavna sudanijo, koliko toliko poznavo ovu zemlju i narod, mislim da se onda ne bi ovako nepromišljeno razmeto praznim riječima. Baš njegova dva imena pokazuju nam da on svom kraju ne zadaje strah i trjepet, kako to veli gospodin državni. Optuženiku jest kršćeno ime Ćirilo, Ciro, ali ga svako od dragosti zove i od milosti mu tepa Ciko. Iz-voliće nam ali i gospodin državni da se onima koji zadaju strah i trepet, da se lopovima i kradljivcima ne tepa! Njegova dva brezimena kazuju nam da jest on potomak jednog bogatog i zenđilog plemena, iz kojeg nije niko nikad krao i kome nije u krvi da krade. Trubajići su bili daleko čuveno pleme sa svog bogatstva i velikog mala, u nji' su se 'iljadile ovce i sve ti je to bilo puno, sito i debelo, pa su i' i prozvali Kuljićima, to će reći: kuljavi, debeli, puni, siti... Izvoliće nam ali, opet velim, i gospodin državni da se ovom potomku Kuljića ne more reći da je upisni tat i da mu je već u krvi da krade ... – Vjeru mu njegovu, i dijete dobro isporavlja! – ču se uzvik sa dna sudnice, pun čuđenja i odobravanja. – Čuste li ljudi, razumjeste li gospođini suci, kako sve vješto poveza i jedno s drugim isporavi: biva, Ciki tepaju, a kradljivcima svi znamo da se ne tepa; Ciko je izdanak Kuljića kojima nije u krvi da kradu, pa ni Ciko ne more biti upisni tat! Pametno dijete! – Pametni smo svi, samo sreće nemamo! – dobaci neko izmeđ' slušalaca i graja se diže. – Mir! – viknu predsjednik sudanije sav blažen i zadovoljan smišljenim govorom mladog branitelja, kome mahnu rukom, da nastavi odbranu. – Kako vidite, slavna sudanijo, baš ova dva imena i dva prezimena idu u prilog po zakonu rečenom optuženiku, idu u prilog njegovom poštenju i dobroti. Ja, veleslavna sudanijo, neću ali se vođe razbacujem samo praznim riječima i besjedama – neka to čini ko je i dosad činio -, nego ću dapače čvrstim dokazima i iskazima zakletije' svjedoka išćerati stvar -na čistac sa dvije kačice sira i sa janjećom kožicom

koja je pronađena i zakonito uglavljena kod Mujage Adžića, trgovca iz Gornjeg Sehera. Gore po zakonu rečeni optuženik jest otvoreno i iskreno – koje se ali rijetko događa na sudu – pred današnjom slavnom sudanijom prizno i očitovo da je zaista pojeo dvije kačice sira privatnog oštećenika Luke Ćuluma iz Dugog Sela sa svojom ženom i sedmero djece. Ali upitajmo se, veleslavna sudanijo, kako je optuženik Čirilo Trubajić, u ci-vilju nazvan Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kuljić, do te dvije u pitanju stojeće kačice sira došao? Kojim putom i načinom? Da li krađom ili prevarom? Da li on jest tu počinio zločin od krađe i zakonski povrijedio §§ 249, 251. i 254, toćka c kažnjenog zakonika, kako to ali piše optužnica visokoslavnog državnog objesništva od 20. veljače 1908. godine i kako to, veleslavna sudanijo, u smislu optužnice nabacuje i tvrdi gospodin državni? To treba na temelju zakona pročistiti i u red dovesti, pa će se odma' viđeti da je optuženik čist i prav ko od majke rođen. Istina je, veleslavna sudanijo, da su carski oružnici pronašli kačice u kući gore po zakonu rečenog optuženika; istina je i to da on isprva nije mogo ni šćeo nikako da prizna pokradu od dvije kačice sira nego se je otimo i govorio da su jazavci počinili krađu i da im je on isti jedne noći oteo, osim dvije kačice sira, još i punu vreću neomlaćenije kukuruza, dva vijenca suvije' krušaka i jedan podugačak radiš Iješnika. Kako vidite, veleslavna sudanijo, sve sama ja-zavčja miva i jestivo! Istom kad su ga carski oružnici u pogledu istrage i izviđa na mjestu lica počeli nezakonito i duš-manski kundacima tući, istom onda je on prizno što mu se silom kundaka naturalo da prizna. Tako je, veleslavna sudanijo i vi pravični ljudi iz naroda, i ovaj put ko i uvijek pod žaii-darskim kundacima prignjavljena i prigušena pravda i istina!... – O postove mu njegove, i mališan dobro kiti i veze! – oteše se uzvici nekolicini slušalaca u jedan mah, i po čitavoj sudnici digoše se živahni i topli povici divljenja i odobravanja. – Maleno je i neugledno je, bog ga vidio, ali mu je slatka i smišljena svaka riječ! Bistra i pametna glava! – Pametni smo mi svi, samo sreće nemamo! – dobaci opet onaj prvašnji iz gomile, ali začudo niti se graja diže, niti mu se ko na dosjetku glasno nasmija kao prvi put, jer svi bijahu uprli poglede u mladog rečitog branitelja. – Jest, veleslavna sudanijo! – nastavi branitelj s još jačim poletom i oduševljenjem. – Poslije devet mjeseci mučnog istražnog zatvora, stupa gore po zakonu rečeni optuženik na ovo uredovno mjesto da oživi prigušenu pravdu i istinu; stupa dapače na ovo zakonito mjesto, đe ne sudi kundak ćesarokralj-skog vakmajstora Dane Kneževića, nego učena glava i duboka pamet visokog carskog, sudskog savjetnika i velemožnog gospodina Ignjatije Vrepca koji samo istinu traži i samo za božjom i ljudskom pravdom gine! I gospodin predsjednik sudanije čuo je danas istinu, da su jazavci pokrali sir i da je optuženik Ćirilo Trubajić jedne noći, pretrpivši veliki strah, oteo od ja-zavaca sir, odnio ga kući i pojeo sa svojom starom i

