P. 1
Posljednji Stipančići, Vjenceslav Novak

Posljednji Stipančići, Vjenceslav Novak

|Views: 13,659|Likes:
Published by Mirna Pucelj

More info:

Published by: Mirna Pucelj on Jul 10, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/03/2014

pdf

text

original

Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančići (Povijest jedne patricijske obitelji) Sadržaj I.

U jednoj od najstarijih nadsvođenih kućica sjede u tijesnoj, jedinoj svojoj sobici dvije žene; jedna starija, suhonjava, sitna, crnomanjasta žena od 46 godina i mlađa, djevojka od 22 godine. To je gospođa Valpurga Stipančići njezina kći Lucija. Djevojci naizgled nitko ne bi dao 22 godine zbog finog, bijelog, gotovo prozirnog lica sa ozbiljnim očima, tanahnoga pasa visokog struka te jedva zamjetljivih djevičanskih grudi kao u četrnaestogodišnjakinje. I mati joj je bila takove građi ali u očima je imala onaj sjaj materine ljubavi i skrbi jer bi svako malo svratila zabrinuto lice prema Luciji. Bijaše godina 1834. i zima. U sobi vlada težak zrak jer mati rijetko kada otvara prozor i uvijek loži peć. U malenoj sobici nalazi se mnoštvo pokućstva: dva velika kreveta, željezna peć do samog stropa, starinska ura, teža i ovelik okrugao stol, šest stolica te veliko drveno raspelo između dvaju kreveta. Jednom je majka bila pozvala liječnika kada je Luciji strašno bilo pozlilo, ali kada je dobila odgovor da djetetu treba svježeg zraka samo mu se zahvalila, jer je mislila da je prehlada izvor svim teškim bolestima. Ta majušna sobica gleda u usku, tamnu uličicu i u nju prodire stoga samo zvuk bure koja nije rijetka u tim krajevima. Gertruda bijaše njihova poslužavka, koja je sa svoje troje djece živjela u susjednoj konobi koja je inače pripadala Valpurgi ali je tamo živjela u zamjenu za plaću. Svaki dan bi im Gertruda donosila najnovije vijesti iz sela, pošto Lucija već dvije godine nije vidjela sunca niti ikoga, ta živjela je kao zarobljenica. Neprestano je poboljevala i bila je nestrpljiva napokon izađi van. Danas se začu u tamnoj ulici kroz buku bure i urlanje ljudskoga glasa i obje se žene zapitaju o čemu se radi, ali Valpurga radije pričeka Gertrudu nego da sama pogleda. Lucija pocrveni od plača i beznađa ali se bori protiv svoje naravi. Naime,kada god bi tako se naljutila i istresla se na majku što ju drži kao kakvu zarobljenicu, bilo bi joj nakon takvog ispada loše i tjelesno i psihički te bi se ispričavala majci koja bi ju gledala samo sa brigom u očima. Danas je uostalom trebalo stići joj njegovo pismo i s očekivanjem i mladenačkom nestrpljivošću je čekala. I doista, dođe poštar Marko i uruči joj pismo koje je čitala sa smiješkom na licu te zaboravi da joj je majka u sobi. A njena majka samo izađe van, obuzeta krivnjom i brigom, pitajući se što će sve od toga biti. Obriše oči kada čuje Gertrudu kako dolazi. Ova im ispriča da je neki talijanski brod se u luci pod udarcima bure skoro istrgnuo iz konopaca te da bi to velika bila nevolja. A ispred kuće im se bio ponovno napio susjed Bačvica, koji je zaradio pri spasavanju broda tri cvancige. Potom priča još o glasinama koje je načula i ispriča se te vrati kući. Valpurga upita želi li Lucija večerati a ova joj odgovori mrkim pogledom jer ona nikada nije gladna ali majka ju tjera da jede da ojača. Kada je mati izašla pripremiti Luciji večeru, digne se Lucija teško iz naslonjača i uze sliku mladoga čovjeka od 27 godina u ruke. Bijaše to slika Alfreda, čija je pisma dobivala. Ona ga čeka da dođe po nju da ju izbavi iz ove tamnice ali on uvijek joj piše da ne može jer mu nešto iskrsne. Ona već odavno sumnja u ta pisma i njegovu ljubav, jer da ju doista voli došao bi po nju umjesto da čeka da ona ozdravi. Dotle je njena majka pravila večeru: Luciji pečeno pile a njoj suhi kuhani kruh, što ga uz kavu, jedinoga jede već skoro godinu dana. Na to je primorana jer su jako siromašni, ali pred Lucijom šuti i skriva tu kao i daleko goru istinu. Od velikoga bogatstva njihove kuće ostala je samo ta malena kućica u njihovom vlasništvu a sve je ostalo otišlo na Lucijina starijeg brata Jurja, od kojega već par godina ni traga ni glasa. Ona gora istina je da ona sama vara svoje ljubljeno dijete, jer joj ta pisma ne piše njen ljubljeni nego netko drugi po Valpurginom naputku. To bi ju shrvalo a ona ne može tako izravno ubiti svoje dijete, kada o njoj ovisi i majčin život. Lucija je malo poslije ponovno pobijesnila, rekavši da više želi umrijeti nego da dulje živi ovako bolesna i kao zatočenica a njena majka samo plače na to i nastavlja održavati svoje laži jer je ako po Luciju bolje. Zatim mine njeno bjesnilo i ona se prene kao iz transa i Lucija stade plakati jer je tako uzrujala majku i traži oprost, koji joj njena mati rado da. II. Nakon pola sata je pojela Lucija svoju večeru i Valpurga je oprala posuđe te sjela pored svoje kćerke koja je spavala u krevetu. Bijaše 10 sati navečer. Niti Valpurga nije posve zdrava. Već odavno ima problema sa srcem i svaki jači stres joj izazove osjećaj kao da se guši, ali je šutila poradi Lucije. One su međusobno se pazile da ne bi jedna drugoj naškodile. Zaspala je tako Valpurga u naslonjaču dok je plela čarape na nekih pola sata prije nego se prenula iz snaga sa uzvikom i probudila Luciju. Sanjala je pokojnog biskupa Ćolića, da su ga napali nožem Daničići i Valpurgini Domazetovići. Pošto nisu mogle obje zaspati, pripovijeda majka kćeri o prošlim vremenima. Otac njena muža bio je bogat čovjek a i njena obitelj je od davnine jedna od najstarijih i najuglednijih obitelji Senja. Senjani su se u