sedmero djece. Po smislu kažnjenog zakonika i po §§ 249, 251. i 254, toćka c, jazavci su počinili zločinstvo i pokrali sir. Oni su zločinci i na nji' trebalo bi da se obori gospodin državni. Gore po zakonu rečeni optuženik, kad je od jazavaca, od divlje gorske zvijeri, oteo sir i ostale one stvari, nije, veleslavna sudanijo, učinio ništa rđavo, ništa zločesto i ništa po zakonu kažnjivo. Učinio je ono što bi i svaki od nas u tak'oj prilici učinio. I iskaz privatnog oštećenika Luke Ćuluma na današnjoj glavnoj raspravi svjedoči da su zaista jazavci potkopali mljekar i počinili krađu. Kad ga je gospodin predsjednik sudanije tečajem preslušavanja upito da li more podsigurno prosvjedočiti da provala pod mljekarom potiče od ljudske ruke, odgovorio je privatni oštećenik Luka Ćulum iz Dugog Sela: "E, to ne mogu na dušu uzeti, jer je jama pod provaljenim mljekarom nekako čudnovato došla!" Daklen, provala ne potiče od ljudske ruke: mljekar nije provalio optuženik Cirilo Trubajić, u civilju nazvan Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kuljić, nego gorske zvijeri, jazavci! Da su zaista jazavci potkopali mljekar i počinili u smislu kažnjenog zakona krađu od dvije kačice sira, more se i otuda viđeti što današnji jazavci nijesu ostali onaki kakvi su bili za turskoga suda i otomanske prave, nijesu ostali povučeni i mirni u svojim jazbinama. Kad je, veleslavna sudanijo, zastupila Ustrija, odma' je od naroda pokupljeno oružje i data je svakom prava i sloboda osim težacima i radnom narodu. I pop, i pratar, i 'odža, i gazda, i beg i aga, i su-baša, sve se to adžamijski isprsilo u ovoj zemlji, pa deblja i tovi se, plivajući u ustrijskoj pravi i slobodi. A radni narod i težaci bez prave i slobode, bez oružlja i bez pomoći ni sa koje strane, a sa dvije strane navalile zlosti i napasti: iz čaršije 'ajduci, a iz gore vuci i jazavci... – To i tako neizvoljeno jest pred carskim sudišćem govoriti! – planu gospodin "državni" na branitelja i skoči kao razjaren ris na stolice. – To dapače ali jest grčkoistočna pali-tika! I predsjednik sudanije planu, ali ipak se svlada, pa vrlo uzdrhtalim zvaničnim glasom reče: – Po sili svoje česti i po snazi svoje koli uredovne toli predsjedničke vlasti, a po § 318. parbenog postupnika, pozivam sa ovog mjesta na red i mir gospodina državnog da ne uzbu-njuje i ne sprečava tečaj glavne rasprave koja se ali danas vodi prema propisima §§ 249, 251. i 254, toćka c kažnjenog zakonika! ... Gospodine branitelju, produžite i kažite što još ni-jeste u odbranu kazali a mislite kazati. – Vala, ljudi, Vrepcu mjere nema! – diže se sa dna sudnice između slušalaca tihan i jedva čujan povik, i sve se opet smiri i utiša. – Veleslavna sudanijo! – nastavi odbranu branitelj bez i najmanje zbunjenosti, sa puno mirnoće i prisebnosti u govoru i držanju. – More se gospodin državni ljutiti i vikati koliko 'oće da je maloprijašnja moja riječ grčkoistočna palitika, ali će ostati uvijejt istina da su danas jazavci drukčiji nego što su bili za turskog suda i otomanske prave.

Čim su, veleslavna sudanijo, osjetili da je Ustrija oduzela narodnu slobodu i oruž-Ije, jazavci su se grdno izbezobrazili. Najprije su se počeli vrzati oko njiva i usijeva, pa onda udarati na staje i ambarove, dok se neke godine dvojica čak uslobodiše i padoše na krsnu slavu Stojanu Gatariću iz Lokvara ... – Došli ljudi na piće! – dobaci neko izmeđ' slušalaca, i smijeh se razli po čitavoj sudnici. – Jest, došli ljudi na piće – prihvati riječ branitelj -, ali se čudnovati gosti ne svideše nekom starom Belemezu, koji se poboja da bi moglo omaliti pića i jestiva, pa pograbi s drvljenika sikiru i pogna ih u planinu, ali u planini u'vati Belemeza sa sikirom carski šumar i viknu: "Sikiru ovamo, ti si sjeko carsku šumu!" Poslije ga na pravdi boga osudiše na veliku globu i 'aps, pa se i danas u narodu kaže kad se kome što nepravo i iznenada dogodi: "Proso ko stari Belemez kad je jazavce gonio sa krsne slave Stojana Gatarića!" ... Veleslavna sudanijo! S pogledom na sve rečeno jest sigurno i osvjedočeno i zakonito uglavljeno da su jazavci, ovak'i kakvi su, mogli biti i dapače bili su počinitelji zločina od krađe u smislu §§ 249, 251. i 254, toćke c kažnjenog zakonika... Što se ali pako tiče ukradenog janjeta, svjedočanstvo jedinog svjedoka Mujage Adžića iz Gornjeg Šehera jest slabo i netemeljito. Gore po zakonu rečeni svjedok jest tečajem rasprave samo slijego ramenima i u velikoj nedoumici odgovaro na pitanja gospodina predsjednika sudanije. Njegovo se svjedočanstvo ne more nikako uvažiti i od slavne sudanije poprimiti kao temeljito i zakonito. Ali, ako bi veleslavni sud uvažio i poprimio – u šta ja nikako ne mogu povjerovati – iskaz i svjedočanstvo svjedoka Mujage Adžića iz Gornjeg Šehera, onda se ja s pogledom na golemu lesperinu visokoslavnog ćesarokralj-skog generala Jozipa Pilipovića pozivam na carskootomanske zakone od 7. ramazana, od 15. muharema, od 13. huseina i 23. mujage, koji zakoni ne gone za krađu janjeta, a po njima se i danas sudi i oni se i danas drže od slavnoga suda u velikoj česti i štimanju ... Veleslavna okružna sudanijo! S obzirom na sve gore rečeno u odbranu i s pozivom na sve olakotne okolnosti i prilike prilazem da se optuženik Cirilo Trubajić, u ci-vilju nazvan Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kuljić, istočnog • vjerozakona, oženjen, otac sedmero djece, nepismen, navozito neporečen riješi i pusti ispod suđenja, pošto on nije ali dana 18. lipnja 1907. g. uzeo bez znanja i privole, a svoje koristi radi, Luki Culumu iz Dugog Sela janje iz tora i dvije kačice sira iz mljekara, čime bi bio počinio zločin od krađe u smislu §§ 249, 251. i 254. točka c kažnjenog zakonika. Ali ako bi ipak veleslavna sudanija nekim putom i načinom došla do svjedočanstva da pri optuženiku ima neke krivice – u što ne bi niko mogo povjerovati poslije današnje rasprave – to molim vele-slavnu okružnu sudaniju da pri suđenju uporabi § 63, kako ne bi nedužna porodica stradala, dalje da uzme u obzir dugi istražni zatvor, nepismenost i zanemareni odgoj optuženika kao olakotne okolnosti i prilike – završi odbranu branitelj, sav blažen i uzbuđen, s puno vjere i uvjerenja da je kazao sve što je trebalo kazati.

Predsjednik sudanije kao da se trže iz dubokog razmišljanja, diže pokunjenu glavu visoko iznad debelih sudskih spisa, obuhvati velikim pogledom čitavu sudnicu i viknu sa puno svečanosti i zvaničnosti: – Današnja glavna carska rasprava, koja jest vođena po smislu §§ 249, 251. i 254, točka c kažnjenog zakonika protiv optuženog Cike, pravo Cire Trubajića, zvanog Kuljića, zaključuje se i sudanija se povlači na vijećanje i odluku! Pri posljednjim riječima lagano i odmjereno diže se predsjednik sudanije i pokupi sa stola čitav denjak spisa. Za njim se mirno i dostojanstveno digoše i ostali članovi sudanije i okupiše se uvrh sudnice da vijećaju. Predsjednik sudanije sjede i zguri se nad jednim stočićem, koji je sav bio prekriven debelim spisima, pa se stade mrštiti i naprezati da po jednoj staroj osudi sastavi glavu Cikine osude. Oko stočića su mirno i nepomično, bez glasa i daha, stajali suci i prisjednici sa perovođom očekujući da počne vijećanje. – Ovđe se ne more vijećati. Odveć je tijesno i nezgodno! – reče predsjednik sudanije vrlo zlovoljno. – Mi bi' se morali povratiti na svoja stara mjesta, a državni, branitelj, optu-čenik i svi ostali slušaoci trebalo bi da iziđu napolje dok se ne svrši vijećanje i odluka. Samo, eto, ne znamo da li se vratio kerkermajstor sa raporta? ... – Molim boga i slavnog suda – ču se iz gomile slušalaca glas Koste pucera, koji se neoklen nađe u sudnici -, vi se morete slobodno povratiti ovamo dolje na svoja stara mjesta, a mi ćemo svi izići napolje. Kerkermajstor se vratio sa raporta i odveo sve žene osim Jelke čedomorke na Vrbas. Onu sušičavu kljusinu, Jovu ključara, zadržali su jutros u bolnici, i tako je osto i posto nad Crnom kućom jedini gospodar naš dobri ključar Nikolica. On zna sve, zna i da se sudanija vodi, ali šuti i pravi se nevješt. Eno ga sjedi na basamacima, puši svoju lušu, pregovara se nešto sa Jelkom čedomorkom i veli: "Pjevaj, Jelče, mladost prođe! Pjevaj, neka se narod malo proveseli pod mojom upravom i komandom!" Riječi Koste pucera izazvaše bučno oduševljenje i uzbudljive povike među slušaocima koji su sa strahom pratili tok sudanije strepeći da bi mogao svaki čas iznenada udariti tamničar ili ključar Jovo. S njihovih pritisnutih i izdrhtalih duša svali se sinji teret strahovanja, i svi, osim članova sudanije, pohrliše napolje, vodeći optuženika između se kao mladu i pjevajući 'apseničku pjesmu: Sve subota po subota: -Meni dođe osuda, A ja tužan u tavnici Pjevam pjesmu žalosnu. Žalobitna 'apsenička pjesma, pjevana sa mnogo bola i prastare čovjekove tuge za otetom slobodom, oživje ledene tamnič-ke zidove, zatrese umrtvljenim ćelijama i zadahnu i zapljusnu životom i svježinom Crnu kuću s kraja na kraj, s vrha do dna. Sa sviju strana i iz sviju ćelija prihvatiše 'apsenici pjesmu koja je u tamnici spjevana i

koja se samo u tamnici pjeva, i sve uzavrije u bezmjerno uzbudljivom i neobuzdanom klicanju i natpjevanju. Kad se natpjevanje i povici polagano smiriše, izdišući u ledenim zidinama, pisnu žalobitno glas Jelke čedo-morke, čist i zvonak kao srebro: Aj, duga dana, duga dana U zla gospodara! – Neka Jelka čedomorka pjeva i tuguje – reče predsjednik sudanije više kao za se, kad posjedaše na stara mjesta – a mi ćemo vijećati. Da nam osuda bude prava carska osuda, moramo nekako i imena podesiti. Ja ću se u osudi pisati Ig-njac Vrebacovski, ti, prvi suce, Gabrijel Javorovski, a ti, drugi suce, Jozip Lesiecki. Prisjednici Omeša Mustić i Luka Prama-sunac mogu u osudi ostati ko što i jesu. Perovođa neka nam se zove Pranjo Pranjić, domaći čovjek, katolik. Državnog ćemo malo prekrstiti i pisaćemo ga u osudi Gregor Zlojutrovski, a branitelja Dane Dimković . .. Šta vi mislite, gospodine sudbeni tajnice Javorovski, – promijeni predsjednik sudanije glas i držanje obraćajući se prvom sucu – da li jest optuženik s obzirom na provedenu raspravu kriv za zločin iz §§ 249, 251. i 254, toćka c kažnjenog zakonika, i akoprem jest kriv, koliku onda kažnju da mu po zakonu odmjerimo? Prvi se sudac duboko zamisli i poslije podužeg razmišljanja reče odsječno: – Nedvojbeno jest optuženik u smislu zakona kriv u pitanju stojećeg zločinstva i ja prilazem da mu se odmjeri kažnja od četiri godine teške tavnice, kuće neobične. Predsjednik sudanije, koji je već bio za se stvorio osudu, zabezeknu se kad ču odgovor prvog sudije i obrnu se drugom sudiji votantu: – Kuda vaše mišljenje i vaša pamet dere, gospodine sudbeni pristave Lesiecki, u pogledu krivnje i kažnje gore po zakonu rečenog optuženika? Drugi se sudija takođe duboko zamisli. Poslije dugog razmišljanja i ćutanja reče: – Moje mišljenje i moja pamet jest ali zato da jest gore po zakonu rečeni optuženik skrivio zločin od krađe, i pošto nedvojbeno kažnjeni zakonik za tak'a zlođela propisuje kažnju od jedne do pet godina, to prilazem da se optuženik osudi na četiri godine teške tavnice, kuće neobične, oštro gvožđe, svako četrn'est dana post i svako sedam dana tvrdi krevet. Predsjednik sudanije još se više zabezeknu i iznenadi odgovorom drugog sudije votanta, pa se obrnu prvom prisjedniku i reče:

– Prvi prisjedniče, Omeša Mustiću, kuda vaše mišljenje i vaša pamet šiba i dere u pogledu krivnje i kažnje gore po zakonu imenovanog optuženika Cike, pravo Cire Trubajića, zvanog Kuljića? Prvi prisjednik Omeša Mustić, koji sa puno zajedljivosti posmatrase oba suca, odgovori odmah čvrsto i odsječno: – I bez razmišljanja i bez ćutanja, a po saslušanju današnje rasprave i svjedoka, ja, ko jedan prvi prisjednik sudanije i sudac narodni, ne nalazim nikakve krivice pri optuženiku, i prilazem da se optuženik pusti odma' iz zatvora. – A vi, drugi prisjedniče, Luka Pramasunče, šta vi u stvari mislite i kako vi po svojoj pameti smatrate krivnju i kažnju gore po zakonu rečenog optuženika. – Ja, ko najstražnji u ovoj sudaniji i u ovoj zemlji, u kojoj se sve srpsko potiskuje i na kraj meće ... – Budi muslimanac! – prekide drugog prisjednika prvi prisjednik Omeša Mustić. – Slavi Kurban-bajram, a ne šaraj jaja na Crvenu subotu, pa nećeš biti najstražnji. Muka ti što nijesi prvi prisjednik i što se ti prvi ne pitaš! – Nema tu, Omeša, nikakve muke, već sam ja šćeo da rečem samo jednu istinu: da se naše srpsko u ovoj zemlji, otkad je Švabo zastupio, gura na posljednje mjesto. Samo Švabo trebalo bi da se malo dozove pameti, jer mi smo oni i ostajemo oni koji carstvima životne žile podgrizamo! Predsjednik sudanije planu kao ris i grdno se raž vika: – Molim, molim! U ime zakona zabranjujem vam najoštrije da govorite o kojekakvim istorijama i pozivam vas s obzirom na uredovne propise da kažete da li jest optuženik ' kriv, a akoprem jest kriv, kolika onda kažnja da mu se odmjeri? – Koliko moje suđenje i moja pamet donosi, mogu reći ko jedan prisjednik i sudac narodni da pri optuženiku nema nikakve krivice ni zločina – odgovori mirno drugi prisjednik. – Sir su pokrali sigurno jazavci, a pojeo ga je optuženik sa svojom ženom i djecom, što je on i priznao na današnjoj glavnoj raspravi. Zakon, koliko moje znanje donosi, kažnjava one koji kradu a ne one koji jedu. Ni u ovog cara nema valjda u zakonu paligrapa o zločinu jedenja!... Za janje isto tako nije dokazano da je optuženik ukro, a da ga je i ukro, ne more mu se suditi, jer ga brane carski, otomanski zakoni, koji se i danas drže u velikoj česti i štimanju, kako to maloprije reče gospodin branitelj. Predsjednik sudanije obori oči, namršti se, nabra teško obrve i ušuti se. Šutio je pozadugo, ispunjujući glavu osude i kao nešto smišljajući. Najednom se trže iz razmišljanja, udari obema rukama po spisima i reče hladno i odmjereno:

– Gospodo suci i prisjednici, vi se ali mlogo razilazite u pogledu krivnje i kažnje gore po zakonu rečenog optuženika. Vi ste, gospodo suci, izrekli krivicu i veliku kažnju od četiri godine teške tavnice, kuće neobične, a prisjednici su opet izrekli da pri optuženiku ne nalaze nikakve krivice, pa da bi ga ' trebalo odma' pustiti iz zatvora. Ko dugogodišnji sudac i predsjednik današnje glavne razprave, mogu reći da vi, ni jedni ni drugi, nemate potpuno pravo. Gore po zakonu rečeni optuženik nije toliko kriv ni prav ko što misle prisjednici. Kriv je možda više nego što je prav, krivica mu se ali tečajem glavne rasprave nije mogla dokazati. Svjedočanstva svjedoka i ini sudbeni dokazi jesu slabi i netemeljiti. S obzirom na to i s pogledom na sve prilike i okolnosti, ovđe se mora u smislu nedostatka dokaza uporabiti § 271, toćka 3. i riješiti optuženika od optužbe. – I mi smo za nedostatak dokaza! – viknu prvi sudac privlačeći uza se drugog suca. – Mi smo za § 271, točka 3, i pristupamo mišljenju gospodina predsjednika sudanije! – dodade drugi sudac. – Mi ne pristupamo nikome! – viknu ponosito prvi prisjednik Omeša Mustić. – Ko 'oče neka pristupi nami! – dodade još ponositije drugi prisjednik Luka Pramasunac. – Ja sam i ne'otice vama pristupio – reče predsjednik sudanije, blago se osmjehujući. – Optuženik se, daklen, s pogledom na § 271, toćka 3, u nedostatku dokaza rešava od optužbe, a privatni se učesnik Luka Čulum iz Dugog Sela upućuje sa svojim zaktjevom oštete za dvije kaeice sira na redoviti put građanske pravde. Izvolite, gospodo suci i prisjednici, potpisati zapisnik osude – reče zvanično predsjednik sudanije, poturi jednu poveću hartiju ispred sebe i viknu malo jačim glasom: – Neka uđe gospodin državni, gospodin branitelj, privatni učesnik i optuženik, da im se osuda proglasi! Vrata se na sudnici naglo otvoriše i na vratima se prvi pojavi Košta pucer. Iza njega uđoše "državni", branitelj, optuženik i privatni učesnik, a onda povrviše 'apsenici, i u trenutku se čitava sudnica napuni. Branitelj i "državni" mrko se pogledaju. Optuženik, preplašen, iznemogao i blijed kao krpa, jedva se dotetura do optuženičke klupe. Iz njegovih lukavih, svjetlucavih očiju bije živa radoznalost da sa lica članova sudanije pročita i sazna svoju sudbinu, ali uzaman! Lica su njihova mračna i očajno zvanična. Njegovo mršavo i isprošćeno tijelo obuze mrtavčka nemoć i drhtanje, oči mu se zasvijetliše suzama, i on obori glavu, jer 'apsenik, dok stoji pred osudom, ne želi ni od koga da čuje osudu svoje krivice. U sudnici drhtaše duboka, grobna tišina, puna očekivanja i sustezanja, i u toj treperavoj, jezivoj tišini digoše se mirno dostojanstveno članovi sudanije. I predsjednik sudanije, uvijek sređen, odmjeren i svečan u govoru i držanju, držeči u rukama golemu hartiju, poče da duboko zvaničnim glasom čita osudu:

– Okružni sud u Banjoj Luci jest danas obnašao svojom koli uredovnom, toli sudskom vlasti pod predsjedništvom sudbenog savjetnika Ignjaca Vrebacovskog i u prisutnosti sudbenog tajnika Gabrijela Javorovskog i sudbenog pristava Jozica Lesieckog kao sudaca, te Omeša Mustića i Luke Pramasunca, kao prisjednika, i Pranje Pranjića kao perovođe ušljed optužbe državnog objesništva protiv Cike, pravo Ćire Trubajića, zvanog Kuljića, zbog zločina iz §§ 249, 251. i 254, toćka c, kažnjenog zakonika, podignute optužnicom od 20. veljače 1908. godine, broj 2268, nakon naredbom od 2. svibnja 1908. godine naređene u prisutnosti državnog Gregora Zlojutrovskog, privatnog učesnika Luke Culuma iz Dugog Sela; optuženika Cike, pravo Čire Trubajića, zvanog Kuljića, branitelja Dane Dim-kovića dne 23. kolovoza 1908. godine obdržavane glavne rasprave na osnovu prijeloga državnog objesništva da se optuženik krivim proglasu, za pravo izreći: Ciko, pravo Ćiro Trubajić, zvani Kuljić 40 godina, star, rodom i stojbinom iz Dugog Sela, grčkoistočnog vjerozakona, oženjen, otac sedmero djece, nepismen, radi prestupa iz §§ 425, 456, i 478. i 483. sa 10, odnosno 6, odnosno 30, odnosno 15 dana zatvora kažnjen, rešava se po § 271, točka 3, od optužbe da jest dne 18. lipnja 1907. godine uzeo bez znanja i privole, a koristi svoje radi, Luki Culumu iz Dugog Sela janje iz tora i dvije ka-čice sira iz mljekara, čime bi ali bio počinio zločin od krađe po §§ 249, 251. i 254, točka c kažnjenog zakonika . .. – Molim boga i slavnog suda! – usplahireno i kao izvan sebe upade u riječ predsjednika suđanije optuženik, pun grozničave uzdrhtalosti i strepnje koja obuzima obično svakog optuženika kad se čita strahovito nategnuta, zbijena i zamršena glava osude. – To nešto odveć zamršeno i nadugačko otišlo, pa ne znam, molim boga i slavnog suda, da li sam osuđen ili ni jesam? – Boga mi, Ciko, i mi ovamo dolje ne razumjesmo dobro, – ču se povik sa dna sudnice. – Učevno je to udesio savjetnik Vrebac, jer tako ti je to isto i na švapskom sudu: dok god soldat ne turi baganetu u korice, ne moreš znati da li si osuđen ili oslobođen! – Da ste vi živi i zdravi, on je osuđen, ali malo! – viknu zlurado privatni oštećenik Luka Ćulum. – Staćemo mi, Ciko, uskoro barabar i pred Vrkovnu sudaniju u kojoj neće suditi Omeša Mustić. – Ne zanosi se toliko zlobno, Ćulume, nije on osuđen nimalo! – viknu iz gomile slušalaca jedna krupna ljudina. – Još nikog nije unesrećio i zasužnjio § 271. To je paligrap prave i milosti. Dobro ja to znam, jer na svojim leđima nosim teret od jedno deset do petn'est glavnije' rasprava ...