biti bili obogatili kroz ratne pljenove tijekom ratova s Turcima, a poslije i kroz trgovinu. Nekada su vremena bila posve drugačija. Puno se pazilo na podrijetlo i tko je plemić a tko ne. Zatim poče pričati o biskupu Ćoliću, koji je bio veoma cijenjen u puku zbog svoje mudrosti i pravednosti, ali nije bio po volji ni Domazetovićima niti Stipančićima zbog nekakve stare obiteljske zavade. I tako su mu smjestili. Raširili su glasinu da biskup ljubuje sa mladom i lijepom kćeri iz porodice Homolića, koji ga također nisu naročito voljeli. I tako je Ćolić bio pozvan kod pape da se pravda ali nikada, niti na zadnjoj propovijedi nije napao svoje neprijatelje nego rekao da je čist i da će to dokazati. I doista, iskazao se pred papom. A njegove neprijatelje također je snašla odgovarajuća kazna. Ćolić je po povratku iz Rima bio izmolio kosti svetaca ili relikvije za Senjsku crkvu i taj isti dan kada je imao uploviti talijanski brod je došao i brod nakrcan soli jednoga Vukasovića, koji je također bio protiv Ćolića. Vukasović se narugao Ćolićevim relikvijama i uto je njegov brod potopila velika morska struja i razbila ga o hrid. Dalje Valpurga nije htjela pričati jer je bilo odveć kasno i spremi Luciju u krevet. III. Valpurga nije mogla zaspati zbog stezanja u prsima i po glavi su joj se motale kojekakve misli i brige te joj bi još teže. Lucija je bila u svojoj uobičajenoj groznici i strašno se znojila te joj mati brižno brisaše znoj sa čela. Zatim sjedne i počne razmišljati o prošlim vremenima… *** U jednoj od gornjih ulica Senja bijaše nekadašnja kuća Ante Stipančića, uglednoga građanina i patricija iz stare porodice. Bio je posljednji potomak svoje obitelji i oženio se tek u četrdesetoj godini za mladu ljepoticu iz obitelji Domazetovića. Dugo mu je trebalo da započne pravi obiteljski život sa Valpurgom zbog svoga oca. Naime, Pavle Stipančić je u svome sinu vidio priliku za ispunjenje svega onoga što on nije uspio kao i da ponovno izdigne ime Stipančića. Senjom su tada upravljale vojne snage i ovdašnji stanovnici su bili protiv toga režima jer je kočio trgovinu i općeniti razvitak. Zato je Pavle dao svoga sina u vojsku i ovaj se nakon deset godina vratio kući gdje se zagledao u šesnaestogodišnju Valpurgu i zaljubi se u nju. Valpurga je za njih pošla iz naivnosti, jer ga nije ni mrzila ni voljela. Ona je tijelom bila razvijena ali dušom je bila dijete i žudila je za svijetom. Ante je to znao i nastojao ju je što bolje zaštititi od upoznavanja svijeta i svega što bi ju mogla njemu imalo oteti, jer je u osnovi bio sebičan i htio njenu naivnost i mlado, neiskvareno srce samo za sebe. Tako je i uspio i svaka njena misao bila je upućena njemu. Pošto je odgojena bila u obitelji koja je kočila žensku samostalnost i prava, u kuću svoga muža se lako snašla i bila mu pokorna, vjerujući da on najbolje zna i jako ga je poštovala. Kad su došla djeca, njen se život još više smanjio. Ona je smatrala da je sretna i nikada nije ništa više poželjela i tako je živjela mirnim, porodičnim životom. Prvo dijete, sina Jurja, rodila je 1806. Tek dva mjeseca kasnije su ga krstili i od toga je Ante htio napraviti najveću svečanost koja bi se još godinama pamtila. Nije štedio novce i priredio je dostojnu gozbu na kojoj su bili prisutni mnogi velikani: vikar Vukasović, plemić Juraj Domazetović, major Steinbach kao zastupnik vojne vlasti u gradu, plemić Draganić kao prijatelj obaju obitelji, majorova žena majorica muškobanjasta lica koja je bila pravi gazda u kući, Draganićeva žena inače dobroćudna plemkinja zlatnoga srca prema nižim staležima itd. Stipančić se bio obukao kao i plemić Domazetović; modri i tijesni frak s okruglim krilima i zlatnim pucetima, bijelu, na prsima bogato nabranu rubaču, možde i tijesne hlače do koljena a uske svilene čarape do koljena. Na brdu gdje je uzdignut šator za uzvanike dočekala ih je sva sila ljudi i on im se zahvalio i na njemačkom i na talijanskom. Bijaše tu i Ferdo Scimiotti, sin nekada dosta imućnoga senjskoga trgovca koji se prestao baviti trgovinom i umjesto toga naganjao nekakav javni čin. Takav je bio i Vukasovićev daljnji rođak, Fabijan Martinčić, inače uhoda Vukasovićev, koji takvu prirodu nije volio ali mu je bila korisna. Malo nakon toga se pojavila i Valpurga, koja je od rođenja djeteta bila ponešto boležljiva i samo je došla pozdraviti društvo i zahvaliti se na dolasku. Natporučnik Winter, koji je mlade vojnike usmjeravao prema očuvanju reda na slavlju, bio je poznati pijanica i tako je odmah pristupio mladoj ljepotici i stao se zaklinjati joj ljubav. Na to se Valpurga nije snašla ali je Stipančić poludio i napao ga mačem te rasjekao mu čelo iznad očiju. Slavlje bijaše uništeno. Nijemci su se uvrijedili zbog takvom tretmana, a Stipančić je tražio zadovoljštinu za nanesenu uvredu i porugu. IV. Winters je otpremljen mirnim putem iz Senja te do dvoboja nikada nije došlo. Valpurga je tek godinama poslije saznala da je taj nemili događaj po njenom mužu imao loše posljedice. Došla je Stipančićevih spisa kada je Jurju već bilo devet a Luciji tek tri godine. Ante je bio otišao u Trst prodati svoje veliko vinsko skladište jer mu je trebao tada novac. Zaboravio je ključ od svojeg radnog stola i

Valpurga je potaknuta prirodnom znatiželjom otvorila ladicu i čitala te spise. Našla je dva sastavka neobične prirode. U prvom Ante piše francuskoj vladi u Ljubljanu o tome kako smatra da mjesto načelnika ne obavlja dobro Jure Domazetović i da je jedino Ante vjeran franc. vladi. U drugome je spisu govorio protiv francuza pišući austrijancima jer se natjecao za gradskog suca. Valpurga pomisli da su i muškarci poput baba jedino što oni svoja ogovaranja zapisuju. Ali niti u jednom trenutku nije smatrala da čini nešto loše, nego jednostavno da su djela njena muža njoj neshvatljiva. Posljednji i najbitniji spis bio je upućen Jurju kada napuni osamnaest. Valpurga je uzela taj spis i spustila se dolje, bojeći da će pobuditi sumnju u ukućanima. Kad su joj djeca zaspala, uzela ga je čitati. Stipančić se obraća sinu i govori mu kako je na njemu sada breme da uzdigne ime svojega roda u visine, kako im svi samo zavide te da se ne treba družiti sa takovim podlacima i da su oni iznad svih njih. Opisao je i onaj nemili događaj sa Jurjevih krstitki ali i sudsku parnicu koja je uslijedila. Naime, prema zakonu, jedino su plemići u rijetkim prilikama smjeli se oblačiti u svoju odoru a kako Stipančić to nije bio, prijavili su ga i završio je na sudu zbog nepoštivanja zakona jer je nosio plemićko odijelo i mač. Bio je primoran predati mač senjskome magistratu i zabranjeno mu je ikada više nositi to odijelo, te je morao platiti globu od stotinu carskih forinta u zlatu. Valpurgi je mržnja Stipančićeva srca bila naprosto neshvatljiva a time i nedostupna. V. Kuća Stipančića naslanja se na sjeveroistočnu stranu gradskih zidina i prepuna je pokućstva. Dok je Ante bio u kući, morao je vladati savršeni mir jer mu je bilo kakva buka smetala u poslu. Služavke su morale rastjerivati djecu ispred kuće a njegova vlastita djeca nisu se sa susjedskom djecom smjela igrati jer su ih bila nedostojna i sama su morala nenormalno tiha. Lucija je bila jako živahno dijete koje se voljelo igrati i skakati te je majku joj stalno korio poradi toga muž. Jurje je bio u očevoj stalnoj prisutnosti: otac ga je podučavao i s njim išao u šetnje. Za vrijeme tih šetnji bi cijela kuća oživjela. Lucija je mogla skakati a služavke su sjedila ispred kuće i veselo tračale. Jedino je Valpurga nastavljala kao da ničega nije bilo. Valpurga i Lucija su u tom kućanstvu bile tek malčice više od služavki jer je to bilo Stipančićevo uvjerenje da su ženska bića stvari i da imaju u svemu biti pokorne. Smjele su jesti jedino za istim stolom i to je bilo to. Zato je Stipančić svu svoju pozornost usmjerio ka sinu, koji se pokazao kao neizmjerno pametan dječak. Njegova mati nije ga smjela ni grliti ni ljubiti ispred muža jer joj je spočitavao da će razmaziti dječaka. On se prema njemu odnosio kao prema odrasloj osobi. Imao je Jurje i u školskim predmetima učitelja patera Bonaveturu. Najviše mu je išla matematika a znao je i jezike. Tečno je govorio hrvatski, njemački, talijanski i prevodio iz latinskoga u desetoj godini. Bio je ponos i dika svojega oca. Dok Lucija nije do šeste godine smjela stupiti za stol na zajednički objed, otac je Jurja ispitivao gradivo, doslovno rešetao za svaki obrok, a dijete je mehanički odgovaralo. Uvijek mu je govorio da je po inteligenciji i podrijetlu iznad svih derišta svoje dobi i da će daleko dospjet. Može se reći da je Stipančić u sina polagao velike nade. Luciji je sa šest godina dozvoljeno da sjedi za stolom ali malena se jadna u takvoj atmosferi hladnoj osjećala neugodno i počela je plakati te ju majka morala poslati od stola. Malena je bila presretna i vratila se u kuhinju mnogo veselija. Obiteljskome stolu se privikla tek uz samotne obroke sa majkom. Jurje je tako rastao i sa šesnaest je sa odličnim uspjehom položio zaključni ispit i otac ga je poslao u Beč da studira pravo. Obitelj ga je namjeravala podržavati novčano tako da ne oskudjeva ničemu ali ima da se koncentrira na učenje da iza četiri godine položi sve ispite. Mati se jedva odijelila od njega a s Lucijom se nije niti oprostio. VI. Nakon Jurjeva odlaska se razgovaralo samo o njemu i njegovom obrazovanju. Pisao je pisma redovito i samo ih je otac čitao, a majci bi samo šturo opisivao što je govorio. Bio je neizmjerno ponosan jer se sin snašao u društvu i pronašao dobre veze za budućnost te pokazao želju za umjetnošću. Kad je shvatio da mu kćer ne zna talijanski, i njoj dodijeli učitelja za talijanski i njemački te je nakon godinu dana ona savršeno vladala tim jezicima. Ali joj je branio čitanje romana, ne želeći da postane naivna kao ostale mlade žene te sklone maštanju. Vapurga nije imala srca to uskratiti svojoj kćeri te je mužu iza leđa joj davala da čita romane sa tavana gdje ih je bilo na pretek. Juraj ih nije posjećivao niti za vrijeme praznika. Dođe tako i četvrta godina njegova učenja i roditelji se ponadaju da je gotov. Sam Juraj ih je zamolio da putuje prvo u London pa u Pariz i njegov otac se s time slagao, premda sam sin nije niti jednom riječju spomenuo da je gotov sa školom. Valpurga je tada mužu predložila da malo ulože i u obrazovanje kćeri i pošalju ju u veliki ženski zavod u Gradacu. Međutim, Stipančiću nije bilo po volji dati išta novca za kćer kada je sve novce spiskao na sina i njegovu budućnost i još se nadao.