– Molim za mir i red makar u času proglašavanja osude! – viknu oštro i Ijutito predsjednik suđanije, onda sjede s ostalim članovima suda i poče da razvija mirno i odmjereno razloge osude. Razlozi U noći na 18. lipnja 1907. godine nestalo jest Luki Culumu, starovniku iz Dugog Sela, bez znanja i privole istog Luke Culuma, a tuđe koristi radi, jedno janje iz tora i dvije kačice sira iz mljekara. Znajući isti privatni oštećenik Luka Culum da živi u jednoj zemlji, u kojoj ali vlada red i zakon, jest odma' pokradu prijavio carskim oružnicima s pozivom na carsku deklamaciju od 28. kolovoza 1878. godine. Sumnja je pala na jedno lice, dotično osobu koja više voli noć i mjesec nego dan i sunce. To jest bio današnji optuženik Ciko, pravo Ciro Trubajić, zvani Kuljić. I carski oružnici Dane Knežević i Jozip Prokaska jesu odma' pošli kući gore po zakonu osumnjičene osobe, pretražili su kuću i ine prostorije i našli su na mjestu lica dvije prazne kačice, koje su ali vlasništvo privatnog učesnika Luke Culuma iz Dugog Sela. Kod Mujage Adžića, trgovca iz Gornjeg Šehera, jesu dapače carski oružnici pronašli i zakonito uglavili i kožicu navozito ukradenog janjeta Luke Culuma, i u smislu izviđa i istrage podnijeli su kažnjenu prijavu protiv Cike, pravo Cire Trubajića, zvanog Kuljića na visokoslavno državno objesništvo u Banjoj Luci. I dana 20. veljače 1908. jest visokoslavno državno objesništvo s pogledom na §§ 249, 251. i 254, točka c kažnjenog zakonika protiv gore po zakonu osumnjičene osobe podiglo optužnicu, na temelju koje jest danas povedena i provedena glavna rasprava. Tečajem današnje sjednice zakletim svjedocima i inim sudbenim dokazima nije se ali mogla krivica optuženika u svima pravcima i s obzirom na sve okolnosti dokazati. Sumnja je jaka bila, sumnja je i ostala, ali po sumnji se ne sudi nego po istini i dokazima. Istina je da su u kući gore po zakonu osumnjičene osobe nađene dvije prazne kačice, koje su ali vlasništvo Luke Ćuluma iz Dugog Sela. Optuženik se brani i veli da je od jazavaca sa ostalim stvarima oteo i dvije kačice sira, da ga poslije pojede sa svojom ženom i sedmero djece. To bi mu se moglo i vjerovati i ne vjerovati, gotovo prije vjerovati nego ne vjerovati, jer iz svjedočanstva privatnog oštećenika Luke Čuluma naslućuje se da bi moglo biti da su zaista jazavci provalili mljekar i počinili zločin krađe na dvije kačice sira. Isti privatni oštećenik Luka Ćulum upitan tečajem današnje rasprave kao svjedok, da li od ljudske ruke potiče jama pod provaljenim mljekarom, odgovorio je: "E, to ne mogu uzet' na dušu, jer je jama pod provaljenim mljekarom nekako čudnovato došla". Po ovim riječima dolazi ova slavna sudanija do odluke i vjerovanja da ne more dokazano i zakonski utvrditi da jest provalu i krađu počinilo ljudsko lice u osobi Cike, pravo Cire Trubajića, zvanog Kuljića. Iskazi će-sarokraljskog vakmajstora Dane Kneževića i njegova druga Jozipa Prokaske jesu slabi i netemeljiti, i prošarani su pogrdama koje sve drugo dokazuju samo ne krivicu gore po zakonu osumnjičene osobe i u pitanju stojećeg optuženika... Što se ali pako tiče navozito ukradenog janjeta istog privatnog učesnika Luke Ćuluma, svjedočanstvo jednog jedinog svjedoka Mujage Adžića iz Gornjeg

Šehera nije mogla ova veleslavna sudanija uvažiti i poprimiti kao toćno, valjano i zakonski nedvojbeno. Isti svjedok je jednom iskazao da je kožicu kupio kad se otuženik vraćao s pazara, a drugi put je rekao da je kožicu kupio kad je optuženik silazio na pazar. Osim toga, jest ovaj nesigurni svjedok tečajem cijelog preslušavanja odgovarao u velikoj nedoumici i samo slijegao ramenima. S pogledom na to jest se sudanija saglasila da se svjedočanstvo ovog svjedoka odbaci kao ništavno i nevjerodostojno. Kad je veleslavna sudanija obnašla da je ovo svjedočanstvo o ukradenom janjetu nevjerodostojno i zakonski netemeljito, nije imala razloga i temelja da i u ovoj prilici vijeća i prosuđuje carsko-otomanske zakone od 7. ramazana, od 15. mu-harema, od 13. huseina i 23. mujage u svezi sa golemom lesperinom visokoglavnog i krabrog ćesarokraljskog generala Jozipa Pilipovića od 31. kolovoza 1878. godine, koji zakoni govore o krađi janjeta i na koje se dapače tečajem današnje glavne rasprave pozvala odbrana. Prema svemu gore rečenom i prema posmatranju i prosuđivanju sviju prilika i okolnosti, uvažavajući kako navode slavne optužbe tako i navode slavne odbrane, nije mogla ova veleslavna sudanija doći do odluke i vjerovanja da je optuženik počinio zločin u smislu §§ 249, 251. i 254, toćka c kažnjenog zakonika koji mu se u grijeh upisuje. Imajući uvijek na umu onu mudru narodnu riječ da je bolje devedeset i devet krivaca pustiti nego jednog pravednika osuditi, jest današnja veleslavna sudanija uporabila § 271, toćka 3, i zbog nedostatka dokaza riješila od optužbe gore po zakonu imenovanog optuženika Čiku, pravo Čiru Trubajića, zvanog Kuljića. Pošto se je ali tečajem današnje glavne rasprave nedvojbeno i zakonski temeljito dokazalo da je optuženik zaista pojeo dvije kačice sira, te se privatni oštećenik Luka Culum iz Dugog Sela upućuje sa svojim zaktjevom oštete na redoviti put građanske pravde – završi predsjednik sudanije odsječno zvaničnim i svečanim glasom svoju riječ, i čitava sudnica, u kojoj za sve vrijeme razlaganja osude vladaše duboka tišina i mukli tajac, pršte u raspaljivo klicanje i radosne povike odobravanja: "Živjela pravda! živio predsjednik sudanije gospodin savjetnik Vrebac i njegova pamet i znanje! Živio Omeša Mustić i njegova pravda! Živio slatkoreki branitelj! Dolje s državnim što na pravdi boga ljude goni!" I u toj beskrajnoj graji i pobješnjelom klicanju diže se na mig predsjednika sudanije "državni", sav zbunjen i pometen, i jedva izgovori zvanično uzdrhtalim glasom: – Uvažavajući današnju osudu, na zakonu ali neutemeljenu, ulažem protiv nazočne osude žalbu ništovnu na visoko-slavno Vrkovno sudišće!