Radije bi jedno dijete do kraja školovao nego dvoje uzdržavao a da ni od jednoga ne bude ništa. Bio je čak prisiljen prodati posljednji brod kojega je u posljednjoj oluji spasio mladi Bukovčić, spasivši ne samo stari brod nego i šestoricu mornara na njemu. Stipančić mu je bio duboko zahvalan i rekao mu da mu duguje veliku uslugu. Prođe tako i peta godina Jurjeva studiranja a Luciji bijaše već šesnaesta godina. Izrasla je u pravu ljepoticu, posve na majku, kod kuće mirna i zamišljena a u društvu živahna i vesela. Te zime poželi i ona otići na ples kojega će prirediti najodličniji građani u čast nekih novoizabranih patricija i građana. Valpurga je htjela pomoći kćeri jer je znala koliko to njenoj mladoj duši znači i čak je potajice sve organizirala, bez saznanja muža. Taj ples je bio u savezu sa javnim i političkim životom u gradu. Između stanovnika i vojne vlasti bio je velikih razmirica i građani su se oštro usprotivili bezakonju i nasilju vojne uprave, koje je država nažalost štitila. Vlasti su im mazali oči otvaranjem nekoliko slobodnih mjesta u magistratu, koje će popuniti sa par građana iz krugova patricija. Tu naizgled kapitulaciju vojne vlasti su građani proslavili velikim plesom u kući Domazetovića. U toku tih izbora, trebalo je izabrati i gradskoga suca. Tu poziciju je Stipančić priželjkivao ali je znao da ima jakog protivnika u Ćoliću, umirovljenom majoru koji je bio jako pravedan, ugledan, učen i poželjan u svakome krugu. Tada je u Senju major i načelnik bio Benetti, koji je dobio jasnu odredbu za suca postaviti Ćolića ali je vidio da i Stipančić cilja na taj položaj. Tako je Ante znao napominjati i Ćolićevo prijateljstvo sa kanonikom Vukasovićem, protivnikom magistrata i bivšim ilircem. Stipanč. Je major dao tajni list sa popisom osoba koje su bile poželjne i one koje to nisu za ulazak u magistrat. Među njima, na lošijoj listi, bijaše i pomorski kapetan Andrija Bukovčić, a upravo je na S.-a palo breme da odluči hoće li ući kao kandidat ili ne. Taj Bukovčić je bio starac, oduševljeni Austrijanac, štujući vjernost iznad svega, ali u svom Senju nije trpio magistrate. Bio je uostalom i otac mladome Bukovčiću kojemu je S. dugovao zbog spasa broda. Mislio je da je odluka laka i da će se tako odužiti i sinu. Bukovčić stariji ga je i posjetio i zamolio da glasa za njega, nakon što mu je izrecitirao podugačak popis razloga zašto te svojih zasluga, te S. dade svoju riječ da će učiniti svoje. Prije objeda je otišao razgovarati sa majorom a Lucija i njena mati su ga dugo čekale i strepile, jer su ga namjeravale pitati za ples. Čak su i pisale Jurju, znajući da otac neće odbiti sinu niti jednu zamolbu. U dva sata je napokon došao S. i sam potaknuo razgovor o plesu, jer ga je mladi auditor Friedman zamolio da dopusti Luciji odlazak. Tako je otac popustio i Lucija se sva sretna pripremala za ples. Sutradan je otac primio nekakvo pismo koje ga je pogodilo i izgledalo je kao da će oboliti i Lucija se bojala da će biti prisiljena ostati kući. Kako je ispalo, pismo je od Jurja koji ih obavještava da ni ove godine neće polagati ispit jer mora naučiti mađarski jezik koji će ubrzo zavladati i Hrvatskom, te će dobiti dobro mjesto ako među prvima bude znao taj jezik. Lucija je bila hit plesa, a majka i otac su bili u društvu sa uglednim stanovništvom, do čega je S. jako držao. Lucija se još dugo prisjećala svih čuvstava koje je taj ples u njoj pobudio. Primjećivala je V. promjenu u ponašanju i muža i kćeri. S. je počeo propadati tjelesno, nestalo je njegove kršne, staračke jakosti i energije jer je naime s njegovim glasom odbijen Bukovčić sa svojom molbom a on nije postao sucem, kakav je bio dogovor. S. se stidio svoje pogažene riječi ali ga je neuspjeh u natjecanju za suca isto grizlo. Među ostalome, je dobrano zašao u ostatke svoje imovine pošto je već dulje uzdržavao Jurja i pobojao se da neće ga uspjeti do kraja podržavati. Lucija je procvala i počela se mnogo otvorenije i slobodnije ponašati i u kući. To je V. jako muž zamjerao ali ona je znala da je to normalno. Bila je sretna što će od Lucije nešto postati samo zahvaljujući Lucijinim ustrajanjima u društvu jer se za nju počeo zanimati mladi i bogati Bečanin auditor Friedman. A gdje i ne bi bila sretna kada je imala oca kojemu je sin sve a kći ništa? VII. Prošla je još jedna godina a da Juraj nije završio nauke neprestano se ispričavajući i obećavajući da će ih uskoro položiti. S. je sinu još uvijek vjerovao i nije mario za nestajanjem obiteljskoga bogatstva jer će mu Juraj zasigurno vratiti čim proslavi obiteljsko ime. Nekada bi ga spopala briga i krivnja što Lucija nema ništa od njega, a i V. mu je to znala spočitnuti ali on je zaslijepljen vidio samo svijetlu budućnost svoga sina. Vidio je S. da će se doista obistriniti što je Juraj rekao jer su mađarske pretenzije rasle i traže da se umjesto latinskoga uvede mađarski jezik. Međutim, u Senju je postojao čovjek koji se digao protiv vojne uprave i teži pripojenju Senja građanskoj Hrv. To je bio kanonik Vukasović. S. je znao da njegov sin u zemlji u kojoj vlada vojska se neće moći izdići stoga je razmišljao da se priključi rođaku Vukasoviću premda neke aspekte njegova programa nije razumio. Naime, Vukas. je težio Napoleonovoj Kraljevini Iliriji koja je neslavno propala, a S. je samo htio propast vojne uprave u prilog Mađara. Tu ideju je njegova i tako stupio u Vukas. tabor. Lucija je za to

vrijeme patila jer njena mlada duša je htjela slobodu i život. Počela je svakih osam dana poštom dobiti pismo u kojem bi kaligrafijom bio ispisan neki lijepi Pertrarkin sonet. Tako joj se fantazija još razmahala jer je potpis bio samo M. T. u srcu probodenom strijelom. Nikada nije saznala tko joj to zapravo šalje. Sapinjala ju je dakle tvrdokorna vlast njena oca, koji joj nije dozvoljavao ni najmanje troškove jer su oni živjeli još i dosta siromašno sve kako bi se Juraj mogao školovati. To Luciji dakako nije bilo po voli i počela ga je mrziti što je on i primijetio te se nisi previše podnosili. Ona nije znala s njime razgovarati jer mu je štošta zamjerala. V. je bilo teško jer je jednostavno htjela da se svi dobro snađu. Htjela je da se međusobno razumiju: S. kćerinu mladost i želju za slobodom i životom, a Lucija pokornost koju je morala kao kći pružiti ocu. U gradu su u to vrijeme vladale velike rasprave jer je trebalo izabrati dvojicu predstavnika u sabor. Kanonik Vukasović je svojim idejama bio pravi domoljub i htio je ujedinjenje Trojedne kraljevine bez stranjskog uplitanja. Bio je stoga oduševljen programom Draškovića i Gaja, misleći da će postići veliki uspjeh taj pokret i da će Senj se izdići tada kao jedan od prvih gradova koji su pokazali izravnu potporu. Sada se pitao tko će mu u rodnomu gradu pokazati potporu i htjeti zastupati grad u saboru? Nije bilo lako pokazati hrabrost i istupiti proti sablji ali znao je Vukas. kako ih potaknuti. Imao je potporu u Ćoliću. Širile su se glasine kako se ovi u Zagrebu dižu poradi trganja veza sa jedinstvenim i nekada slavnim hrvatskim kraljevstvom. Patriciji i plemići bivali su jednako manipulirani kao i građani jer su uživali dobar položaj u sadašnjem vojnom režimu i nisu imali snage se odupirati radi višega cilja. Zato se oduševio kada je saznao da je Ćolić na njegovoj strani. Ali se odmah zabrinuo hoće li gradski sudac imati povjerenje u borbu uspavanoga, rastrganoga naroda bez inteligencije i bez probuđene svijesti proti pohlepnomu, a jakomu neprijatelju – u borbu mrava proti gorostasu? Ta i služba ga sama po sebi obvezuje da poštuje zakon, pa kako će se onda pobuniti protiv toga? Kanonik je zamalo odustao ali je u njemu još uvijek plamtio onaj žar i iskra koja se širila iz Zagreba i odlučio je ne odustati bez poštene borbe. Ali tko će biti drugi predstavnik u saboru? Među kandidatima bijaše mladi plemić Marko Dragančić de Drachenfeld, zanijet idejom ilirizma a i sam učen i ozbiljan momak. Međutim, nije znao hrvatski ni riječi jer se školovao od malena vani. Ćolić mu je rekao da je na njegovoj strani što se tiče samoga pokreta ali da u sabor ne ide. Pisali su zajedno Draškoviću u Zagreb da neka im on predloži neke dostojne kandidate kada ih se već sami nisu mogli prisjetiti. Zatim ih pogodi nedaća. Vlasti su doznale što se sprema i odlučili ih riješiti ono malo sljedbenika što su imali. Proglasili su patricije izabrane za vrijeme francuske vladavine ništavnima jer nisu bili uplatili onda porez koji zakon zahtjeva. Sada su se ti isti morali pred zakonom i generalkomandi dokazati svojim djelima i političkim ponašanjem da doista zaslužuju tu titulu. To je odmah prouzročilo znatan pad Vukas. sljedbenika koji si nisu mogli dozvoliti da ih proglase uzurpatorima države. Osim toga, znali su da pop neće imati nikakvih posljedica kao oni jer nitko mu ne može pa ni papa skinuti svećeničku halju. Uto se kod Vukas. pojavi njegov daleki rođak Ante Stipančić i kanonik pomisli da je ovaj došao tražiti novac, jer je znao za troškove školovanja sina. Međutim, čuo je da se Juraj odrekao nauka i sada sa gitarom u ruci obilazi u društvu sa nekom propalom djevojkom kavane i pjeva i svira da bi imao za život. S. mu lijepo reče odmah da mu se želi pridružiti i ponudi svoju pomoć u borbi protiv magistrata. Vukas. se čudio tomu. Ovaj se objasnio i grižnjom savjesti spram nepravde učinjene starcu Bukovčiću, kojega sada sam predlaže za patricijsku čast. Vukas. objeručke prihvati i ovaj posta drugim zastupnikom u saboru, pored Vukas. samoga. Mislio si je Vukas. da će mu desna ruka u sakupljanju informacija protiv vlasti biti Ćolić, među građanstvom je imao Andriju Bukovčića, a narod je dodatno raspaljivao mladi Martin Tintor, bivši pisar u magistratu koji je dobio otkaz jer čita po krčmama Vitezovićeve kronike i Kačića o vremenima kada su Senjani bili junaci. Vukas. je češće posjećivao S.-a i dugo su znali razgovarati. Hvalio je S.ovu Luciju kako je ljepotica, vatrena duha posve a oca po ćudi a po ljepoti na majku. O Jurju nije volio razgovarati čim je čuo da mladić uči mađarski jer misli da će mu trebati, jer se to kočilo sa osnovnom idejom ilirskoga pokreta, a još k tomu se njegov otac slagao s time. Zato je to ostavio po strani i nastavio raspredati o Benettijevim načinima da spriječe ta pokret. Vlasti su proglasile Vukas. ludim i građane upozorili da ih samo srlja u propast. Osim toga, dobio je Benetti izravnu odredbu od gospićkoga generala da sljedeća dvojica predstavnika za sabor moraju biti za vojnu vlast. Ukoliko se to ne dogodi, loše mu se piše. Zato je organizirao dvojicu što uhoda što pijanica Fabijana Martinčića i Ferdu Scimiottija, da ga izvješćuju o pokretima i djelatnostima svih građana. Zatim su prošli kroz govor za ugarski sabor, što su ga Ćolić i Vukas. zajedno napisali, s čime se S. složio. Naumili su sa tim trima točkama nastupiti pred izbornike i prodobiti njihove glasove. U nedjelju su se namjeravali sastati