BILJEŠKA O PISCU

Petar Kočić rodio se 29. juna 1877. godine u selu Stričićima, kod Banja Luke. Ubrzo poslije toga umrla mu je majka a otac se zakaluđerio. Na očev poziv prelazi u manastir Gomjenicu gdje stiče prvo obrazovanje. Godine 1891. završio je četvrti razred osnovne škole u Banja Luci i upisao se u sarajevsku Veliku gimnaziju. 26. aprila 1895. istjeran je iz sarajevske gimnazije, a 4. maja policijski protjeran u Banja Luku. Iste godine se upisao u V razred I beogradske gimnazije. U 16. broju srednjoškolskog lista "Podmladak" objavljuje svoj prvi rad – pjesmu Ponoćni zvuci. Godine 1899. maturirao je, a u jesen se upisuje na slavističkči odijek Filozofskog fakulteta u Beču. U februarskoj, martovskoj i aprilskoj svesci "Nove iskre" 1901. izlazila je prva štampana Kočićeva pripovijetka Tuba, a u časopisu "Bosanska vila" objavljeni Đurini zapisi. Godine 1902. izlazi mu prva zbirka pripovijedaka S planine i ispod planine u Sremskim Karlovcima. U Beču je 1903. napisao prvu redakciju Jazavca pred sudom u vidu pripovijetke. Godinu dana kasnije (1904.) objavljena druga knjiga S planine i ispod planine. U njoj je štampan dramatizovani Jazavac pred sudom. U junu apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Beču. Od 15.I do 30.X 1905. nastavnik je srpskog jezika i književnosti u Skoplju da bi 14. novembra bio otpušten iz službe kada odlazi u Sarajevo. Iz Sarajeva je protjeran zbog učešća u demonstracijama sarajevske omladine 1906. godine. U junu 1907. godine u Banja Luci izlazi prvi broj "Otadžbine" koji on uređuje. Zbog članaka objavljenih u "Otadžbini" 1908. godine osuđen je na 15 mjeseci teške tamnice. Godine 1910. izabran je za narodnog poslanika u Saboru BiH. Iste godine pokreće list "Razvitak", a 1911. u Sarajevu ponovo izdaje "Otadžbinu". Od 1914. godine liječi se u beogradskoj Duševnoj bolnici gdje umire 24. avgusta 1916.
FUSNOTE (JAZAVAC PRED SUDOM)

1 paragraf 2 opet 3 jako

4 obilno, mnogo 5 bogme; zaista 6 spahijska, gazdinska 7 ovdje 8 uistinu 9 zirat je neka vrsta nameta što ga posjednik plaća državi do stanovitog vremena 10 katolički fratar 11 koja pravi štetu 12 egzekutor; izvršitelj 13 danak; namet 14 prepisati, dati nekome 15 brinuti, mučiti se 16 okupacija, zaprema 17 kuhano (vareno) mlijeko 18 zaliha 19 bundeva 20 crniti, bijediti 21 nabuhnuo, debeo 22 čopor volova 23 imetak u svinjama (žirovni) i bikovima (bakovni) 24 Oženiti muškarca znači u narodu: naći mu ženu, a žena se udaje za nekoga 25 čangrizav 26 jako; baš 27 Hristos 28 lopov 30 služba

31 zvekan 32 stara mjera, lakat 33 kilogram i četvrtak 34 po oke 35 računati, misliti 36 kad se kuhaju grah i kukuruz zajedno 37 učiniti rimokatolicima, pokatolićiti 38 vrsta vage 39 dvostruk, silan, moćan 40 glava; tikva 41 telegraf 42 vuruna; furuna, starinska peć od nabijene ilovače ili cigle 43 brundati; brbljati (u bradu, ispod brka) 44 štampa; slika 45 Poglavica zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, njegova preuzvišenost, gospodin baron von Apel izgubio je valjda negje u ratu jedno oko. 46 ćurlikan; zvekan 47 razgovor RJEČNIK MANJE POZNATIH RIJEČI I IZRAZA

A adet – običaj, navika Agarjanin – Turčin ajluk – plata adžamija – neiskusan, neozbiljan ala selamet – bog neka je u pomoći

aramija – razbojnik, lopov ardović – bačvica, burence asker – vojska asli – baš, sasvim

B baganeta – bajonet bak – bik balija – pogrdno za Turčina bantati – buncati barabar – uporedo, naporedo batlijun – bataljon bašibozuk – neredovna vojska (u Turskoj) bašlca – samotok, prva rakija (iz kazana, kad se peče) bašuna – glava, tikva beli – zaista belćim – valjda, možda, tobože bena – budala, luda, blesan berićet – ljetina, sreća besleisati – namirivati, zadovoljiti biljeg – nadgrobni kamen, spomenik birzeman – staro, davno vrijeme blrzemanile – odavna, iz starih vremena bivakarce – dakle, kao blentav – blesav, malouman brana – borba, boj

brina – stremen brkljačiti – gunđati, mrmljati, govoriti nerazumljivo bujad – paprat, travuljina bukagije – negve, puto, okovi za noge bulešika – bula, turska gospoda bunm'ija – pismo, pismeni nalog, rješenje (pašino i sl.)

C crljen – crven

Č čađo – čedo, sin, porod čalmaš – ko nosi čalmu, tj. platnen omot oko kape čivit – zatvorenomodra boja čovali – od čohe, čobani čok jaša padiša – živeo sultan

Ć Ćaba – sveto mjesto za muslimane ćevšiti – gledati, posmatrati

D dalga – valovi, talasi deverati – mučiti se, krpariti divanana – doksat, trijem dikli – dičan, ponosan, ponosno dogoniti se – spremati se, udešavati se

dova – (turska) molitva dumagija – dim, prašina dunkel – mrak

Dž džennet – raj

E eglen – razgovor eškija – ustanak

F Ferman – naredba, zapovest (carska i sl.)

G gaveljati – teturati, gegati, teško ići gazija – junak, pobjeđnik gerz – kicoš gegijati – prkositi, oholiti se graša – mala puška koja se puni sačmom grunlovnik – službenik na vođenju zemljišnjih knjiga

I indat – pomoć insan – čeljade isporavljati – upoređivati, ispoređivati

ižinjati – izmisliti, smisliti izdihanije – izdahnuće, smrt izim – osim, sem izmećar – sluga izun – dopust, dopuštenje

J jarmac – mali jaram jazija – pismo, pisana stvar (odluka i sl.) jolpaz – skitnica, probisvijet, propalica jope – opet, ipak judol – dolina

K kabast – krupan, nezgrapan (za izgled i misao i sl.) kabuliti – pristati, prihvatiti, odobriti kadija – sudija kalauziti – pokazivati put, predvoditi kamilanka – kamilavka, kaluđerska kapa kastile – namjerno, naročito katil – dušmanin, krvnik kaurin – ko nije musliman, nevjernik kerker – tamnica kerkermajstor – tamničar keseđžija – drumski razbojnik kijamet – nepogoda, strašni sud

kokija – dim od baruta kom – komina komjen – dimnjak kontati – računati, razmišljati košara – staja korpus delikti – predmet kojim se dokazuje nečija krivica kuvet – snaga kuljav – trbušast, trbušat Kurban-bajram – veliki muslimanski praznik kurđelj – klin na plugu