kod Vukas. građani zainteresirani za borbu proti sablje. Za deset dana će organizirati skup na kojemu će S. govoriti izbornicima. Vukas. mu dade nekoliko ideja o tome što da piše. VIII. U nedjelju je Vukasović govorio vatrenim glasom sa punom potporom Ćolića, ali građani su ga samo slušali i njegova riječ nije dospjela do njihovih srca. Jednostavno ih nisu razumjeli jer su se bojali kraljeve odmazde, koliko su već dugo bili pokoreni narod. S. je zaključio da je Vukas. ludi fantast kojega će u saboru ismijati. Njegova je uloga bila jasna. Imao je govoriti ono što mu je Vukas. bio dao i htio je Mađare oduševiti idejom o odlasku Senja ispod vojne vlast u naručaj viteškoga mađarskoga naroda. To bi njegovom sinu mnogo pomoglo. Kako su rasle pripreme za izbore, dobivali su mnoge pristaše, ponajprije zbog svih nepravdi koje je vojna vlast činila u zanemarivanju povlastica i prava građana, jer oni su samo razmišljali o svojem gradu a ne o dalekom Zagrebu ili nečemu višem od toga. Tako da je tu Vukas. zakazao ali je ipak stjecao sljedbenike. U konobi Luke Polonijinoga je mladi Tintor čitao Vitezovićevu kroniku i svi bi stali i slušali, ta ima već dugo da su se dogodile te borbe sa Turcima i Senjani su zaboravili već raskoš i bogatstvo koje su onomad nagrnuli. U drugoj konobi, onoj gospodara Pave, bila je druga priča. Tamo je doduše bio Andrija Bukovčić koji je žestoko branio Vukas. od klevete vlasti koju je narod u nesigurnosti širio. Međutim, čim bi nestalo Bukovčića, došao bi Martinčić i pošao u posve drugome smjeru. Govorio je narodu kako Vukas. i S. rade da bi Senj stavili pod zaštitu Mađara a onda se narodu crno piše jer će cijene rasti i bit će u još težem položaju nego sada. tako je sijao sjeme sumnje u glavama neukih građana. Oni koji su razmišljali samo do gradskih zidina, lako su se pokorili Benettiju. S. je bivao sve zamišljeniji i V. je mislila da je to zbog predstojećih izbora. Ali on joj reče da ga muče djeca; Lucija koja ga ne može ni lijepo pogledati kamoli sa njim prijazno razgovarati te Juraj koji samo traži novce a nauke ne svršava. S. se posve istrošio i nada se da će od ove cijele priče sa saborom biti nešto da bi pomogao Jurju. Vukas. more druge brige. Benetti je prešao na drugu taktiku – ucjena. Tako su izgubili mnoge dobre borce koje je bilo sram što su tako lako pali ali nisu doista imali drugoga izbora. Tako npr. Mate Dorčić, Dominik Jelovčić, Cvitić, Konjiković… Sada je kanonik još više nagrnuo na taj govor koji bi pokrenuo usnuli narod. Ako ništa ne učinimo za ovu generaciju, barem možemo utrti put našim sljedbenicima. Tako je mislio Vukas. S. je bio drugačija mnijenja. IX. V. nije više znala kako će. Muž joj i kći neprestano bjehu na ratnoj nozi i uvijek u nekakvom pritajenom sukobu. S. je bivalo tjelesno sve gore i tražio je društvo. morale su biti ili V. ili Lucija u sobi da mu čitaju. Tako je jednom Lucija ponijela bila jedan svoj roman da čita dok otac spava. Ovaj joj uze knjigu i pročita naslov. Raspalio se što je imala drskosti tako ga prevariti i još k tome lagati. Lucija ode plačući majci i reče joj što je bilo. V. uspije nekako nagovoriti Luciju da se ode ispričati. Međutim, njen otac se još više istresao na nju, rekavši joj da ako nastavi tako varati i lagati, neće dugo proći prije nego joj moral još više padne i doživi najveću žensku sramotu. Lucija, koja više nije bila dijete, shvatila je što joj otac govori i duboko se uvrijedila i rekla mu da se može sramiti zbog tih riječi. To je njega još više raspalilo, jer ona ne smije njemu zapovijedati. V. je smirivala kćer, koja je još više zamrzila oca. Navečer je otišla obići muža, uplašena što ju već dulje nije pozvao. On je ležao u mraku i razmišljao. Mislio je da je za svoju djecu sve učinio i nije razumio zašto mu se to događa. Juraj je naime napisao pismo u kojem ga obavještava da je bio prisiljen napustiti nauke i da se dao u časno zanimanje konobara, samo zato što mu otac nije slao novaca. On je bio očajan zbog toga i u noći se dosjeti nečemu: reče V. da napiše sinu pismo u kojem govori da su svedeni na prosjački štap i da je ovo posljednji novac koji mu mogu slati te da ga mole da završi nauke. Bijaše smiren nakon te ideje i V. mu reče da oprosti Luciji. Ovaj se pokoleba i reče da će ju pustiti tako tri dana. Luciji je očevo loše stanje kao i briga na duši bila posve svejedna. Nije ga smatrala ocem niti Jurja bratom jer niti jedan od njih se tako prema njoj nije odnosio. Voljela je jedino majku, koja je svoj život njoj posvetila. X. Sutradan se S. ustao sav nemoćan iz postelje i mislio da se Juraj samo šalio jer takvo što ne bi on mogao svome ocu učiniti. Sada je razmišljao kako doći do novca. I dosjeti se jednoga lihvara, Cincara Marka, koji je živio kao siromah ali je imao novca za posuditi i nabijao je jake kamate. Premda je to bilo ispod njegove časti, ode ali ne posudi ništa jer je lihvar tražio dvoje svjedoka a on nije htio da se sazna u kakvom je stanju. Ode sav bijesan. Martinčić ga je slijedio i vidio gdje je bio te o tome obavijestio Benettija. Ovaj je pozvao lihvara, koji se jako uplašio, misleći da ga je S. prijavio jer mu

nije htio dati novca, ali je samo morao reći što je S. htio. Benetti se dosjeti lukavstvu. Istog dana pošalje S.-u poruku da će ga posjetiti. XI. Benetti je bio pravi političar koji je znao kako iskoristiti sve moguće prednosti. Gledao je bio kako razbiti trijumvirat Vukas. – S. – Ćolić i sada je znao kako. Posjeti tada S.-a i iskaže mu svoje mišljenje o cijelome pokretu i uvidi da je S. iza Vukas. i da ga podupire jer je protiv vlasti koja ga je u izboru za suca prevarila i prisilila da izda svoju riječ. Pred odlazak mu je samo dobacio kako ga je mislio staviti u uži krug izbora za obnovu magistratske zgrade. Novac koji će poduzetnici dobiti je deset tisuća, a S. si je lako mogao uzeti novac iz tog fonda na kratko vrijeme i onda ga kasnije vratiti bez ičijeg znanja. I ode. S.-u su se mnoge stvari motale po glavi. Pisao je govor i na koncu ga dovršio i poslao Vukas. na pregled sa zamolbom da mu posudi pet stotina forinti. Vukas. je baš primio bio pismo nepoznatog pošiljatelja koji ga obavještava da je S. posjetio lihvara i da očito traži novac sa svih strana te da ga je posjetio u obiteljskoj kući Benetti. Zbog nekih sumnji je Vukas. odbio posuditi dalekome rođaku tolike novce na što se S. jako uvrijedio i naljutio. Odlučio je prijeći ipak na stranu majora a Jurju je poslao na koncu te novce rekavši mu da je on kriv što je njegov otac tako nisko spao. XII. S.-u ubrzo stigne odgovor od sina u kojemu mu obećava da će završiti nauke do jeseni i moli da mu ne uskrate potporu jer će im on to sve vratiti. Premda veseo, S. je bio slaba zdravlja i V. se morala brinuti o njemu. U takvome stanju je S. bio napisao sinu još jedno pismo u kojemu mu govori da je na Jurju sada red da pazi i hrani majku i sestru jer je on kriv što su toliko osiromašili. Prvi puta je priznao da je znao da čini Luciji nepravdu i da, ukoliko se Juraj ne bude o njima skrbio, ne želi uopće razmišljati o tome što će sa njima biti. Te večeri mu je bilo jako loše, izgledao je kao na samrti i Lucija se pokajala i molila cijelo vrijeme za njegovo zdravlje. Kad mu je bilo malo bolje, popravili su se odnosi između nje i njena oca. Stalno je tražio da mu bude blizu i da mu čita. Mučila ga je liječnička dijagnoza da ne smije još mjesec dana iz kreveta a trebalo je dovršiti gradnju zgrade odakle je uzeo novac za sina. Za to vrijeme je došlo do izbora dvaju predstavnika za sabor. Sastali su se birači u Domazetovićevoj kući i podijelili u dvije struje. Jedne je predvodio mladi Tintor a druge Martinčić. Dugo nije dolazio Vukas. niti bilo tko od vođa i Tintor se nije znao obraniti od poruge neprijatelja. Na koncu su se pojavili i Vukas. i Ćolić, koji je pristao na kraju biti drugi predstavnik za sabor. Vukas. govor je bio dobar ali predugačak i službenik vlade ga je morao prekinuti. Nastala je tuča i obje strane su sa željom napale. Kada su se na koncu otvorila ponovno vrata izborne sale, muškarci su izlazili krvavi ali ponosni jer su Vukas. i Ćolić izabrani za predstavnike u ugarski sabor. S. je bio za to vrijeme u krevetu i svakim danom otkrivao kako je ona velika sreća života, koju je tražio daleko, živjela skromno i umiljato pod domaćim krovom – Lucija. Tjelesno je i dalje propadao i na koncu je u Lucijinim rukama preminuo dok je V. otišla na jutarnju misu moliti se za njegovo zdravlje. XIII. Krajem siječnja je V. dočekala sina. Nakon deset godina napokon je ponovno ugledala sina, koji joj se učini potpunim strancem ali ipak, prepoznala ga je kao svojega. Lucija nije imala nikakve osjećaje prema njemu, ali su se obje pouzdale u njega da će znati što u ovoj teškoj financijskoj situaciji učiti. Ta on je bio muškarac i znao je s time. Juraj je doveo sa sobom svojega prijatelja Alfreda, koji će im biti gost u kući. Alfred ih se dojmio za razliku od Jurja, koji nije toliko pazio na etiketu kod kuće i uvijek je izbivao te vraćao se kasno navečer sa Alfredom kući. Između Lucije i Alfreda rodilo se neobično prijateljstvo. Vjerovala mu je toliko da mu je priznala za Pertrarkine sonete napisane kaligrafijom. Mladi čovjek je naizgled bio oduševljen njome i vodili su duge razgovore. Njena majka je primijetila njegovo zanimanje i bila je zadovoljna. A i Lucija je crvenila na spomen njegova imena. Kada je dobila bila novo pismo, nije više kao nekada razmišljala o pošiljatelju, nego je uživala u stihovima i bila uvjerena da ju Alfr. Ljubi i da će ju odvesti nekamo u svijet. Juraj je za to vrijeme pisao svojem prijatelju Mukiju pisma. Prvo je bilo 8.2.1832., zatim 9.2. i 11.2. u kojima mu govori da još nije sakupio novac za isplatu duga Židovu i da ga moli da ode do njega i reče mu da će malo kasniti. Pričao mu je kako ne vjeruje da mu obitelj doista nema ni novčića i da će već nekako uspjeti ga nabaviti od majke. Prisjećao se prošlih vremena koje je sa ocem provodio tu, u njegovoj radnoj sobi, ali njegovo viđenje djetinjstva je dosta drugačije od očeva. On sada zna da je njegov otac bio samo na to usmjeren da zaboravi svoje podrijetlo jer mu je otac bio krčmar i htio se izdignuti iz blata. Nije bio školovan, mada je znao od svega po nešto, ali to nije pamet kojom se dičio. Kritizirao je očev način ophođenja sa majkom i sestrom, gdje su one za njega bile samo stvari, pokorne sluge i da je tako