Lj Ljumati – gegati, ići umorno

M mazgala – razvaljeno mjesto, otvor maksuz – naročito, namjerno manavra – manevar, vježba maraz – neka bolest marivet – prepredenost, lukavstvo, veština merhametli – milostivi, pokojni medžidija – vrsta turskog srebrenog novca međžlis – skupština, zasjedanje milet – narod militerija – vojništvo, vojska mirija – danak, porez

misirača – vrsta tikve, bundeva miva – voće mukaet – pažnja briga (ni mukaet – ni brige) mula – gospodar, gospodin mundura – mundira, vojnička odeća murećep – mastilo murtat – izdajnik, otpadnik od vjere musaveda – kleveta, opadanje mustapez – stražar u tvrđavi muzevir – lažljivac, prevrtljivac mutesarip – upravnik, načelnik

N naizvrat – naopačke, prevrnuto, izvrnuto nazočan – prisutan na'pak – strog naredan – uredan, spreman naslon – staja, pokriven trijem nasuliti se – nameriti se neoklen – odnekle niks – ništa nišan – biljeg, orden nurija – parohija, područje paroha (sveštenika)

O obataliti – pokvariti, zapustiti opustjeti

objesništvo – izvrnuto: odvjetništvo, tužilaštvo: misli se: ustanova koja može objesiti ordija – vojska, logor ostraguša – stara puška

P paligrap – paragraf, član palitiš ungeverlik – politički nepouzdan parušija – prisustvo, ponovni dolazak Hristov, ovde: prilog palošina – mač (dugačak) pantiti – pamtiti patriti – pripadati, spadati u nadležnost pašalija – čovek iz pašine pratnje pezevenk – nevaljalac, gad perušanje – komišanje (kukuruza) pirlati – perjati, trčkarati pinta – vrč, krčag podrug – jedan i po polza – korist popasno doba – vreme kad se stoka vraća s popasa, s jutarnje paše popišmaniti se – pokajali se porimiti – pokatoličiti potkajititi – potvrditi, potpisati prava – pravica, pravda Prajz – Prus pratar – fratar, katolički kaluđer

preteslimiti – predati, ustupiti pretrgnuti – prekinuti, presjeći prijestolnik – sreski načelnik proesapiti – proračunati, protumačiti protolkovati – protumačiti prošćeš – prostićeš protokur – protokol pucer – čistač pulika – publika, svijet, narod pulka – puce, srebren nakit na odjeći pusat – oružje, oprema

R Ramazan – muslimanski praznik rahmetli – pokojni regleman – pravilo, uredba redip – vojna rezerva reziliti – sramotiti, ružiti rospija – ženska rđava vladanja rospiluk – nevaljalstvo rimiti – katoličiti

S sakrament – pričešće saraorina – rad na putovima salampijati – vitlati

saruk – čalma, platnen omot oko kape sef – greška, pogreška sevap – dobro djelo, milosrđe, zadužbina seiriti – posmatrati (obično s čuđenjem) čuditi se serbez – slobodno sermija – stoka sikter – napolje! sjarnuti – podstaći vatru soldačija – vojska, vojna služba sraziti se – sudariti se subaša – policijski činovnik sudanija – suđenje surgun – progon, izgnanstvo, prognanik sartulija – lomivrat suharija – konjanik u turskoj vojsci

Š šajcati se – šetati, šetkati se šejtan – đavo šenluk – veselje šerijat – zakon po Kur'anu šikucija, šikutor – poreski organ, izvršitelj šjet – savet škrljačina – kapetina šokački – katolički štuc – kratka puška, jednocevka

T talambas – vrsta bubnja talahi itd. – reci iz turske zakletve tat – lopov, lupež, kradljivac temena – klanjanje, pozdrav trnapiti – banuti, upasti iznenada tubiti – pamtiti, sjećati se

U ugarjetiti – oveseliti, porađovati se uverčiti – zapaziti, uočiti ukabuliti – pristati, odobriti, prihvatiti ukopacija – iskvareno okupacija (prema ukopati se, umreti, sahraniti) ukorititi grlo – udesiti glas, utanjiti glasom umesti – zatrti, nestati uredovan – zvaničan, služben učevina – učenost učiti – čitati, govoriti molitvu uvano – svakako, s nadom

V vakasuz – u nevrijeme, kad je nevrijeme vakat – vrijeme, zgodno vrijeme vakmajstor – narednik u austrijskoj vojsci valija – carski namesnik oblasti (u staroj Turskoj)

varićak – mera za žito verak – suština, sadržaj, bit verdekter – sumnjiv, osumnjičen vilancija – finansija vozbuždenije – uzbuđenje volovnica – volovi za kravom koja se vodi votant – glasač vrajlos – slobodan, oslobođen, pušten na slobodu vrajter – kaplar vursat – upornost, otpor, ćudljivost vuzle vuzlasto – nedoraslo, nerazvijeno, plitkoumno čeljade

Z zagroktati – krupno zapjevati zakrpatiti – povikati, recima zadrobiri, zabrbljati zaptija – policajac zasalanipijati – zavitlati zastupiti – ući, zavladati zbitije – događaj zeman – vrijeme, doba zenđil – bogat, ugledan zijan – šteta zijanćarast – štetan, koji čini štetu ziratan – koji se zirati (obrađuje; za zemlju) zorli – jako, mnogo

zulumćar – ugnjetač, nasilnik

Napomena. – U Kočićev se jezik gotovo nije diralo, ali se diralo u pravopis, najčešće u interpunkciju i veliko slovo, prema savremenom pravopisu. Čitalac će u mnogim slučajevima, osobito u Sudaniji, naći jezik izvrgnut podsmijehu, iskvaren na "književnu", tj. prema zvaničnim aktima i službenom jeziku ondašnje austrijske vlasti u Bosni. I mnoge riječi su posebno na taj način prekrajane, a katkad i samo po narodnom izgovoru.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->