i sina učio, kojega majka nije smjela ni poljubiti. Smije mu se na njegovim političkim postupcima za koje je saznao čitajući spise koje mu je ostavio godinama ranije. Također ga obavještava da je njihov Fedica našao novu žrtvu i da je to njegova sestra. I mati i sestra su uvjerene u njegovu ljubav spram Luciji a Juraj sasvim dobro zna da je to izvrsna gluma jer je Fedici ili Alfredu gdje god pođe bila potrebna žena i ferbla tj. kartaška igra. Nema nekih zaštitničkih osjećaja spram sestri jer nije s njome odrastao. Novce će dobiti od majke tako što si je jednostavno prislonio pištolj uz glavu uz prijetnju da mu onda ne preostaje ništa drugo nego da se ubije. Na sva se pisma potpisuje sa György, što je mađarsko ime. XIV. Petnaest dana nakon toga su Juraj i Alfred otputovali a ovaj je ostavio Luciju uplakanu. Majka je prodala bila S.-ovu obiteljsku kuću nekome talijanu Pietru i novac dala Jurju. Ostalo je svega pet stotina forinti za nju i Luciju. Preselile su se u trošnu malu kućicu, koja je vjerojatno pripadala prvim Domazetovićima a V. ju je dobila na posljednjoj podjeli imovine. U toj prostorijici su njih dvije provodile zadnje dane. Isprva su se nadale čuti nešto od Jurja ali i ta nada je ubrzo ugasla, od su od Alfreda puno očekivali. I mati i kći su mislile da će Luciju oženiti ali nije se javljao ni on. Ubrzo je stigao paket iz Zagreba kojega je Lucija u samoći otvorila i nakon toga joj bje tjelesno sve lošije i oboljela je. njena majka je vidjela krv na deki i shvatila strašnu istinu koju će čuvati do groba. Alfred ju je iskoristio do kraja i potom ostavio ali je ipak imao drskosti poslati joj trave da pobaci, nakon što mu je Lucija pisala o svojoj sumnji. Mlada djevojka je i emocionalno i tjelesno propadala, jer je bila s jedne strane uvjerena u Alfr. Ljubav a s druge strane joj je tijelo loše reagiralo na ljekarije. V. je bila tužna što ju vidi u takvom stanju. Na koncu su prošla tri mjeseca bez ikakvoga pisma i V. odluči pisati sinu o tome što se dogodilo. Odgovor nije stizao i ona sazna da je njen sin u Mađarskoj gdje mu se gubi svaki glas jer je promijenio svoje ime u György Istvanffy. Luciji je bivalo sve gore. Mati joj na koncu pozove liječnika i on joj propiše zdraviju prehranu ali i reče da joj fali nešto u srcu, što njena mati nije shvatila misleći da liječnik nije normalan. Govorio je da je njeno srce ranjeno a tijelo se neće oporaviti dok to traje. Ubrzo je mlada djevojka napisala Alfredu pismo u kojemu ga moli da dođe po nju. Ukoliko joj u roku od petnaest dana ne odgovori, njena sudbina je riješena. Njena majka je pročitala skrivećki bila pismo i prepala se. Dvanaesti dan je bio došao bez odgovora i u sumrak dođe V. starica koja traži njenu pomoć. Mati je mladoga Martina Tintora koji u posljednje vrijeme zanemaruje školu, čak štoviše prestao se školovati za bogoslova zato što se zaljubio u Luciju, već poodavno. Traži od V. da posjeti njena sina i urazumi ga. V. pade na pamet jedna riskantna ideja. Znala je da je mladi Tintor autor Lucijinih pisamaca sa sonetima jer joj ej tako rekla bila Gertruda i ona ga posjeti još istu večer i zamoli za pomoć. Ovaj pristade sav sretan da piše pisma u ime Alfreda Luciji, tako da si jadnica ne oduzme život. Premda je varala kćer, nije joj mogla reći istinu. XV. To dopisivanje je trajalo par mjeseci. Martin je bio presretan što može Luciji izraziti svoje osjećaje premda je znao da piše u ime drugoga muškarca ali tada joj je postao bliži nego ikada. Pisao je V. naputku i odgađali su Alfre. Dolazak po Luciju na sve moguće načine. Na koncu je ona počela sumnjati u istinitost tih ljubavnih riječi i počela malo pozornije čitati pisma. U njoj je rasla sumnja da to ne piše Alfr. Zbog načina pisanja ali i zato što je nakon dugih napora prepoznala na omotnici pečat grada Senja. Njena majka je bivala se očajnija jer je morala ustrajati na lažima za djevojčinu dobrobit. Ona je tobože uzimala pisma i odnosila ih na poštu, a zapravo Tintoru. Jednom je Lucija potajno poslala po malenoj djevojčici pismo Alfredu u kojemu govori da ju je jedan mladić zaprosio i pita što da mu odgovori. Odgovor je stigao nedugo nakon toga i V.-ini su se strahovi ispunili. Alfr. Je pisao da se oženio već prije godinu dana i da on nije zapreka njenoj sreći. Majka je tada priznala Luciji da joj je pisao mladi Tintor koji ju je volio a po majčinu naputku. Ta prijevara je Luciju na koncu skrhala i njen život je bio na kraju. Pred zadnje dane se rado raspitivala o Tintoru rekavši da bi rado s njime razgovarala. Na samrtničkoj postelji se njenoj Tintor poklonio jer je izgledala kao anđeoska pojava umiruće djevice. Lucija mu se nasmiješila i on je uzeo njenu ruku i metnuo ih na svoje usne te počeo plakati. Tada je Lucijin duh napustio ovaj svijet. Sutradan se Tintor javio nadstojniku sjemeništa moleći ga da ga primi opet u svoje stado, jer sada više nema razloga za njega da ne bude do smrti vjeran Božji sluga. XVI. V. je nadživjela Luciju još dvije godine. Pala je u veliko siromaštvo ali bilo je još takvih gospođa kao ona. Živjele su u svojim trošnim malim kućicama na rubu grada i gdje koji bi se stanovnik smilovao i

dao im kruha i kave od čega su živjele. Pisala je bila dva puta sinu ali bez odgovora. Nju je više boljelo to siromaštvo nego činjenica da nema sina. Smatrala je da ga je izgubila kada je otišao u Beč i odonda je lagano umirao. Kada ju je nakon deset godina posjetio, osjetila je da ih više ništa ne veže. Ona je sama umrla žalosno. Bio je običaj da te gradske sirote uoči Uskrsa prose milostinju na osobit način. Na Veliki petak prije svanuća omotale bi se u bijele plahte tako da ih nitko ne prepozna pa polijegale na brdu Nehaju uz put kojim bi po uzoru na Kalvariju prolazile procesije. Na rubove plahte su im stanovnici bacali milostinju koju bi po mraku pokupile i vraćale se kućama. Na tom prosjačenju bila i V. dvije godine po Lucijinoj smrti. Međutim, kada su se već svi bijeli prosjaci otišli kući ona je ostala ležati. Napokon je netko razmaknuo njenu plahtu. Bila je ukočena jer je umrla od svoje srčane bolesti. Njenu trošnu kućicu je iz svoje štednje kupio mladi postolar Gašpar kojemu je odnedavna u uho ušla jedna nova pjesma koju je volio fićukati. Nisu to više bile melodije iz talijanskih opera nego pjesma koja je razgalila srca Hrvata diljem zemlje. I mladi je Gašpar sebi još nejasnom simpatijom zavolio melodiju pjesme što su je kroz ulice pjevala vesela senjska djeca: Još Hrvatska ni propala…

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->